Jugoslovensko dramsko pozorište obilježilo je 75 godina rada. Ovo je plejada velikih hrvatskih glumaca koji su ga stvarali

Prva predstava odigrana u JDP-u bila je “Kralj Betajnove” slovenskog klasika Ivana Cankara prije 75 godina, i samo u toj predstavi igralo je čak dvanaest glumica i glumaca vezanih uz Hrvatsku – Marija Crnobori, Branko Pleša, Dubravka Perić, Dejan Dubajić, Božidar Drndić, Joža Rutić, Mladen Šerment, Ivo Jakšić Lajtner, Nada Gregurić, Karlo Bulić, Salko Repak i Jurica Dijaković.

Valja u tu plejadu kazališnih umjetnika što su gradili JDP uvrstiti i Tomislava Tanhofera, Ivicu Tanhofer, Blaženku Katalinić, Marijana Lovrića, Jozu Laurenčića i Irenu Kolesar, kasnije i Maju Čučković te Branku Petrić Fehmiu – pripadnicu generacije koju su od milja zvali “Bojanove bebe”, pa i Bogdana Diklića kao jednog od posljednjih koji je, iz rodnog Bjelovara, otišao u Beograd na školovanje te u Jugoslavenskom dramskom pozorištu ostvario pamtljive kazališne uloge.

75 godina od prve predstave teatra koji je i danas u Zagrebu rado viđen gost, prisjećamo se biografija nekih od hrvatskih dramskih velikana koji su svojim kreacijama obogatili povijest toga kazališta.

Marija Crnobori (1. listopada 1918. – 21. listopada 2014.)

Iako je u povijesti ostalo zapisano kako je prve riječi na sceni JDP-a izgovorio Branko Pleša kao Maks Kantor u predstavi “Kralj Betajnove”, legenda kaže da je to zapravo učinila – sasvim slučajno, barem je tako sve do konca života tvrdila – Marija Crnobori kao Francka, koja je prilikom izlaska Pleše na scenu izrekla: “Maks”.

“Bio je to pravi, veliki zanos. Prošla je ratna kataklizma. Skupili se mladi ljudi. Najstariji je imao četrdeset pet godina. Što je to četrdeset i pet godina?! Bili su mladi i oni koji su nas skupili i oni koji su nas podržavali i oni koji su dolazili da nas slušaju. Uz mnogo smijeha, mnogo ozbiljnosti, radili smo po cio dan, do kasno u noć. Živjeli smo kao da izvan našeg posla, naših proba i ‘naše crkve’ na kugli zemaljskoj ništa ne postoji. Obilazili smo gradnju teatra, penjali se po skelama i padali preko cigli. Bojan (Stupica) se brinuo za sve i svakoga, jer mnogo nas je bilo bez kuće i kućišta. To je, otprilike, bio početak, početak umjetničkog ansambla. To je bilo koncem 1947. Svatko je doprinio svoju ‘kap’ i vrijeme je prošlo kao san”, prisjetit će se ova velika glumica osnivanja JDP-a.

Selila se Crnobori od samog početka svojeg “Životića” (kako je naslovila svoju drugu knjigu, objavljenu 2011.): rođenu u Banjolama kraj Pule, životni ju je put vodio od Siska, preko Novog Sada, Zagreba i Rijeke, pa do Beograda, gdje je i umrla.

Školovala se u internatu za istarsku siročad u Zagrebu, završila Učiteljsku školu. Njezin nesvakidašnji talent zapažen još za školskih recitacija doprinio je njezinom glumačkom putu, i Dubravko Dujšin koji ju je i prepoznao, pa 1939. upisuje novoosnovanu Glumačku školu Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, a na toj sceni i debitira 1940. godine.

Do 1946. igra u HNK-u Zagreb u kojem ste istaknula kao Jeljenka (Gundulić: “Dubravka”), Lujza (Schiller: “Spletka i ljubav”), Vivie (Shaw: “Zanat gospođe Warren”). Potom je dvije sezone bila članica dramskog ansambla HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, da bi je Bojan Stupica pozvao u Beograd u novoosnovano Jugoslavensko dramsko pozorište koje je svojim kreacijama unutar klasične i klasicističke tragedije zanavijek obilježila (Sofoklova Antigona, Racineova Fedra, Eshilova Klitemnestra, Shakespeareova Lady Macbeth…).

“Treba znati procijeniti kada je dosta i kada valja stati”, jednom je kazala, a 1985. se i umirovila, posvetivši se svojoj obitelji, napose unukama. Crnobori je bila udana za legendarnog hrvatskog kazališnog redatelja, povjesničara, književnika i prevoditelja Marka Foteza s kojim je osnivala Dubrovačke ljetne igre te ih godinama gradila (ističući se pritom kao Goetheova Ifigenija, Shakespeareova Ofelija i Kraljica, Sofoklova Jokasta…).

“Važno je uvijek da se shvati trenutak i da se u pravom momentu zgrabi Kairosa za čuperak. I onda ideš dalje. Ako promašiš, ili ne prepoznaš trenutak, onda si propao”, izjavila je glumica, koju kronike pamte i kao “posljednju veliku tragetkinju europskog teatra”.

Na filmu je debitirala 1942. u “Baroku u Hrvatskoj” Oktavijana Miletića, a nakon Drugog svjetskog rata glumila je u više filmova beogradske produkcije. Pored knjige “Životić: eseji, kazališni i ini” iz 2011., objavila je i knjigu kazališnih eseja “Svijet glume” 1991. godine.

Tomislav Tanhofer (21. prosinca 1898. – 21. lipnja 1971.)

Tomislav Tanhofer ostao je zapamćen i kao komentator unutar prvog hrvatskog dugometražnog igranog i zvučnog filma “Lisinski” iz 1944. Oktavijana Miletića. Bio je stric istaknutog hrvatskog filmskog redatelja Nikole Tanhofera.

Filozofiju je studirao u Zagrebu i Beču, kazališnu karijeru započeo u osječkom, a nastavio u zagrebačkom HNK-u. Kao glumac je igrao i u Narodnom pozorištu Dunavske banovine, a u Jugoslavenskom dramskom pozorištu prvu je ulogu odigrao već tri dana nakon premijere prvog naslova, i to kao Serebrjakov u Čehovljevoj drami “Ujak Vanja”. U JDP je došao sa svojom suprugom, glumicom Ivicom Tanhofer.

Bio je u upravi kazališta u Banjoj Luci, Osijeku i Splitu te predavao glumu na Pozorišnoj akademiji u Beogradu.

Režirao je stotinjak dramskih djela, među kojima su Krležin glembajevski ciklus, “Glorija” R. Marinkovića, “Ljestve Jakovljeve” V. Desnice, Sofoklovi “Antigona” i “Kralj Edip”, “Don Carlos” F. Schillera i čuvena dramatizacija “Braće Karamazovih” F. M. Dostojevskoga.

Godine 1943. objavio je zbirku novela “Poplava”, a 1968. dobio Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Branko Pleša (6. ožujka 1926. – 9. lipnja 2011.)

Glumac za kojega kažu da je prvi koji je na sceni Jugoslovenskog dramskog pozorišta prozborio, za prve će dane JDP-a jednom zgodom reći: “Otkako sam imao izvanrednu šansu da s glavnom ulogom sudjelujem u samom otvaranju novog kazališta bilo je, valjda, i neke pravde u tome da se veće uloge u drugim komadima povjere mladim glumcima da bi se i oni iskušali, da bi i oni dobili svoju šansu. Bojana Stupicu nosili su društveni odnosi. Novi gledatelj novoosnovanog JDP-a dolazio je s posla i dosadu bi mogao da doživi samo u teatru. Zato se Stupica sav okrenuo novim odnosima prema sadržaju i temi”.

Rodio se u bosanskohercegovačkom Kiseljaku, srednju školu završio u Vinkovcima, a u Zagrebu studij glume u kojem je, unutar HNK-a, i započeo svoje kazališne korake. Sezonu 1946./47. provodi u splitskom HNK-u da bi dobio poziv u Jugoslavensko dramsko pozorište, u kojem je ostao do mirovine.

Istaknuo se kao Markiz Posa (F. Schiller: “Don Carlos”), Puceljski (M. Matković: “Na kraju puta”), Tamburlinac (R. Marinković: “Albatros”). Glumio u filmovima (“Daleko je sunce” Radoša Novakovića, 1953.; “Pre istine” Vojislava Rakonjca, 1968.; “Bablje ljeto” Nikole Tanhofera, 1970.). Bavio se i sam režijom, a predavao je i na kazališnoj akademiji u Novom Sadu.

Irena Kolesar (22. studenog 1925. – 3. rujna 2002.)

“Osmijeh porculanske figurine” naziv je monografije Irene Kolesar iz pera glumca Vladimira Balašćaka koji vrlo dobro opisuje njenu pojavu. Ali, bila je ona više od pukog osmijeha; bila je pravi glumački dragulj.

Kolesar, koja je tumačila naslovnu ulogu u prvom jugoslavenskom filmu nakon Drugog svjetskog rata, “Slavici” (1947.) Vjekoslava Afrića, proslavila se kao jedna od prvih filmskih zvijezda tadašnje Jugoslavije.

Ova frizerka vjerojatno nije ni sanjala da će postati jedna od najvećih jugoslavenskih i hrvatskih zvijezda: glumiti je počela već za vrijeme rata; 1943. bila je članica Centralne kazališne družine pri ZAVNOH-u, zatim Kazališta narodnog oslobođenja Hrvatske, a od 1945. bila je članica zagrebačkog HNK-a, da bi 1953. bila pozvana u Jugoslovensko dramsko pozorište u kojem je provela dvadeset godina. Potom se vratila u Zagreb, a i danas se zna čuti kako joj je zagrebačka publika zamjerila transfer iz HNK-a u beogradski teatar te je i sama ponekad žalila zbog prelaska. Pritom, valja naglasiti kako je godinama igrala na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Često je igrala naivke, a u historiografiji je se pamti po ulogama koje je ostvarila kao Pera (M. Držić: “Dundo Maroje”), Giulietta, Hermija, Ofelija, Desdemona i Lady Ann (W. Shakespeare: “Romeo i Giulietta”, “San ljetne noći”, “Hamlet”, “Otelo” i “Rikard III.”), te Kći (T. Williams: “Staklena menažerija”).

Karlo Bulić (12. svibnja 1910. – 19. listopada 1986.)

“To je moje proljeće, to su one crvene trešnje zakačene za uho djetinjstva”, rekao je Karlo Bulić kad je doživio uspjeh kao Luigi u “Našem malom mistu” da bi, kako je serija odmicala a on postajao sve popularniji, priznao da je s Luigijem “ubio” sebe: “S novim se likovima trudim, pokušavam ubiti Luigija, kojeg bih se rado otarasio, smeta mi…”, posvjedočio je velikan našeg glumišta koji je u glumačke vode upao slučajno sredinom tridesetih godina prošloga stoljeća, kada se pridružio putujućoj glumačkoj skupini Talija. Zanimljivo, a manje poznato, Bulić je bio brat cijenjenog slikara Brune Bulića.

Poslije Drugog svjetskog rata angažiran je u splitskom Hrvatskom narodnom kazalištu, potom u zagrebačkom, da bi 1947. stigao u Beograd u JDP.

“Bio sam, doslovno, prestrašen. Kakvi glumci, asti boga! A kad je Bojan Stupica prolazio pokraj nas, mi nismo disali da ga ne bismo – dekoncentrirali”, ispripovijedao je jednom prilikom.

Bulić se afirmirao i kao nastavnik maske i šminke na beogradskoj Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju, a u jednom se televizijskom istupu pohvalio i kako je Bela Krleža bila uvjerena da je on Zagorac i to zbog njegovog fantastičnog donošenja Valenta Žganeca-Vudrige u “Na rubu pameti” Miroslava Krleže baš u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

 

Nevenka Mikulić (11. veljače 1905. – 3. svibnja 1981.)

Nakon što je u Glini završila nižu gimnaziju, ova se osebujna glumica u Zagrebu 1920. zapošljava kao službenica Pošte u Jurišićevoj ulici. Iako ljubav prema glumi i kazalištu otkriva u ranoj mladosti, tek joj prijatelj i sugrađanin Bogdan Stanojević, bibliotekar u Sveučilišnoj knjižnici, stvara priliku i to tako što je preporuča tadašnjem intendantu zagrebačkog HNK-a Juliju Benešiću koji joj, nakon audicije, 1922. daje prvi ugovor te stipendiju za Glumačku školu.

Prva prava uloga bila joj je ona Sultanije u Ogrizovićevoj “Hasanaginici” u kojoj je igrala s čuvenom Ninom Vavra koja joj je rekla: “Ti ćeš biti glumica”. Već 1927. angažirana je u Narodnom pozorištu u Skopju; godinu nakon odlazi u Beogradsko narodno pozorište u kojem je glumila i za vrijeme Drugog svjetskog rata pa je kratko, zbog toga, bila i u zatvoru, a 1948. dolazi u Jugoslavensko dramsko pozorište u kojem je igrala do mirovine, iako kazalište nije ostavila sve do smrti.

Kao i ostali, prešla je u JDP na poziv Bojana Stupice.

“Upoznala sam ga još 1932. Gostovali smo u Celju s ‘Kir Janjom’. Igrala sam kćer Katicu. Poslije predstave netko je viknuo: ‘Katica, Katica!’, te u garderobu dolazi jedan mladić i kaže veoma samouvjereno: ‘Ja ću doći u Beograd da režiram! Dobit ćete kod mene ulogu!’. Bilo mi je to smiješno, kad su djeca dijelila uloge; nama su režirali svi proslavljeni, iskusni redatelji u godinama. A Stupica je došao u Beograd i igrala sam i u njegovom prvom komadu. Bio je drug. Umio je s glumcima. Kad nam ne ide, on prekine probu, odemo u kavanu, popričamo, odmorimo se. Sutra krene dobro”, prisjećala se u jednom intervjuu Mikulić, koja je u JDP-u ostvarila i naslovnu ulogu u Nušićevoj “Gospođi ministarki”, koju je odigrala gotovo pedeset puta. Nastupila je i u ulozi popadije Perse u prvom jugoslavenskom igranom filmu u boji “Pop Ćira i pop Spira” redateljice Sofije Soje Jovanović 1957. godine.

Viktor Starčić (11. svibnja 1901. – 1. lipnja 1980.)

Premda je igrao u Sarajevu, Splitu, Zagrebu, Novom Sadu i Rijeci, najvažnije je uloge Viktor Starčić ostvario upravo u Jugoslavenskom dramskom pozorištu.

Rodio se 1901. u bugarskom mjestu Ruse a njegov otac, Antun Starčić iz Klane, radio je na izgradnji pruga u Turskoj, Bugarskoj, Grčkoj, Rumunjskoj i Srbiji te se, zbog takvog nomadskog života, Viktor nije mogao redovito školovati pa je bio samouk, a glumačku karijeru započeo je kao amater u Gornjem Milanovcu s osamnaest godina, dok je 1919. postao zborski pjevač u beogradskom Narodnom pozorištu.

Od 1922. do 1925. nastupao je u sarajevskom Narodnom pozorištu gdje je ostvario i prve zapažene uloge, a u Novom Sadu je 1930. snimio i svoj prvi film – “Grešnica bez graha” Koste Novakovića. U JDP dolazi 1948. i ostaje do mirovine, a pamte se njegovi kazališni uspjesi u licima kao što su Gogoljev Hljestakov (“Revizor”), Krležini Puba Fabriczy, Lenbach i Aurel (“Gospoda Glembajevi”, “U agoniji”, “Leda”), Držićevi Pomet i Sadi (“Dundo Maroje”, “Skup”), Marinkovićev Don Zane (“Glorija”), Sterijin Smrdić (“Rodoljupci”), Gorkijev Glumac (“Na dnu”), Vojnovićev Lukša (“Dubrovačka trilogija”). Prema vlastitoj je procjeni ostvario više od pet stotina uloga, bio je i profesor na beogradskoj akademiji te se bavio kazališnom režijom.