Mlada redateljica Rajna Racz uoči nove premijere u Zagrebu: 'Ideologije se bojim i u predstavama, i u životu'
'Predstava koju želimo gledati' premijerno igra u srijedu, 14. veljače u Crnom mačku u Mesničkoj
Mlada zagrebačka redateljica Rajna Racz u proteklom se razdoblju afirmirala u kazališnom životu Hrvatske, nametnuvši se prepoznatljivim redateljskim rukopisom i zanimljivim, neobično uznemirujućim kazališnim projektima.
Nakon što je izrežirala Lorcinu “Yermu” u HNK-u Ivana pl. Zajca u Rijeci, te Eurokazov komad “Simfonije/Turpituda” po motivima Miroslava Krleže i Marka Ristića, Racz se pred zagrebačku publiku ovaj tjedan vraća s predstavom sugestivnog naslova “Predstava koju želimo gledati”, čija će premijera biti u srijedu, 14. veljače u novom zagrebačkom izvedbenom prostoru Crni mačak.
Fragmenti ljubavnog diskursa
Komad autorski s Racz supotpisuju izvođači Fabijan Komljenović i Melody Martišković te dramaturginja Dina Vukelić i skladatelj Marin Živković. Tekst predstave napisale su ravnopravno Vukelić i Racz, svaka odabravši jednu vrstu glasa – Racz poetsko-teorijsku, a Vukelić onu iskustvenu.
“Oblikovale smo tekst prema razgovorima i improvizacijama koje smo od samog početka vodile s izvođačima, te dokumentima i teorijskoj knjizi ‘Fragmenti ljubavnog diskursa’ Rolanda Barthesa, koji čini okosnicu strukture predstave”, govori Racz za Telegram.
Ona je, dodaje, dugo htjela raditi autorski projekt a kroz ovo je iskustvo shvatila je da je najviše uzbuđuje “redateljski grepsti po postojećim tekstovima, po klasicima, esejima i poeziji”, i tako istraživati i produbljivati svoj kazališni jezik koji se naslanja na sinesteziju, poetske postulate, glazbu, sliku i tijelo.
Klaunski i beketijanski
“Predstava koju želimo gledati” nastala je kao propitivanje odrastanja u kazalištu i odnosa prema struci, krize identiteta koju kazališni umjetnici proživljavaju, te intenzivnih emocija koje su im svima bliske i zajedničke. Istraživački proces autorskog tima uključivao je, tako, niz slučajnih podudarnosti proizašlih iz zatečenih okolnosti, u kojima se nastojalo pronaći novu primjenu ili pak maksimalnu izvedbenu korist.
“To u praksi znači da smo na prvoj probi naišli na klaunski nos, razgovarali o tome što za nas znači klaun i estetika klauna, i iz toga izgradili jedan beketijanski odnos prema svijetu dvoje antijunaka, koji predstavljaju glumce s tisuću identiteta upisanih u tijelo i bez identiteta”, pojašnjava redateljica.
Tako je, prema principu igre s objektima, kostimima i slučajno nađenom rekvizitom, nastala “Predstava koju želimo gledati”, odnosno “predstava koju ćemo (slučajno) gledati”.
Strah od ideologije
Komad problematizira nestabilne i izazovne uvjete rada i stanje na nezavisnoj sceni, promatrajući je ponajprije kao neizvjesnu, kao prostor slučajnosti, kontradikcija i mogućnosti koje se mogu ili ne moraju realizirati. “U skladu s time, izvođač i izvođačica nalaze se u neizvjesnom prostoru čekanja karakterističnom kako za zaljubljeni subjekt u odnosu na objekt, tako i za tjeskobnu mladu generaciju koja neprestano čeka”.
Racz ima tek 27 godina i već zapažen uspjeh kod kritike i publike, no napominje kako nikada ne razmišlja o tome kako bi voljela da publika gleda njene predstave “jer bi to značilo upadanje u ideologiju”, a nje se, kaže, kako u teatru tako i u životu – najviše boji. “Predstave koje stvaramo uvijek su svjetovi pametniji od nas samih i u sebi imaju skrivene dubine koje otkrivaju publici”.
U tome je, dodaje, ljepota posla kojim se bavi, ali i odgovornost koju smatra da nužno mora prihvatiti. Od svojih predstava, kaže, nema očekivanja – predstave mogu “uspjeti i ne uspjeti”. Svoj novi komad najavljuje kao predstavu koja je “nastala u jednom vremenu koje sad prolazi, u trenutku zajedničkog stvaranja nekoliko ljudi, kolega, prijatelja koji su puno razgovarali, razmišljali, propitivali se, i sve to na kraju strukturirali najbolje kako su svi zajedno znali”.
Umrežavanje nezavisnih
“Predstava koju želimo gledati” produkcija je njezine umjetničke organizacije Kuća Nahero, a igrat će na recentno inauguriranoj sceni Crni mačak Aplauz teatra u Mesničkoj, klupskom prostoru gdje je donedavno djelovao Kulturni centar Mesnička, a sada je to potentan kazališni prostor za manje i drugačije kazališne forme koje njeguju interakciju s publikom, intimnost i blizinu.
“To je pozitivan primjer umrežavanja na našoj nezavisnoj sceni, koje je rijetko, a predstavlja jako važan model suradnje”, ističe Racz. Kuća Nahero tamo je prvi puta igrala u prosincu prošle godine s kratkom formom nastalom prema poeziji “Patnje mlade Hane” književnice Katje Gorečan.
“Nadam se da će se u ovaj prostor kontinuirano ulagati i da ćemo napraviti jedno novo prepoznatljivo kulturno mjesto na koje će se publika naviknuti i u koji će obožavati dolaziti”, kaže Racz.
Festival u ožujku
Kuću Nahero osnovala je zajedno s Marinom Živkovićem i Tarom Beatom Ratz s ciljem stvaranja prostora za izvedbenu, vizualnu i glazbenu umjetnost. Racz je i pokretačica festivala “Svi smo mi Nahero”, čije će se svoje drugo izdanje održati od 21. do 24. ožujka u Centru za kulturu i informacije Maksimir.
“Sretna sam što je Grad Zagreb prepoznao važnost ovog projekta za zajednicu i tako ga podržao. Ove će se godine na festivalu odigrati čak pet predstava, dvije za djecu, jedna plesna i dvije za mlade a sve propituju svijet u kojem živimo, posebice svijet u kojem žive mladi”, govori.
Festival će okupiti umjetnike poput Vanje Jovanovića, Ane Kreitmayer i Nikoline Komljenović, te orkestra kazališta za djecu Poco Loco. Festival spaja izvedbenu, vizualnu i glazbenu umjetnost, s naglaskom na radionice, ove godine tematski povezane s prirodom i ekologijom. “Ugostit ćemo i projekt ‘Tajno šumsko društvo’ multimedijalne umjetnice Ane Zubak te radionicu Empiria teatra ‘Šteta baciti’, na kojoj se izrađuju i animiraju lutke nastale od otpadnog materijala”.
‘Mi živimo 1938. godinu’
Racz se pred zagrebačku publiku ovoga mjeseca vratila sa svojim, kako kaže, najvažnijim dosadašnjim kazališnim projektom, od kritike i publike izuzetno hvaljenom predstavom “Simfonije/Turpituda”, u kojoj pratimo priču o prijateljstvu Miroslava Krleže i srpskog nadrealista Marka Ristića, a tematizira sukob na književnoj ljevici i vrijeme od 1938. do 1945.
Predstava je uvrštena u top 5 najboljih predstava u 2023. godini po mišljenju vodećih dramaturga, kritičara i teatrologa.
“Ta me predstava definitivno izbacila iz svih tračnica, suočila s mojim strahovima i naučila hrabrosti. U kazališnom životu i karijeri ključan je rizik te upornost i inzistiranje na svojem jeziku i poetici”, kaže Racz. “Slutim da živimo refleksiju tog doba i intelektualnog sukoba, da živimo 1938. godinu – godinu pred katastrofu, te da nam jedino preostaje poezija i borba do posljednjeg daha. Voljela bih da ova predstava igra i da gostuje u Beogradu”, zaključuje.