'Kroćenje goropadnice' u Kerempuhu ili je li satira zaboravila svoju ulogu

Naprotiv, kada nam je dobro (a nama je, što god mislili o suvremenom svijetu, zapravo prilično dobro), onaj ključni učinak takve vrste kulturne “rasprave” – pružanje, barem privremenog, olakšanja od života – postaje izlišan, nepotreban.

Nema šale na vlastiti račun

I tako dolazimo do razloga zašto sve ovo pišem, zagrebačkog Satiričnog kazališta Kerempuh i društvene uloge koja mu je dana predznakom ‘satiričnog’, ili bolje, društvene obaveze utkane u njegovu bogatu povijest kazališta koje kritizira, koje provocira, koje dokida pravo na neupitnost svemu i svima, pa i samome sebi.

Neću ulaziti u sve one bitke koje su za taj teatar u prvim desetljećima postojanja izborili njegovi prvi graditelji, okupljeni oko osnivača Fadila Hadžića; dovoljno je prisjetiti se devedesetih godina prošloga stoljeća i vremena ratne i poratne tuđmanovštine, kada je Kerempuh (kako je nasilno politički preimenovan dotadašnji Jazavac), s izvanrednim kabaretsko-satiričnim repertoarom proživljavao apsolutne vrhunce svoje novije povijesti i ključno utjecao na generacije Hrvata.

Neka društva, primjerice francusko, njeguju višestoljetnu satiričnu tradiciju. Hrvatsko društvo nije takvo društvo. Imali smo (i imamo) sjajnih satiričara, no kao društvo, nismo skloni samopropitivanju; ne volimo se šaliti na vlastiti račun.

Kazalište koje se izgubilo

I eto nas na kraju 2023. godine. Rat je odavno završio, ozbiljno smo zagazili u toliko željeni kapitalizam, i relativno nam je dobro. Svjesni smo (manje ili više) da kapitalistički ideali sve učinkovitije sabotiraju one demokratske, da se liberalna ideja u temeljima humanističkog uređenja sve više dovodi u pitanje, da se politička arena sve češće svodi na poligon osobne promidžbe pojedinih političara. Materijala za satiru, dakle, ne manjka.

Problem je, ponavljam, što nam je dobro. Puno radimo, ali obećan nam je prosperitet. Ako već idemo u kazalište, želimo se opustiti. I tako, razlika je naizgled neznatna ali posve nedvojbena, satira je, nemajući kud, u našem društvu polako zamijenila mjesto s pučkom zabavom.

Danas, kad su satire, kako je nedavno primijetila jedna draga osoba, “pune novine”, ona se – logikom same svoje definicije – naprosto ne može istodobno nalaziti i na kazališnoj pozornici. Satirični teatar u Prolazu Fadila Hadžića izgubio je svoju nišu. Već godinama, kroz nekoliko različitih uprava, on se traži.

Feministička dekonstrukcija

Svjesna toga, aktualna ravnateljica Sonja Kovačić donijela je svoju možda najambiciozniju odluku do sad: pozvala je u Kerempuh nagrađivanu bosanskohercegovačku redateljicu Selmu Spahić, poznatu po predstavama hrabrog aktivističkog angažmana, i odlučila dati prostor njezinu autorskom projektu koji uzima Shakespeareovo “Kroćenje goropadnice” kao polazište za autorsko propitivanje pozicije žena u suvremenom društvu.

Napisan kao ekstremno mizogino komično opravdanje za tretiranje žene kao robe u vlasništvu muškarca, u vrijeme kada je Engleskoj hitno trebala potvrda tradicionalnih “vrijednosti” poljuljanih liberalnim tendencijama, “Kroćenje goropadnice” za suvremena je shvaćanja prilično kontroverzan predložak. Onaj tko ga ide postavljati danas, mora to učiniti jako pametno: ili će ga postaviti u urnebesno duhovitom, ismijavačkom ključu, ili će se ozbiljno pozabaviti brojnim pitanjima koje otvara.

Selma Spahić odlučila se za ovaj drugi pristup. Njezino “Kroćenje goropadnice” nije samo novo čitanje, niti je tek suvremena interpretacija klasika; to je ozbiljan projekt kontekstualizacije kanona u vremenu kada je ova komedija nastala, a to je negdje oko 1590., destilirajući Shakespeareov humorni šovinistički hommage vladavini muškaraca u ishodišne točke za feminističku dekonstrukciju još uvijek dominantnih patrijarhalnih narativa. Koliko je ozbiljno tom projektu pristupila jasno je već iz knjižice predstave, gdje se navodi opsežan popis pritom korištene literature.

Što je neposlušna žena?

Nepošteno bi bilo “Kroćenje goropadnice” promatrati kao Shakespeareovo neupitno odobravanje subordinacije žena. Iako se bavi uobičajenim stereotipima koje komično opravdava u društveno-političkom kontekstu elizabetanske Engleske, ovaj ih komad također satirično preispituje: rasprava o ženskoj prirodi (koja je, smatralo se tada, jedva odvojiva od one životinjske), o zakonskim i moralnim pravima žena, o njihovoj odjeći i ponašanju, vješto je iskorištena kao kostur za duhovito ismijavanje društvenoga instituta koji muškarca postavlja za vrhovni autoritet, a ženu koja se tome opire proglašava goropadnom neposlušnicom.

Središnju dilemu – što s neposlušnom ženom? – Spahić koristi kao ironijski lajtmotiv kako bi upozorila na tisućljetni narativ mačistički ordinirane, pomno planirane strategije perpetuiranja te subordinacije svim raspoloživim sredstvima, kroz društveno uređenje, religijsku indoktrinaciju, ali i kroz jezik – jer, što to uopće znači, “neposlušna” žena?

Iz svega toga nastala je predstava prilično idejno dobro koncipirana kao dramaturška raščlamba izvornoga predloška, čiji odabrani dijelovi služe kao ljepilo koje povezuje raspravu o ženskoj poziciji, uvažavajući povijesne društvene mijene – ili bolje, podsjećajući na njih, kao referentne točke koje nam pomažu da bolje sagledamo svoje društvene pozicije danas.

Zabava za bogataše

Casting je izvanredan – muški dio jednadžbe u ovoj vječnoj dilemi humanizma izvodi trolist vrsnih Kerempuhovih komedijaša, Borko Perić, Marko Makovičić i Dražen Čuček (s jako dobro uklopljenim “vanjskim” članom Jakovom Zovkom). Njihovoj sjajnoj parodičnoj nonšalantnosti odlično je supostavljena groteskna komika Linde Begonja, čija prepoznatljiva estetika karikaturalnog pretjerivanja u ulozi goropadnice koju valja ukrotiti dobiva apsolutno umjetničko opravdanje.

Kao klišej protuteže, Ines Bojanić u ulozi je lijepe i dobre mlađe sestre Biance koja se ne smije udati prije nego njezina bezobrazna starija sestra ne nađe muža.

Shakespeare je uvijek bio britki društveni kritičar, pa tako i ovdje ubacuje epizodu velikog satiričnog potencijala, gdje u prologu komada upoznajemo kotlokrpu Lisca (predstava je napravljena prema prijevodu Mate Marasa i Milana Bogdanovića), pijanu dangubu koju dokoni lord iz zabave prerušava u bogataša: čitava radnja “Goropadnice” odvija se zapravo kao predstava u predstavi koju glumci igraju pred siromahom koji, probuđen u odijelu bogatoga lorda, živi u iluziji da je bogataš koji gleda siromahe.

Ambiciozan pothvat

Iako vrlo oštroumno iskorišten kao materijal o kojemu glumci debatiraju izravno s publikom, kronološki navodeći radnju originala koju epizodično uprizoruju u doista vrlo duhovitim numerama (pri čemu se ide i u raslojavanje samog dramskog procesa i propitivanje sretnih ili manje sretnih njegovih konačnih rješenja, što je dobar trik kad se želi dobiti na legitimitetu – jer tko ironizira samog sebe, smije baciti kamen prvi), problem s ovom produkcijom jest to što prvoloptaški koristi neka opća mjesta kako bi pamfletski educirala.

Zašto prozivanje religije kao ultimativnog demona spolne neravnopravnosti svesti na svećeničku manduru? Taj doktrinarni simbolizam toliko je plošan da ne može biti smiješan čak ni ako Makovičić ispod nje neskriveno nosi ikoničke bijele gaće i potkošulju. Isto tako, feministička argumentacija koja počinje deklarativnim adresiranjem problematike “Vještica iz Rija”, s kojom se, istina, naše društvo nikada nije razračunalo na pravi način, sasvim sigurno neće biti shvaćeno kao samopodrazumijevajući kulturni problem, već nužno kao izazov, a to nije neki temelj za konstruktivnu raspravu.

Formalno nabrajanje raznih metoda “kroćenja” neposlušnih žena kroz povijest, reference na tretiranje Shakespeareove “Goropadnice” tijekom četiristotinjak godina od kad je napisana (veći dio vremena, sve tamo negdje do sredine 19. stoljeća, popularnije su od originala bile razne inačice i spin-offovi), pa i pokušaj podilaženja mlađoj publici iskorakom u multimedijsko, fingiranjem dokumentarizma glasovima u offu koji strukturom oponašaju snimljene ispovijedi zlostavljanih žena, sve to pokazuje kako je riječ o nesumnjivo ambicioznom autorskom pothvatu.

Dobro pogođen kraj

Kod osuvremenjivanja “Kroćenja goropadnice” ključno je oblikovanje posljednjeg prizora, u kojemu napokon ukroćena goropadna Kata principijelno prihvaća inferiornost žena i propagira dužnost supruge da se pokori volji muža: služiti, ljubiti i pokoravati se – tri imperativa patrijarhalne ženske uloge, postaju njezina jedina religija.

Tu Spahić nije pogriješila: vrhunac predstave je upravo ta, zadnja scena, u kojoj Linda Begonja uzjaše katapult i s drvenoga prijestolja gurnutog ponad glava publike iznosi jednostavnu, paralizirajuću istinu o trenutnom stanju čovječanstva, prisvojenu iz usta slavne “vještice” Slavenke Drakulić: naime, da činjenica koja se danas bjelodano potvrđuje, a to je da se svako pravo koje se odnosi na žene može svaki čas ukinuti, dokazuje da prava žena nisu naše civilizacijsko postignuće – jer kod onih koja jesu, nema natrag.

E sad, da se opet vratim na raspravu s početka, naime prirodu satire kao kazališnog medija – na tu dilemu, ova predstava nije odgovorila. Ona jest eksperiment preispitivanja, tumačenja i analize, ona jest istraživanje i komentar, ona jest mračno upozorenje upakirano u duhovite dijaloge i povremeno urnebesno smiješnu glumu, no predstavlja li onu dugo čekanu repertoarnu prekretnicu koja će Kerempuhu donijeti prijeko potreban novi smjer? Hoćemo li naprosto morati prihvatiti da je satira, možda, zaboravila svoju ulogu?