Kad bi mu to jamčilo dugu i sretnu egzistenciju, Perišićev 'Brod za Issu' odmah bih stavio u lektiru

Pod naslovom ‘A Cat at the End of the World’ (u prijevodu Vesne Marić) paralelno izlazi u Sjedinjenim Američkim Državama. Ima naznaka da je knjiga i tamo stekla nešto zagovornika, mada je o realnoj recepciji zasad dosta teško suditi (osim globalnih zvijezda i naslova koji stižu iz uvjetno rečeno većih književnosti, prijevodni naslovi u Americi uglavnom sporije osvajaju publiku).

U svakom slučaju, Perišićev sjajni novi roman zaslužio je svako priznanje koje će ga dopasti, a nekako slutim da se na ovim dosadašnjim neće zaustaviti.

Tekst briljantne stilske jednostavnosti

Krenimo s opaskom o kontrastima. S jedne strane, bez obzira na to što se horizont ove proze precizno određuje kao eko-historijski (na koricama knjige), a žanr nešto manje precizno, odnosno tek uvjetno točno, kao historiografska metafikcija (pojedini kritičari), radi se o tekstu briljantne jednostavnosti. S(p)retnom autorskom odlukom, u tome leži jedna od njegovih najvećih vrlina: Perišićev stil oslobođen je ukrasa i glomaznih riječi, besprijekorno skladan u svojoj diskurzivnoj nepretencioznosti.

Istovremeno, riječ je o tekstu neordinarne tematske kompleksnosti i ambicioznosti, o priči koja silinom piščeve imaginacije probija okvire onoga što inače pronalazimo u suvremenoj hrvatskoj prozi. Iz skromnih fragmenata, uz pomoć šačice historiografskih spoznaja i nekoliko arheoloških artefakta, stvorio je Perišić čitav jedan minuli svijet, pa njegova metoda u ovom slučaju osnažuje Aristotelovu tvrdnju o superiornosti književnosti nad historijom, budući da progovara o stvarima o kojima je potonja, barem u ovom slučaju, jedva išta uspjela reći. Tek s ovom prozom drevna Issa oživljava pred našim očima.

Tako je ‘Brod za Issu’ uvjerljivo literarno izlaganje o davnim migracijama, historijskom multikulturalizmu i (interspecijalnim) prijateljstvima, svjedočanstvo o starom sukobu između gospodara i robova, odnosno kulture i prirode; pouka o suspektnoj naravi moći i dvostrukoj oštrici svake ambicije, lošoj politici kao početku kraja dobrog čovjeka.

Knjiga preko koje se može zavoljeti čitanje

Priča je vezana ponajprije za antički prostor Mediterana, ali uz pomoć jednog zgodnog postupka njezine se granice transtemporalno razlijevaju od drevnih vremena pa do sadašnjeg trenutka, kad se na zemaljskim polovima neumoljivo otapaju ledeni pokrovi (što i eksplicitno ulazi u problemski obzor teksta).

Perišićev roman, rekao bih, pomalo propedeutički izlaže specifičnu tragiku ljudskog stanja, a sekundarno, što je možda ostalo neprimijećeno u dosadašnjim čitanjima teksta, funkcionira i kao labava meditacija o naravi (ili filozofiji) jezika, odnosno o njegovim svjetotvornim kapacitetima koji nas odvajaju – iako znatno manje nego što smo donedavno mislili – od ostalih životinja.

Dakako da takav pristup ponekad neizbježno vodi u truizme, ali autor definitivno pogađa s odabirom tona i registra, odnosno generalno s postupcima oneobičavanja perspektive, pa sve to sasvim fino funkcionira. Tekst je prozračan i protočan, drugačiji. Usudio bih se reći da je ‘Brod za Issu’ knjiga preko koje bi današnji tinejdžer mogao zavoljeti čitanje.

Svojevrsna proslava mačje eluzivnosti

Da bi sve to što sam nabrojao moglo biti izrečeno, autor poseže za fokalizatorom Vjetropirom, specifičnim pripovjednim mehanizmom à la netko to od gore vidi sve; nikako božanstvom nego nekom vrstom personificiranog (hilozoističkog, rekli bi Perišićevi Grci) kozmičkog elementa čije samo ime sugerira određenu razinu ironije, a koji je mijenama stoljeća i tisućljeća iskustveno stekao osjećaj za živući, ili bolje rečeno, tjelesni svijet, i tako došao do brojnih, mada njemu i dalje ponekad neshvatljivih spoznaja o čovjeku.

Ako bismo stvari banalizirali, mogli bismo ga nazvati mislećim i govorećim vjetrom, lepršajućom sviješću. On je vječno čuđenje u svijetu, ponekad dijete, a ponekad mudri učitelj, ovisno o situaciji, naizmjenično infantilan i mudar. U njegovu rezoniranju gotovo da ima nešto od historijskog antropologa: opetovano se pita kako su stvari tijekom vremena bivale i postajale to što jesu. Ne manje važno, on je i glas izgubljene ljudske savjesti, svjedok očite degradacije civilizacije, koliko i njezina strahovitog uspona.

Naposljetku, a možda ne manje važno, ‘Brod za Issu’ je i svojevrsna proslava mačje eluzivnosti i neukrotivosti kao tvrdoglavog utočišta slobode od čovjeka u svijetu stiješnjenom pod njegovom čizmom. No, možda sam i prenaglio s interpretacijom, krenimo ipak nekim redom (“Htio sam pričati o mački, ali uvijek zaboravim – ne možeš sve odjednom, takav je jezik”, rekao bi Perišićev pripovjedač).

Od ropstva do uglednog građanina polisa

Okosnica Vjetropirove priče prati život dječaka Kalije od ropstva u sicilijanskoj Sirakuzi pod tiraninom Dionizijem do slobode i odrastanja u novouspostavljenoj grčkoj koloniji Issi, današnjem otoku Visu u Jadranskom moru, gdje mladić postaje jedan od zapaženih i štovanih građana polisa.

Između se smjestilo nekoliko godina, tucet nepravdi, par odvažnih poteza i grumen dragocjenih prijateljstava, od kojih na početku posebno treba istaknuti ono s Mendom i Zoi, njegovim ranim saveznicama, a poslije ona s urbanistom i graditeljem Teogenom, vojnikom Arionom i nekim drugima, za Kaliju s vremenom još značajnijim, iako vjerojatno ne dobivaju dovoljno prostora. Na tom tragu, rekao bih da se taj aspekt priče možda trebao nadograditi.

Nitko, međutim, za njegov osobni razvoj nije važniji od tipično ćudljive mačke Miu i dobroćudnog magarca Mikra, glavnih njegovih suputnika na putovanju slobode prema “kraju svijeta”, gdje će se Grci susresti s narodom Liburna, jednim od predslavenskih stanovnika Jadrana.

Aristotelijanizam kao ishodišna greška

Kroz dva dijela i osam poglavlja rasutih na blizu četiristo stranica – uvjerljivo pritom evocirajući mentalitet tadašnjih ljudi, to jest, stvarajući dojam plauzibilnosti (pa zamišljeni povijesni likovi ne djeluju kao karikature, kako je to nerijetko slučaj kod manje vještih pisaca) – Perišić naizmjenično prati Vjetropirovu široku perspektivu i uži svijet Kalije i onih koji ga okružuju. Ubacuje pritom u najvećem broju slučajeva zanimljive crtice iz grčke povijesti, filozofije i književnosti, ispreplićući i ulančavajući ih s nekim suvremenim spoznajama, što ponekad na izuzetno efektan način sjeda u sâm smisao teksta. Primjere ćemo ipak ostaviti neotkrivene.

Jednu stvar posebno je važno naglasiti. Ako se Perišićeva proza, kako je ranije sugerirano, svojom nadopunom historiografskih praznina dobro uklapa u razmatranja iz Aristotelove poetike, Filozofov etičko-politički sklop, s druge strane, svojom kategorizacijom i hijerarhijom stvari stoji u radikalnoj opoziciji prema vrijednostima Perišićeva pripovjednog kozmosa (osobito kad ih se postavi nasuprot Vjetropirovu pogledu na svijet).

Jednako tako, iako u više navrata spominje ranije filozofe, ponajprije pitagorejce, koji su drugačije pristupali odnosima među živim bićima, u knjizi je manje riječ o nekakvom uvjerljivom i dosljednom zagovoru predsokratovske ili neke druge filozofije, a više se radi o bazičnom antiaristotelijanizmu, ovdje razmatranom kao izvoru temeljnih rodnih, rasnih i interspecijalnih nejednakosti, te naposljetku, proizlazi iz teksta, uzročniku dominantne paradigme prirode kao potrošnog čovjekova resursa.

Poruka prožeta dubokim humanizmom

Kako zaključuje Vjetropir: “Bilo mi je dosta jasno da je Politika iz polisa, a ne iz zraka, šume i vode. To se kasnije i vidjelo u zraku, u šumi i vodama.” Na drugom mjestu primjećuje: “Kad su prestali vjerovati da stabla imaju duh, uskoro su prestali vjerovati da je išta oko njih uistinu živo. Bilo je samo materijal.”

Ako ga izravno i ne spominje, na tom tragu Vjetropirov stav možda je još više antibejkonovski, s obzirom na to da je upravo britanski filozof Francis Bacon svojim zagovaranjem aktivnog pokoravanja prirode radikalizirao Aristotelovu misaonu liniju i postavio intelektualne temelje moćne (eksploatatorske) znanosti koja dominira u modernim industrijskim društvima, dakle onim koja nas suvereno vode prema ponoru, i naspram kojih se Perišić ovdje nesumnjivo postavlja.

U onoj mjeri koliko je to moguće za bilo koji ekološko angažirani tekst, ‘Brod za Issu’ većinom uspješno zaobilazi dubiozne vode suvišnog moraliziranja, a njegova poruka mogla bi zatalasati more naše cinične indiferentnosti baš zato što je prožeta dubokim humanizmom, to jest, interesom za usklađivanjem civilizacijskoga i prirodnoga, pronalaženjem ravnoteže. Ispravno je, posve jednostavno sugeriraju Perišićevi junaci, samo ono što vodi računa o dobrobiti svih živih bića.

Ako riječ još uvijek može mijenjati svijet…

Kaliji, bivšem robu i protagonistu romana, ta je ravnoteža vrlo rano postala očigledna nužnost i on je dosljedno živi. Mnogi među onima koje poznaje – svakako ne svi, jer ovo je u određenoj mjeri i tužna ljudska priča – naposljetku također pronađu pravi put. Budući da nije patio od naših predrasuda, Vjetropiru je to oduvijek bilo mnogo lakše, i čitajući njegov neobični traktat, kako bi mogli okarakterizirati te fragmente teksta, i nama možda može postati lakše.

U njemu, između ostaloga, piše: “Riječi su amortizeri, one sve ublaže, kako sreću tako i nesreću. I smrt se može ublažiti riječima. Zato čovjek nije u panici, stalno se oblaže riječima.”

Ne mogu vam preporučiti ništa drugo osim da se obložite ovim riječima. Kad bih znao da će joj umjesto polagane smrti to omogućiti dugu i sretnu egzistenciju, ovu bih knjigu odmah dao za srednjoškolsku lektiru. Ako osim ublaživanja stvarnosti riječ još uvijek može mijenjati svijet na bolje, ne vidim važnijeg mjesta na kojem bi ova Perišićeva trebala osvanuti. Što ne znači da je ostali trebaju preskočiti.

Uistinu, ovo je obavezno štivo za sve koji još uvijek vjeruju u književnost.