Ključnu poziciju jednog od najvažnijih europskih kazališta preuzima najbitnija njemačka redateljica
Jedna je od najistaknutijih redateljica generacije i mnogi ju smatraju ekstremnom
Dakle, jasno je da pratimo što se događa u berlinskom kazalištu Volksbühne otkako je intendantsko mjesto preuzeo kontroverzni Nizozemac i (uskoro) bivši ravnatelj Tatea, Chris Dercon. Dercon je međuvremenu kompletirao listu svojih suradnika. Nakon što je koreografiju prepustio Mette Ingvartsen i Borisu Charmatzu i njima pribrojio još filmaše Romualda Karmakara i Alexandera Klugea, objavio je da drama odlazi u ruke redateljice Susanne Kennedy.
Možda se pitate tko je žena koja je preuzela dramski program jednog od najznačajnijih europskih kazališta. Pa, Susanne Kennedy je jedna od najznačajnijih njemačkih redateljica mlađe generacije, ali i šire, i kao što vidite, jedina osoba u užem Derconovom timu koja zapravo dolazi iz svijeta kazališta. Trenutačno je zaposlena na dva ogromna projekta (od kojih odbija odustati iako je prihvatila ovu ogromnu odgovornost), a njezin je rad višestruko prepoznat od strane stručne javnosti.
Teatar Susanne Kennedy
Teatar Susanne Kennedy smatra se ekstremnim. Od samih svojih početaka ova tridesetsedmogodišnjakinja kreće se linijom sadističke eksperimentalnosti, hladnoće i formalnog kazališnog izraza, premda ona sama nikad to ne bi tako sročila, dapače. No, možda ne bi bilo zgorega objasniti zašto ljudi njezinu kazališnu viziju smatraju toliko ekstremnom.
Ova redateljica sklona je gotovo apsolutnoj apstrahiranosti kazališnih normi. Svojeg glumca ne lišava samo glasa (njihove glasove nadomiješta glasovima slučajnih prolaznika), već se odriče i njihove facijalne ekspresije tako što im lica skriva iza bezizražajnih silikonskih maski. Scenski je pokret približila nekakvoj gotovo digitalnoj usporenosti, a sve to skupa njezin kazališni koncept čini, u najmanju ruku, izrazito otuđenim.
Susanne svoje predstave koristi kao medij koji joj omogućuje usmjeriti mikroskopski pogled na sve što je na bilo koji način zanima. Ono što obično ulazi u njezinu interesnu sferu su istraživanje tjelesnih pokreta, lica, glasova, a najviše jezika. “Gledatelju omogućujem da razmisli o tome što je to čovjek u svojoj biti”, rekla je u jednom intervjuu. Ona kroz svoj rad ne nudi nikakve odgovore, štoviše. Ona svojim materijalima želi zbuniti, nametnuti pitanja.
Tko je Susanne Kennedy?
Govorimo o ženi koja je sasvim slučajno završila u kazalištu. Jedino što je znala kad je upisivala fakultet bilo je da se želi baviti kulturom. Upisala je teatrologiju u Mainzu, no ubrzo je shvatila da želi više od toga. Prije no što je diplomirala otišla je u Amsterdam kako bi upisala tamošnju avangardnu umjetničku akademiju.
“Imala sam sreće što sam odmah nakon završene akademije bila primjećena i što sam dobila mjesto na kojem sam slobodno mogla razvijati svoj vlastiti rukopis”, rekla je skromna redateljica. No, nije to bila bilo koja kazališna institucija, već Nacionalno kazalište u Den Haagu.
Pitanje koje je najviše živcira je u kojem će se smjeru njezin teatar razvijati. “Pa jednog Ostermeiera se to isto ne pita!”, odvraća ona obično. Naravno da razumije da je to ljudi pitaju zbog ekstremne kazališne forme koju je odabrala, ali je i sama svjesna da će se razvijati dalje (kad kaže sve što je imala za reći jezikom koji je razvila). Bilo kako bilo, bit će jedna od prvih žena koja će režirati na dosad mizoginoj pozornici kazališta Volksbühne, a već je i to samo po sebi vrijedno divljenja.