Kako je autorica nove Kerempuhove predstave ogolila našu mučnu istinu o bezdušju i apatiji
Dina Vukelić autorica je svježe praizvedenog mirakuloznog dramskog teksta Darian, hrvatski kralj samopomoći
Kad su se neki dan urušili Instagram i Facebook, mnoga je i u Hrvatskoj zakukala Influencerska majka. I mnoga se nebranjena virtualna čeljad našla u nebranom grožđu. Kriza je trajala svega par sati ali je egzistencijalni vrisak odjeknuo kao da je apokalipsa ujahala. Sprdam se a ozbiljan sam. Jer, pozadina jest katastrofična. Kao što se tom istinom razigrano sprda, a ozbiljna je Dina Vukelić. Autorica mirakuloznog dramskog teksta Darian, hrvatski kralj samopomoći, svježe praizvedenog u Satiričkom kazalištu Kerempuh.
Kerempuhova baza satiričkog pokreta otpora s Darianom je instalirala distopijsku matricu čija samopomoć pozorničenja zaista ljekovito djeluje. Ubojitim šarmom i pronicljivom drskošću Dina Vukelić ljušti glamurozne koprene kojima jedva da su zastrte deponije ponižene ljudskosti. I vodi nas u blisku budućnost: desetak godina u dalj. Međutim, vremenske mašine ovdje ne pale. Odnosno, idu ili unatrag ili ne mrdaju.
Mučne istine u digitaliziranoj laži obilja
Jasno je da se Hrvatska žitija Darianova nije pomaknula s tapkanja u mjestu truljenja. Poradila je ova državica tek na instant kozmetici. Ponad buđave ispražnjene tundre, kao u onom Kingovom romanu Pod kupolom, podignut je nevidljivi mjehur izolacije. Vašarska šatra ispražnjena od stvarnog smisla i života a nakrcana montažom pomahnitalih atrakcija.
Dina Vukelić u takvoj digitaliziranoj laži obilja uočava mučne istine o gladi, bezdušju i apatiji u kojima grca distopijska zemlja ogrezla u ravnodušje. U toj postpandemijskoj a pandemonskoj državi, piše nam Dina, i dalje živi jedan Antuntun i u njega je malko neobičan um. Neobičan jer je čist, neukaljan i utopijski otvorena srca. Njegova hagiografija tjeskobna je poput izopćenikove. Kroz istinu o njemu probijamo se kroz bujice autoričine blještave depre.
Zašto je Dolenčić idealan redatelj ove sage
Krešimir Dolenčić u svom ludičkom neobaroknom nervu idealan je redatelj Dinine verzije sage o androidima koji ne sanjaju električne ovce. Dolenčić je spektaklu infuzije prikopčane na zemlju poniženih dao još veći gas. Precizno osjetivši paradoks kojim Hrvatska bez budućnosti, lažira svoj SF. Što su vatrometi instant obilja raskošniji tim je mizerija stvarnog stanja opakija. A smijeh kojim se branimo (izazvan i nepresušnom zalihom autoričinih persiflaža) steže nam grla poput omče.
Dolenčić izvrsno uočava važnost Vukelićkinog BB (burlesknobrechtovskog) kora kojeg čini Nesretni narod. Sva lica, osim Dariana i Starog, energetski bildaju (nošeni soundtrackom i songovima Ivana Josipa Skendera i koreografijom Matee Bilosnić) steroide lumpenproletera na aparatima. I oni će se očajnički, poput aliena, ukopavati u Darianovu dušu, nadajući se mesijanskoj potvrdi vlastite nade.
Dorianov dom kao slamovski konak
Tu su prevejana producentska kučka Eva i njezin asistent Emanuel (brodvejski opaka Ana Maras Harmander i matanovski hazarder Eugen Stjepan Višić); superstar Zara (dijabolična Rea Kamenski-Bačun); Vodič (ironijski sugestivna Josipa Anković); Bivši muž Marijane Lalić (antialfamužjačka igra Josipa Brakusa); Odvjetnik (njegovo licemjerstvo Fabijan Komljenović koncipira kao klauneriju); iluzionistički gubitnik Kamerman (Igor Jurinić); melankolični, gotovo nijemi autsajder Filozof (Matija Šakoronja) i Influencerica (otuđenost i pin-up erotizam sjajno kombinira Danijela Evđenić).
Sumorni dom siročeta Dariana i njegovog posvojitelja Starog, scenografkinja Valentina Crnković (njezini su i dramaturški pogođeni kostimi) vidjela je kao oronulu izguljenu repliku Sikstine. U taj će slamovski konak prodirati klipovi simuliranog uspjeha, show trikova i parada pohlepe. Ovijajući se oko Dariana kao kontaminirane naslage.
Detelić i Perić u glavnim ulogama
Borko Perić samozatajnim a bogatim glumačkim registrom prigrlio je jurodivog Dariana, stvarajući poeziju od njegove neuštekanosti u krvožednost vanjskog svijeta. Izmješten iz osi koju dirigiraju predatorski odnosi, nasmiješeno će ponijeti šizmu današnjeg tužno-smiješnog androidnog Miškina i otići u onostrano.
Namćorastog stogodišnjaka Starog opušteno a razorno imaginira Filip Detelić. Stara mizantropska partizančina i anarhist po vokaciji, s jakom mantrom: “Ljudi su đubrad i govna“, hicem iz pištolja plaća svoju besmrtnost. Glamurozna depresija Dariana, hrvatskog kralja samopomoći izaziva navijačku komunikaciju s gledalištem. I svojim slapstick influencerajem s površine, u dubini krije ozbiljnu autorsku šamarčinu našem poživinčenom društvu.