Migrantska kriza Europske unije prelijeva se u područje umjetnosti
Kako govoriti o tragedijama, a da ih se ne banalizira i njima manipulira?
Migrantska kriza u Europi ne jenjava. Neće se to niti dogoditi tako dugo dok je na snazi sustav koji kolonijalnom eksploatacijom prisiljava žitelje afričkih i bliskoistočnih zemalja da utočište od ratova, revolucija i kontrarevolucija pronađu na tlu Starog kontinenta. Prošlotjedna tragedija kada je gotovo tisuću imigranata svih dobi i spolova poginulo u prevrnuću broda koji ih je od Tunisa prevozio do najbližeg komadića europskog kopna – talijanskog otočića Lampeduse – nažalost je još samo jedna među prošlima i budućima. Za to vrijeme, kontinuirani pomor imigranata na Sredozemlju, kao i teški uvjeti njihove prilagodbe europskom društvu i mehanizmima potrage za azilom, potaknuli su neke umjetnike da se na svoj način pozabave ovim sve akutnijim i sve ozbiljnijim problemom.
Opravdano ili ne, svijet umjetnosti često se doima dokonim i samozadovoljnim, i ponekad može biti problematično kada umjetnici tematiziraju sudbine deprivilegiranih ljudi potpuno različite od vlastite.
O teškim temama poput ove osjetljivo je komunicirati u bilo kojem kontekstu, pa tako i u području suvremene umjetnosti. Opravdano ili ne, svijet umjetnosti često se doima dokonim i samozadovoljnim, i ponekad može biti problematično kada umjetnici tematiziraju sudbine deprivilegiranih ljudi potpuno različite od vlastite, ali tako da tu građu koriste za visokobudžetne radove koji im donose dobru prođu na međunarodnim tržištima i festivalima. Stoga u takvim slučajevima uvijek treba biti oprezan oko toga o čemu se pripovijeda i kako, te pronaći balans koji će među publikom dovesti do empatije, a ne eksploatacije. Zadatak nije jednostavan i na njemu su se znali poskliznuti i oni najveći, a kada se reagira brzo i u skladu s raspoloženjem trenutka, iskušenje za lakšim rješenjima je tim veće.
Kuda plovi ovaj brod?
Ususret otvorenju ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala 9. svibnja, jedne od najvećih međunarodnih manifestacija suvremene umjetnosti, oko koje se vrti ozbiljan novac, brazilski umjetnik Vic Muniz u kanalu je odlučio realizirati instalaciju koja je izazvala podijeljena mišljenja. Umjetnik poznat po društveno angažiranom djelovanju je “Lampedusu”, svoj rad za Bijenale, osmislio s obzirom na raniju tragediju u blizini tog otoka, koja se zbila 2013. na praktički isti način. Tada je poginulo 360 ljudi. Munizov rad je vjerna, ali monumentalna replika klasičnog papirnatog brodića, duga čak 45 stopa, s drvenom konstrukcijom obloženom papirom i s ogromnom reprodukcijom izvješća o toj tragediji iz talijanskih novina. Međutim, u međuvremenu se tragedija ponovila s mnogo većim, još razornijim rezultatima.
Neki, poput Guardianovog kritičara Jonathana Jonesa, smatraju da je Munizov rad više elokventan nego empatičan, te da mu nedostaje pravedničkog gnjeva i otvorene agitacije u koristi imigranata, s obzirom na najnovije događaje. Rad je više ilustrativan, nego konstruktivan. Vic Muniz pak ističe da mu nije bila namjera kreirati neposrednu kritiku tragedije, nego provocirati diskusiju i senzibilizirati javnost za problem koji većina institucija ignorira. No, prije bi se reklo da je Munizov rad čak i nedovoljno elokventan, te funkcionira više kao ploveća parola nego putokaz prema mogućnostima rješavanja problema, koji je toliko velik i težak, pa i smrtonosan, da ga nipošto ne treba banalizirati.
Među morima, između svjetova
Zanimanje za probleme imigranata je među umjetničkim krugovima, čini se, mnogo izraženije nego kod nadležnih institucija koje bi se o njima trebale brinuti. I na prošlogodišnjem Venecijanskom bijenalu, koji je za razliku od aktualnog bio posvećen arhitekturi, jedan je reprezentativan rad o sudbinama imigranata na Lampedusi progovorio mnogo kompleksnije i staloženije. Pritom nije izgubljena komponenta identifikacije publike sa sadržajem, dapače – na tome se rad i temelji. Za razliku od nekih drugih vidova suvremene umjetnosti, gdje se moment identifikacije danas smatra zastarjelom dramaturškom odrednicom, ovdje je on bitan, ako ne i presudan, jer teško da do razumijevanja sa ljudima druge kulture može doći ako se u nekoj točki ne poistovjetimo sa njima.
Riječ je o multimedijalnom radu “Intermundia” arhitektice Ane Dane Beroš i suradnika, koji je u međuvremenu predstavljen i u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu, gdje je izazvao veliko zanimanje. “Intermundia” se, među ostalim, sastoji od opsežne, ogromne knjige skulpturalnih kvaliteta, koja dokumentira rezultate istraživanja što ga je Ana Dana Beroš osobno vodila na otoku Lampedusi, razgovarajući s lokalnim stanovništvom, nekima od imigranata i predstavnicima struktura vlasti. Rezultat je potresna monografija s podacima i narativima koji se čitatelju urezuju u pamćenje i ne dopuštaju mu da više ikada ignorira problem. Time je ostvarena prva razina hvatanja ukoštac s problemom – osvješćivanje.
Nestanak tla pod nogama
Drugi ključni element “Intermundie” složena je audiovizualna instalacija s temeljima u arhitekturi, a sastoji se od velike drvene kutije u ljudskoj veličini unutar koje se odvija skup slikovnih i zvučnih efekata i senzacija sa ciljem dočaravanja ksenofobije i klaustrofobije koje imigranti svakodnevno doživljavaju i osjećaju. Reakcije posjetitelja Francuskog paviljona nakon izlaska iz hermetičnog mraka instalacije potvrđuju da je autorica uspjela u svome naumu. Ja osobno doživio sam iskustvo koje bi se moglo opisati nestankom tla pod nogama i kratkotrajnom odsječenošću od vlastite psihološke i socijalne osnove. Biti prepušten sam sebi u nepoznatom, pa makar nakratko, pomaže osvijestiti konačnost društvenih uloga koje igramo.
Nije tako velik korak od državljana do apatrida, od ilegalnog putnika do legalnog utopljenika. U svakom slučaju je manji nego što možemo zamisliti.
Imigrantima se nije dogodilo ništa drugo nego da budu agresivno izbačeni iz svog urođenog prirodnog i društvenog okoliša, i to ne vlastitom krivnjom. Isto se može dogoditi i nama. Ključ problema imigranata je u tome da se u većoj ili manjoj mjeri svi upuštamo u sličan rizik, ali nismo rođeni na istim početnim pozicijama utrke, niti su nam svima ponuđene jednake mogućnosti. Vrhunska umjetnost je ona koja nam pomaže da sami sa sobom artikuliramo takva pitanja i osvijestimo vlastitu poziciju u društvenim tokovima. Jer, nije tako velik korak od državljana do apatrida, od ilegalnog putnika do legalnog utopljenika. U svakom slučaju je manji nego što možemo zamisliti. Ljudi izbačeni iz svojih domova također su imigranti u vlastitoj zemlji, kao i oni protjerani iz svojih tvornica. To je nešto što se često zaboravlja, ali nas umjetnost može podsjetiti da je svuda oko nas.