Hit autor Kristian Novak ima novi roman po kojem se odmah radi i predstava: Ta priča u meni se kuhala cijelo desetljeće’

Roman se neće ni ohladiti od strojeva, a već će se transformirati u scenski život: 14. listopada u Hrvatskom narodnom kazalištu u Varaždinu (koprodukcija s HNK Ivana pl. Zajca Rijeka) dogodit će se praizvedba, u režiji Ivana Plazibata. Razgovarao sam s uzbuđenim piscem i osjećao se blagoslovljenim.

TELEGRAM: Život vašeg novog romana uzbudljiv je u startu – praktički se praizvedba kazališne verzije događa paralelno s njegovim objavljivanjem. Kako je došlo do tog netipičnog dvostrukog života?

NOVAK: Izgleda kao marketinška finta, ali nije tako. Prvi i, nadam se, zadnji put doveo sam se u situaciju da sam prodao nešto što sam tek trebao napraviti. Iako se priča kuhala cijelo desetljeće, prošle sam godine imao tek donekle čvrst sinopsis i puno poluizrađenih komadića teksta. Međutim, Senka Bulić, koja jasno pokazuje da je naumila HNK Varaždin dići na jednu višu razinu, reagirala je odmah na sinopsis i otkupila prava na kazališnu izvedbu. Nakon toga je mene čekala godina dana finiširanja romana, dijelove kojeg sam slao kazališnoj ekipi i oni bi po njima radili. Sam roman pak je svoju zadnju verziju doživio tek sredinom kolovoza. Upotrijebit ću eufemizam: prokleto izazovna godina dana. Volim raditi kao da imam sve vrijeme svijeta, a ovdje je unutarnji sat neprestano otkucavao.

TELEGRAM: Ako se na trenutak zaigrate proroka, što mislite da će to donijeti percepciji romana?

NOVAK: Može otići u nekoliko smjerova. Kažem vam da nije bilo planirano, jer ne bih imao hrabrosti tako se igrati s tajmingom. Možda će se izvedba i knjiga percepcijski nadopunjavati, možda poništavati, možda živjeti zasebnim životima, dijeleći samo naslov, možda jedno padne u bunar, drugo prođe dobro. Vrag će ga znati. U ovoj fazi mi čak i nije važno, jednostavno sam tiho sretan što ta meni toliko važna priča ide van. Nadam se da će pronaći one u kojima će odjeknuti, medij mi je manje bitan.

TELEGRAM: Što se tiče alata pričanja priče, izazovno je preplitanje klasičnih ispovjednih proznih dionica sa scenarističkim, djeluje kao neka DNK struktura. Jeste li tu metodu kuhali i ranije ili se ona pojavila u trenutku kazališne narudžbe?

NOVAK: Mislim da ta odluka nije imala veze s kazalištem, jer si i ne utvaram da sam u stanju napisati dobar dramski tekst. Recimo, odmah je vidljivo, često završavam scene cliffhangerom, događajem koji naprasno prekida scenu kad je najzanimljivija, da se pojača napetost i tjera na daljnje čitanje. To funkcionira u romanu i u filmu, u kazalištu baš i ne.

Odluka je došla iz potrebe da o muškom protagonistu, Marliju, pišem iz trećeg lica. On je potpuno lišen emotivne artikulacije i reakcije na tragičan događaj, otvara se tijekom priče. Međutim, to mi je išlo teško. Dijelovi pisani iz trećeg lica bili su mi u usporedbi s dijelovima teksta pisanima u prvom licu preslabi, kao da još nisam u stanju pronaći točan kut gledanja kad pišem iz pozicije sveznajućeg pripovjedača. Pa sam se sjetio da sam dvije godine radio na scenarijima i da je to upravo ono što mi treba: sva snaga situacije sabijena u šturim izvanjskim opisima i replikama likova.

TELEGRAM: Kažete da ovu priču nosite u sebi desetak godina. Što taj maraton povlači za sobom, sazrijevanje ili muku?

NOVAK: Oboje. Mislim da veći dio tih deset godina nisam na tu priču gledao kao na potencijalni materijal za knjigu. Postojala je opsesija, ali i glas opreza koji ti govori: nisi valjda takva budala da ideš to pisati. Jer, ulaziš u privatnu sferu nekoga tko nikada nije želio biti u središtu pažnje. Možemo sad o tome kako je svaka priča eksploatacija, svaki tekst manipulacija, ali meni je to bila ozbiljna etička dvojba.

Međutim, s druge strane, postavlja se pitanje pripadaju li naše životne priče i sve u što smo upleteni samo nama. Jesmo li doista osuđeni na to da budemo informirani samo o prijelaznim rokovima nogometaša, provalama sudionika „Ljubavi na selu“ i odjeći slavnih i njihove djece? Ili imamo pravo na skrivenu priču koja bi nam mogla biti doista važna? Muka, svakako. Sazrijevanje me, čini mi se, čeka tek kad se suočim s posljedicama svoje odluke da napišem ovu priču.

TELEGRAM: U totalnom raspadu institucija našeg društva, u romanu se bavite lošim backgroundom školstva i policije. Po svemu su antipodi, ali čini se da te zajednice čuvara znanja i čuvara zakona pokazuju dosta sličnosti u svojim naličjima?

NOVAK: Slažem se, ali meni se to razotkrilo tek u procesu pisanja. Zapravo su se iskristalizirala tri sustava koji su nam svima bliski, koji su nam neophodni, ali i barem djelomično disfunkcionalni i represivni. Obitelj, policija i školstvo. Svaki od tih sustava od mojih protagonista traži poslušnost, u zamjenu za relativno stabilnu iluziju građanskog života. Međutim, jedan tragičan događaj koji se ne može i ne smije prešutjeti, baca ih pred dvojbu između konformizma i traženja pravde, što je u takvim sustavima jednako pobuni i oni reagiraju marginaliziranjem, izolacijom ili gaženjem pobunjenika. Jer počivaju na stabilnosti, teško se odvajaju od statusa quo. Zanimalo me prije svega postoji li i koji je izlaz za pojedinca koji se nađe pred tom dvojbom, a više ne može ni minute živjeti sam sa sobom u šutnji.

TELEGRAM: Ovaj hybris koji Profu nosi kao da je naslijeđen od Antigone? Ta vrsta tvrdoglave, beskompromisne odgovornosti danas postaje relikt?

NOVAK: To je ono zašto se uvijek vraćam tim početnim koordinatama europske kulture. Beskompromisni likovi koji donose odluke koje ih čine većima i od sebičnih, pokvarenih bogova grčke mitologije. Za mene je tragedija, veći književni znalci od mene sada će zakolutati očima, prije svega odabir, onaj čin kada protagonist odlučuje ići u propast umjesto kompromisa i bespogovorne poslušnosti. Jer je za njih na kocki dostojanstvo, pravda, istina.

Profa na početku ove priče ipak nije beskompromisna. Ona je niz-vodu tip osobe koja je u stanju podnijeti kolektivne norme koje joj se gade jer misli da si time gradi pravo na kreativan rad. Iako joj je do toga najviše stalo u životu, ona je na kraju u stanju ostaviti sve za pravu stvar, za svoje dostojanstvo i za istinu. Zato sam je od samog početka bistro vidio kao protagonisticu koja je protiv svoje volje gurnuta u sukob, ali postupno prihvaća taj proces kao vanjsko i unutarnje oslobađanje.

TELEGRAM: Profa u svojoj dramskoj metodi provodi neku vrst Boalove metode kazališta potlačenih. Djeca jesu među najranjivijim skupinama u društvu. Mogu li ovakve priče doprijeti do njihovih ranjivosti, pomoći im da prebrode zlostavljanja ili gubitništva?

NOVAK: Volio bih da mogu doprijeti. Ali postoji nekoliko preduvjeta. Vjerojatno glavni je imati sposobne nastavnice i nastavnike koji se usuđuju prekoračiti još uvijek pretežno reproduktivni karakter našeg obrazovnog sustava. To je princip „ako nastavnik napravi to i to, onda je ishod za učenike to i to“. Provesti obrazovni proces bez kompulzivnog usmjerenja prema željenim ishodima silno je zahtjevno za sve uključene, ali je mogući rezultat da se djeca otvore obrazovanju više kao iskustvu i susretu sa sobom i drugima, nego kao sustavu koji neprestano mjeri koliko su sposobni i svrstava ih u buduće društvene i profesionalne kategorije.

Lagano sam optimističan glede, barem, javnog stava prema vršnjačkom nasilju, preko toga se više ne prelazi olako i o tome se govori, i to mora imati pozitivne učinke. A gubitništvo? Ja zagovaram pristup da se djecu potiče da povremeno i pogriješe, jer ćemo u suprotnom odgojiti nove generacije superodlikaša nesklonih riziku i napretku. Pa jesu li to, u konačnici, pobjednici i što za nas kao društvo znači pobjeda, to su pitanja na koja ćemo morati znati jasnije odgovoriti.

TELEGRAM: Nedvosmisleno ukazujete na kastinsku strukturu Hrvatske, a ta se činjenica uporno negira ili lakira.

NOVAK: Ili se govori isključivo o „onima gore“, eliti, i „nama ostalima dolje“, a zaboravlja da i u međuprostoru niču lokalne elite, interesne skupine, kartelčići. Toga većinu vremena nismo svjesni, jer se radi o dilanju sitnih sinekura, popusta na robu, razmjeni usluga i utjecaja. Kad to i vidimo ne čini nam se strašnim, jer je riječ o smiješnim vrijednostima u odnosu na politički blagoslovljenu pljačku na državnoj razini, čak dođe kao neka vrsta zadovoljštine, prilike i za nas male da malo negdje sa strane, ono, jelte.

Nismo možda ni svjesni kada i sami postanemo dijelom toga, jer kome to ide na štetu, život ide dalje, ajmo kooperacija, ajmo umrežavanje, ja tebi ti meni, svi drugi to tako, pa nismo valjda glupi. Ali vrag je skriven u benignim sitnicama. Jer povremeno netko nastrada. Iz takve pomalo paradoksalne situacije kreće „Slučaj vlastite pogibelji“.

TELEGRAM: Kako, pobogu, uspijevate da baš svako lice u romanu, čak i oni izričiti negativci, ima potresnu zaokruženost svojih ljudskih motiva? Nemojte mi samo lakonski odgovoriti da vas ne zanimaju crno-bijeli karakteri.

NOVAK: Evo, neću, ali to bi mi doista bio prvi odgovor. Ajmo preformulirati, možda budem pametniji. Vjerujem da postoji apsolutno zlo, ali me pisanje o njemu trenutno uopće ne zanima. Zanimaju me njegove posljedice, njegovi uzroci, ako se u njih može proniknuti. Ali kod apsolutnog zla nema promjene, ono je takvo oduvijek i zauvijek. Psihopati nemaju sposobnost refleksije i uzmaka.

A mene zanima pozadina promjene, i to u oba smjera. Kako častan čovjek postane pokvaren, kako pokvaren čovjek postane častan? Kakve situacije pokreću tu promjenu u njima, kako na njih reagira okolina, i, možda najvažnije, kakve autoreferencijalne narative proizvode? Usjekla mi se u pamćenje reakcija umirovljenika kojemu je poduzetni sin na račun spremio stotine milijuna ilegalno stečenih kuna iz Ine. Vikao je novinarima da su lešinari. Kakav pravednički bijes! E, u takvu glavu želim ući i vidjeti kako taj lik vidi sebe, proniknuti u trenutak kad je njegov um očigledno sudioništvo u lopovluku uklopio u pozitivnu sliku sebe kojoj, vjerujem, svaka zdrava osoba teži.

TELEGRAM: Što se u vama događalo nakon uspješno transponiranih romana „Črna mati zemla“ i „Ciganin, ali najljepši“ na scenu? Jeste li neke stvari drukčije presložili u sebi, jeste li imali potrebu da im se ponovo vratite, da ih rekonstruirate?

NOVAK: U meni i oko mene se dogodilo toliko toga da mi se sada već teško sjetiti stanja u kakvom sam bio kad sam ih pisao. Sami uvjeti pisanja su drukčiji, imam puno manje vremena, dulje su mi faze nepisanja. Da sad krećem nanovo pisati bilo koju od prijašnjih knjiga, sigurno bih drukčije postupio, bio sam svjestan da nije sve savršeno i kad sam ih pustio u tisak. Ali to je tako, ne vidim sebe kao gotovog pisca, neprestano učim.

Naučio sam puno radeći na scenariju, mislim da se sada više fokusiram na sceničnost i pokušavam izbjeći preduge ekspozicije. Velika je vještina ekspoziciju „podvaliti“ u jeku zapleta, to sada razumijem. A jesam li u stanju to provesti i je li to generalno dobro za moje pisanje, tko to zna. Moja intuicija mi govori da jest.

TELEGRAM: Ritam i melodija kajkavskih varijanti najčešće povlače na komediju ili bijes. Kod vas je posljedica korištenja dijalekta krajnje autentična simfonija tuge, gorčine i neke potisnute boli. Otkud to?

NOVAK: Bio sam još kao klinac svjestan slojevitosti koju nudi kajkavsko narječje. Kao i svako narječje, ali ovo je moje pa sam svjestan te neke disonancije između kajkavskog u javnom prostoru, koji biva ismijavan, ili namjerno upotrebljavan u okvirima skeča ili parodije, a s druge strane svekolikog iskustva svijeta koje taj idiom može izraziti. Ozbiljna emocija, kompleksna misao, ništa to nije strano dijalektu i zato ih trebamo čuvati i ne ih se sramiti.

Kad sam još radio u Rijeci, dosta je mojih studenata dolazilo s kajkavskih područja i različito su reagirali na novo sociolingvističko okruženje. Dobar dio njih je iz srama napuštao svoj materinski kajkavski, prilagođavao se krugu novih prijatelja, ali dio je baš iz inata i osjećaja posebnosti namjerno udarao po svom. I mislim da je lijepo kada obrazovana osoba vlada standardnim jezikom tamo gdje treba, ali s ponosom govori po domaćem.

TELEGRAM: „Jedino kaj moremo je probati ne si čistam zasrati živote. Probati ostaviti malo več svetla za sobom, malo meje kmice“, izgovara Marli neke od po meni najegzitencijalističkih rečenica svjetske literature. Ta Marlijeva gorka lekcija čini se jednostavna, a vraški je teška da ju slijedimo? Kako vi uspijevate?

NOVAK: Uspijevam li ili ne teško je procijeniti. Penezi se na štengama brojiju, kak se veli pri nas. Svakako pokušavam djelovati pozitivno na svoju obitelj, studente, radno okruženje, strance. Naravno da ne uspijevam uvijek, ispadneš budala prema nekom tko to nije zaslužio, ali ljudi smo. Možda mi je zato ta priča toliko važna, jer su protagonisti ljudi koji su imali svako opravdanje da idu linijom manjeg otpora i spase se, ali su odlučili napraviti pravu stvar, ostaviti malo više svjetla, malo manje tame.

I upravo mi se u ovom trenutku razbistrilo nešto. Od „Črne mati“, preko „Ciganina“, sve sad do novog romana, bavim se pitanjem kako preboljeti kada ostaneš bez nekoga bez koga ne možeš zamisliti svoj život. Može li išta dalje imati smisla? Moguće da sam sam sebi dao odgovor na kraju „Slučaja vlastite pogibelji.“