Konačno smo dobili pametnu i dobro napisanu komediju. No, Comic Sans znatno je više od toga

Zlatko Burić dominira kadrom i kad ništa ne radi

Prvo, Comic Sans nastaje iz likova i njihove pomne razrade, a ne, poput prevelikog broja hrvatskih i istočnoeuropskih ostvarenja, iz načelnog tematskog okvira u koji se uguraju likovi da zadovolje potrebe zadane tematike. Tematski pristup naraciji najčešće rezultira radnjama koje, već u opisu, zvuče primjerenije dokumentarizmu. Umjesto iznošenja temeljnih dramaturških tenzija i sukoba koji bi mogli zainteresirati gledatelje, navode društvena, moralna i civilizacijska pitanja koja planiraju problematizirati, od, na primjer, krijumčarskih ruta po Balkanu do tabuiziranih međuetničkih odnosa na tom istom Balkanu.

Ako je to polazišna točka, onda, jasno, radnje moraju biti krcate nezanimljivim likovima, hodajućim klišejima, čije se uloge svode na potvrđivanja nekih od načelnih teza: pretili policajac, korumpirani čelnik, ksenofobična susjeda, bahati ulagač (obavezno pridošlica), depresivna tinejdžerka, pohotni svećenik, šizofreni branitelj, zahtjevna majka i tako dalje.

Umjesto tematikom, Comic Sans bavi se pričom. A priča je univerzalna i univerzalno zarazna: problematičan odnos oca i sina, ispripovijedan kroz precizno razrađene likove dizajnerske zvijezde Alana i njegova oca jebivjetra Bruna koje Popović Volarić i Burić briljantno realiziraju. Njihova kemija izražena je i stvarna, a Burićeva sposobnost dominiranja kadrom i kad u njemu ništa ne radi, u nekim trenucima nosi film.

Iritantne taktike nacionalnih kinematografija

Drugo, iako se dobar dio radnje odvija na dalmatinskim otocima, Comic Sans izbjegava drugu iritantnu taktiku manjih nacionalnih kinematografija, u nas posebno izraženu i beskonačno eksploatiranu: uzmak od svakodnevnog života u nešto, kao, nepoznato, egzotično, udaljeno, izobličeno. Što se najdoslovnije manifestira kroz mjesto radnje, dakle bijeg u manja mjesta.

U teoriji, ovaj pristup olakšava narativni raspis i podiže razinu atraktivnosti materijala, za potrebe vanjskih festivala i marketinga; u praksi, uglavnom dobijemo vrtlog banalnih predrasuda, nemogućih naglasaka, jezivih dijaloga i plošnih reakcija na razvoj događaja. Odnosno, da budemo brutalniji: u nedostatku dobre priče, priča može biti i kakvo bizarno selo.

Osoban, univerzalan, histerično zabavan i otužno ozbiljan

Jedna od prvih scena Comic Sansa demonstrira razliku između Marasovićevog personaliziranog pristupa i onog što očekujete kad se radnja odvija u manjem dalmatinskom mjestu: prilikom primanja posljednjeg pomazanja, umiruća gospođa diže ruku i svećeniku pokazuje srednji prst. Gesta se čini forsiranom i nepotrebnom – sve dok kasnije ne saznate zašto je gospođa mogla imati isključivo takav odnos prema Crkvi, i Crkva prema njoj.

Ta dva suštinska autorova zahvata – naglasak na likove i priču, i okretanje svakodnevnom umjesto egotičnom – filmu omogućavaju da bude autentičan i uvjerljiv, u isto vrijeme brutalno osoban i posve univerzalan, histerično zabavan i otužno ozbiljan, neočekivano svjež i iznenađujuće poznat, mediteranski melankoličan i hladno moderan. Ukratko, višeslojan.

Osjećaj autentičnosti i iskrenosti pojačavaju autobiografski elementi utkani u scenarij: poput glavnog lika, Marasović ima viške korijene, a njegov otac, slikar, ima galeriju na Visu, baš poput Alanova oca (dapače, slike Nenada Marasovića korištene su u filmu).

To je, ipak, našmrkani i pretenciozni grafički dizajner

Comic Sans vrlo je dobro napisan film. Nema, vrlo doslovno, nijednog dijaloga koji je nepotreban ili neizgovorljiv. Likovi imaju jasno definirane motive, postupci su im narativno logični i gotovo da nema krivog koraka ili izgovorene rečenice nakon koje vam bude žao onoga koji je mora izgovoriti. Marasovićev humor jedan je od zanimljivijih koji smo u posljednje vrijeme imali prilike gledati na hrvatskom filmu: bez jeftinih stereotipa, suptilan, inteligentan i povremeno ubitačno dobro tajmiran. Dojam je da je u scenarij otišlo puno uredničkog rada, kako bi se popeglala i eliminirala mjesta koja utope i najbolju ideju.

S druge strane, Zlatko Burić djeluje kao glumac koji bi i od najgorih ideja uspio nešto realizirati. Relativno nepoznat hrvatskoj publici, Burić je izgradio zavidnu karijeru u Danskoj, a svoj lik ovdje temelji na nevjerojatnoj opuštenosti u svakoj sceni, gotovo nezainteresiranosti i odsutnosti. I kad šuti, tjera na smijeh, a činjenica da scenarij skriva više nego otkriva o prošlosti Burićeva lika, samo pojačava gledateljevu zainteresiranost.

Njegovom partneru Janku Popoviću Volariću ovo je uvjerljivo najbolja filmska uloga; osim što je njegov osobni razvoj kroz zadnjih nekoliko godina zbilja impresivan, dojma smo kako je u Alanu dobio ulogu, a u Buriću glumačkog partnera, koji su mu omogućili da se ovako iskaže. U manje vještoj interpretaciji, lik Alana mogao je skliznuti u nakupinu dosadnih klišeja – radi se, ipak, o našmrkanom i pretencioznom grafičkom dizajneru – ali Volarić je u njega ugradio dovoljno simpatičnosti i iskrene tragičnosti, da mu sve možete oprostiti.

Mišo Kovač naprosto nikad nije zvučao toliko kul

Kvaliteta izvedbe u Comic Sansu nameće intrigantna pitanja o glumčevom krajnjem dosegu. Uz Popović Volarića i Burića, film obiluje uvjerljivim manjim ulogama: Nataša Janjić kao neprežaljena djevojka Marina, očekivano dobra Alma Prica kao Alanova majka i nešto manje očekivano dobar Damir Poljičak kao ugostitelj Pape. Kažemo neočekivano, jer smo ga dosad uglavnom gledali u karikaturalno prenaglašenim ulogama.

Kamera i fotografija vrlo su dobri, posebno u kontrastima između zagušenijih nijansi zagrebačkog i ljubljanskog marketinško-poslovnog svijeta, i osjetno življeg i naturalnijeg Visa. Scenografija je istaknuto efikasna, a zvuk uglavnom perfektan, kao i soundtrack – Mate Mišo Kovač nikad nije zvučao toliko kul, kao u kokainsko-alkoholnim eskapadama Volarićevog Alana.

Comic Sans velik je film jer se ne pokušava prikazati velikim

Pojedini, kraći dijelovi Comic Sansa funkcioniraju nešto slabije, ali nedovoljno slabo da bi značajnije ugrozili dojam. Od barem jednog predvidljivog gega autori su se mogli suzdržati jer naprosto ne funkcionira, niti je na razini humora koju inače uspijevaju postići – sneni pad Popović Volarića sa stolice u kuhinji – a na dva ili tri mjesta tijekom tranzicije iz neke od pjesama, dijalog se slabije čuo, barem tijekom naše projekcije.

Comic Sans potencijalno je velik hrvatski film, upravo zato što nije velik; točnije, Comic Sans velik je film jer se ne pokušava prikazati velikim. U tom smislu, Comic Sans mogao bi biti prvi veliki film novog razdoblja – film koji napušta ustaljenu paradigmu i komplekse jedne male nacionalne kinematografije, a koji nalažu da se filmovi, osim naracijom, moraju nametati tematikom; da su, od dijaloga, važnije istine; da se, ukratko, filmovi iz manjih i siromašnijih tržišta ne mogu boriti samo kvalitetom svoje priče. Sve to Comic Sans elegantno odbacuje, kvalitetom svoje priče.

Od kad je 2010. godine debitirao na Puli, Nevio Marasović, pomno, korak po korak, poput Rajka Grlića, Vinka Brešana ili Dalibora Matanića prije njega, mijenja hrvatski film i gura ga naprijed. Iako naizgled konvencionalniji od autorovih dosadašnjih radova, Comic Sans duboko je subverzivno, odraslo i važno djelo; to što je pritom duhovit i pitak samo pojačava njegovu ozbiljnost.