Izložba koja će otkriti pozadinu jedne doista intrigantne kazališne priče
Družina mladih djelovala je u Zagrebu za vrijeme II. svjetskog rata
“U subotu navečer održana je priredba dramskog studija Francuskog instituta u Zagrebu. Dupkom puna dvorana Glazbenog zavoda srdačno je povlađivala mladim članovima studija, koji su s mnogo dobre volje i simpatičnog mladenačkog elana nastupili u Molierovoj komediji “Scapinove vragolije”. Predstavu je režirao Vlado Habunek i zbilja se trudio da bude što bolja.
U naslovnoj ulozi nastupio je Kosta Spaić koji je iznenadio publiku svojom žustrošću i neusiljenošću. Mladen Škiljan znao je u ulozi koja ne odgovara njegovoj dobi tumačiti tekst na opće zadovoljstvo publike. Sigurno se kretao i Radovan Ivšić, izvrstan u tonu i u gesti. I svi ostali, Vera Bajer, Jurica Štambuk, Zdenko Šenoa, Mladen Vajl i drugi nastojali su da predstava bude što bolja, što im je uzevši u obzir njihove mogućnosti, sretno polazilo za rukom.”
Kritika iz 1940. godine
Isječak je to iz kazališne kritike napisane 29. svibnja 1940. godine o prvoj premijeri legendarne kazališne trupe Družina mladih koja je djelovala u Zagrebu za vrijeme Drugog svjetskog rata. Upravo će djelovanje ove dugo zanemarivane kazališne skupine biti predstavljeno na skorašnjoj izložbi u Povijesnom muzeju u Zagrebu. O važnosti ove revolucionarne pojave na našoj kazališnoj sceni se, nažalost, premalo zna. No, sa sigurnošću možemo tvrditi da se radi o pojavi koju se može nazvati prvim suvremenim hrvatskim nezavisnim kazalištem.
“Družina mladih ponajprije je važna jer su se kroz djelovanje u njoj odgojili Mladen Škiljan, Kosta Spaić, Kosta Angeli-Radovani, a na kraju krajeva tu je i Radovan Ivšić koji je počeo intenzivno pisati upravo tih godina”, rekao mi je akademik Boris Senker, jedan od naših najuglednijih teatrologa.
Družinu mladih je, inače, oformio poznati hrvatski kazališni redatelj Vlado Habunek 1939. godine, a u prvo se vrijeme zvala Compagnie des Jeunes. “Sve je počelo s Francuskim institutom. Habunek je dosta dugo bio vani, u Parizu i Londonu”, objašnjava profesor Senker.
“Tamo je prošao redateljske i glumačke tečajeve, a jednom mi je rekao da je tu družinu osnovao s ciljem da njemštinu iz Zagreba počisti francuskom metlom. Htio je malo promjene u kazalištu koje je zbog Gavelle bilo previše vezano uz njemačko govorno područje”, nastavio je. “Zbog toga su Francuskom institutu osnovali družinu kojoj je bila svrha učenje jezika kroz scenski nastup. Tako da im na početku kazalište nije bila primarna stvar.”
Predstava koju nije razumio
No, zapravo se pravi početak Družine može datirati još i ranije, kako objašnjava Seadeta Midžić, autorica nedavno održane izložbe koja je bila posvećena Radovanu Ivšiću. “Radovan je još kao 17-godišnjak oformio malu amatersku družinu, mnogo prije nego što se Habunek vratio u Zagreb. Igrali su njegova Narcisa, jedan od njegovih najranijih tekstova.” Habunek je potom skupio Ivšićevu trupu i spojio je s ekipom mladih ljudi koji su u Institutu polazili tečajeve francuskog jezika i tako je nastala Družina mladih.
Jedan od članova te družine bio je i Ivo Malec, jedan od naših međunarodno najpoznatijih skladatelja. Upravo je on ponudio možda i najslikovitiji prikaz uvjeta u kojima je Družina mladih nastajala. “Družinu mladih sam upoznao za vrijeme rata, okupacije. Ne znam tko je imao tu genijalnu ideju da skupi sve umjetnike u jednu kasarnu u Zagrebu kako bi se sačuvao taj misaoni i spiritualni kontinuitet u Hrvatskoj, ali dobro da ju je imao. U toj je kasarni među ostalima bio i Mladen Škiljan”, govorio je Malec ne tako davno na otvorenju jedne izložbe u zagrebačkom MSU-u.
Družinari su svoje prve predstave izvodili na francuskom jeziku, najprije javno u Hrvatskom glazbenom zavodu, a kasnije i u privatnim stanovima
“Moj ulazak u Družinu je bio od onih neobičnih stvari koje su mi se dogodile u životu. Ja sam uvijek vjerovao da imam nekakve znakove koji mi dolaze. Prolazio sam Gundulićevom ulicom i u Glazbenom zavodu vidio plakat jedne trupe koja igra Marivauxa. Vidio sam na plakatu Škiljanovo ime. Ušao sam unutra, jer me je zanimalo što je to. I ostao sam zadivljen predstavom koju nisam razumio, prekrasnim kostimima, igrom, svim tim mladim ljudima, od kojih skoro nikoga nisam poznavao. I onda sam, naravno, sljedeći dan odmah pitao Škiljana: ‘Što je ta vaša stvar?’, a on mi je rekao: ‘Dođi, pa vidi'”.
Na probama u stanu
Nekoliko dana kasnije javio je Habuneku da će se pridružiti njegovu kazalištu i potom je počeo dolaziti na probe koje su se održavale u njegovu stanu.”Tamo sam opet bio kompletno izgubljen, dok malo po malo nisam ušao u taj drugi svijet koji je bio neizmjerno kultiviran. Razgovori među njima bili su naravno kao razgovori koje vode svi mladi ljudi”, otkrio je hrvatsko-francuski skladatelj.
“To je zapravo bila moja prva prava velika škola. U tom radu smo došli do nečega što je bilo originalno i što je nestalo, nešto u čemu je bilo dosta glazbenog duha, pri čemu mislim na korove kao neku vrstu glazbeno-vokalnog djela. Citirali smo tekst, riječ ili rečenica je prelazila iz jednih usta u druga s izvjesnim glazbenim okruženjem. To je bio korski rad, neizmjerno napredan i neizmjerno zanimljiv kao forma. A to se nikada nigdje više nije prakticiralo”, zaključio je sjetno.
Družinari su svoje prve predstave izvodili na francuskom jeziku, najprije javno u Hrvatskom glazbenom zavodu, a kasnije i u privatnim stanovima.”Sve je krenulo s izvedbama Moliera u kojoj je nastupao i Kosta Spaić. Kasnije su krenuli djela prevoditi na hrvatski i svoje su predstave počeli igrati na hrvatskom jeziku”, govorio mi je Senker u svom kabinetu na Filozoskom fakultetu u Zagrebu.
Jedna od zabluda koje se vezuju uz Družinu mladih je da su vrlo rijetko igrali u javnim prostorima. Štoviše, za njih se govori da su za vrijeme Drugog svjetskog rata djelovali u ilegali, odnosno da su jedina mjesta na kojima su igrali bili privatni stanovi članova družine
“Ivšić je bio glavni dramaturg Družine. Za njih je i prevodio tekstove s francuskoga, a kasnije su počeli izvoditi njegove komade. U to je doba, naime, napisao svoje najpoznatije tekstove uključujući i Kralja Gordogana”, dodao je moj sugovornik i nastavio. “Ivšićevi tekstovi koji su važni za hrvatsko kazalište vezani su upravo uz Družinu mladih, ali tiskani su tek u sedamdesetim godinama prošlog stoljeća u biblioteci Prolog”, govori mi Senker referirajući se na činjenicu da je jedan od naših istaknutijih nadrealista toliko dugo prešućivan u javnosti.
Jedna od zabluda koje se vezuju uz Družinu mladih je ta da se radi o kazališnoj skupini koja je vrlo rijetko igrala u javnim prostorima. Štoviše, za njih se govori da su za vrijeme Drugog svjetskog rata djelovali u ilegali, odnosno da su jedina mjesta na kojima su igrali bili privatni stanovi članova družine. No zahvaljujući nevjerojatno detaljnim knjigama koje je Zavod u to vrijeme vodio, jasno se vidi da je djelovanje Družine bilo i te kako javno. U šest su godina izveli petnaestak različitih naslova, a od toga je još zanimljivije spoznati da im se taj rad novčano i te kako isplatio.
No, ono što je Družini u konačnici presudilo, unatoč činjenici da se radilo o relativno uspješnom kazalištu, bila je njihova apolitičnost. “Kasnije ih se napadalo jer su oni ipak bili iz intelektualnih građanskih krugova i gledali su ih kao uljeze, premda su neki od njih bili ljevičari, a ovdje mislim poglavito na Spaića i Škiljana. Vladajući sloj je na ostale gledao kao na neke salonske ljevičare koju su za vrijeme rata nešto sitno igrali po stanovima”, pojasnio je moj sugovornik.
Zabranili im djelovanje
“Nisu bili ni blizu partizana. Bilo je, doduše, nekih pokušaja da i oni poput Afrićeve trupe prijeđu u partizane, barem mi je tako ispričao Habunek. No, dio grupe je smatrao da ne bi bili dobro prihvaćeni pa su na kraju ostali u Zagrebu.” Državne su vlasti 1946. godine zabranile njihovo djelovanje pod nazivom Družina mladih, ali je dijelu članova omogućeno da nastave raditi u Kazalištu lutaka.
Možda nam upravo izložba u Povijesnom muzeju, koja se otvara 28. siječnja, ponudi nešto iscrpniji uvid u ovu kontroverznu priču
Ivšić je uz Habuneka kratko bio na čelu te kuće da bi u pedesetima emigrirao u Pariz i formalno se priključio nadrealističkom pokretu. Škiljan i Spaić su pak prebjegli Gavelli. “Kad se Gavella pedesetih vratio iz Ljubljane, onda su mu se pridružili Spaić i Škiljan i s njim su osnovali Dramsko kazalište. Neki čak vele da je Gavella bio tek paravan iza kojeg su se oni skrivali. Navodno su upravo oni bili pravi ideolozi te kazališne kuće samo što im je trebao Gavellin autoritet i njegovo nezadovoljstvo sa stanjem u HNK-u da se odcijepi i osnuje novo kazalište”, objasnio je profesor Senker.
Pravi razlog propasti
“Postoji naravno još jedna stvar o kojoj se rijetko govori, a to je činjenica da je Habunek bio gay. Tako da je on do ’41. bio tiho toleriran, a kasnije i u Endehaziji i u Titovoj Jugoslaviji progonjen. O tome se, doduše, nije javno govorilo, ali to se znalo. Tako da su neki od napada na Družinu bili i zbog toga”, otkrio mi je profesor Senker ističući kako se tu ipak radi o znanstveno neutvrđenoj činjenici s kojom su kazališni krugovi tome unatoč dobro upoznati.
Ako je za vjerovati kuloarskim pričama, onda je upravo Habunekova seksualna orijentacija bila glavni razlog njihove propasti. Prva žena Radovana Ivšića, čijeg se imena zbog nekog razloga više ne sjeća, bila je navodno visoko pozicionirana partizanka koja je pokrenula hajku na Družinu kako bi svog supruga odvratila od toga da se druži s deklariranim homoseksualcima.
Moji sugovornici tvrde kako je riječ o izrazito autoritarnoj ženi koja je bez imalo milosti progonila Ivšića čak i nakon što se preselio u Francusku. Koliko god se ovo činilo kao nevjerojatna teorija zavjere, u prilog joj ide nekoliko stvari. Za početak je tu činjenica da je djelovanje Družine zabranjeno odmah nakon što su partizani preuzeli vlast. Unatoč formalnoj institucionalizaciji družine, navodno su nastavili vršiti pritisak na njene članove.
Dio ih je čak poslan u istarska sela kako bi, navodno, uspostavili kulturni kontakt između te odsječene i zapostavljene bivše provincije i ostatka države. Naravno, neki su prigrlili novu vlast i postali ugledni građani, dok su drugi poput Ivšića sustavno gušeni dok se nisu okrenuli normalnim građanskim egzistencijama i na kraju pali u zaborav. No, tko zna. Možda nam upravo izložba u Povijesnom muzeju koja se otvara 28. siječnja ponudi nešto iscrpniji uvid u ovu kontroverznu priču o ovoj dosta važnoj dionici hrvatske kazališne povijesti.
Ovaj tekst izašao je u tiskanom izdanju Telegrama 19. prosinca 2015.