Vodeći dramaturzi, teatrolozi i kritičari odabrali za Telegram: ovo su najbolje hrvatske predstave u 2023.

Premijerno izveden 19. listopada, komad koji kroz vic, geg, izrugivanje smijeh i ironiju tematizira stav o ženi, odnosno, životu ženskog roda, po mišljenju dramaturginje Željke Turčinović, predstava je puna energije, strasti, igre i prkosa dominantno ženske provenijencije kojom Ivana Vuković u ulozi dramatičarke i redateljice pokazuje svoj kazališni potencijal.

“Mala ali izuzetno snažna produkcija koja na izazove suvremenosti odgovara jasno i bezobrazno, gotovo adolescentskom okrutnošću u izgovaranju i zagovaranju istine” (Ružić), donosi “suptilnu režiju u potpunosti posvećenu odličnoj glumačkoj suigri Lane Meniga i Nikoline Prkačin u komadu koji se kroz usta dviju djevojčica na duhovit, pametan i provokativan način poigrava svim oblicima i tonovima stereotipizacije” (Zajec).

2. Mate Matišić: ‘Moji tužni monstrumi’ (r. Vito Taufer, GDK Gavella, Zagreb)

Nakon “Ljudi od voska” 2016., Mate Matišić je “Mojim tužnim monstrumima” nastavio sa sličnim temama: i dalje je tu protagonist dramski pisac i bivši rock-gitarist, samo se sada ne zove više Viktor, već izravno – Mate. “Tauferova je režija gotovo minimalistička, interpretacija glavnog lika Živka Anočića koncentrirana, minuciozna i uvjerljiva, baš kao i cjelina. Kazalište je mjesto suočavanja, poručuje ova predstava. Prvenstveno sa sobom, a onda i sa svojim monstrumima”. (Žganec-Brajša)

Matišić se u ‘Monstrumima’ “otvoreno i beskompromisno razračunava s pojmom fikcije i realnosti u umjetničkom djelu”; njegov već prepoznatljiv crnohumorni dramski rukopis u Viti Tauferu “nalazi senzibiliziranog tumača i samozatajnog redatelja”, a glumci “minuciozno i maštovito kreiraju većinom ‘uvrnute’ Matišićeve dramske likove”. (Turčinović)

O predstavi kojom je 15. studenoga nakon više od tri godine postpotresne obnove otvorena velika scena dramskog kazališta Gavelle u Frankopanskoj pisali smo i mi.

3. Miroslav Krleža: ‘Legenda’ (r. Ivan Planinić, GDK Gavella, Zagreb)

Prvi objavljeni dramski tekst hrvatskog književnog barda čekao je više od stotinu godina na svoju hrvatsku praizvedbu – “Legendu” je u scenskom čitanju na Festivalu Miroslav Krleža godine 2015. postavio Georgij Paro, a u Tunelu Grič premijerno je izvedena 13. travnja ove godine.

“Prisiljeno na izmještanje iz dvorane u možda i sceničnije zagrebačke prostore, dramsko kazalište Gavella i redatelj Ivan Planinić pronašli su u Tunelu Grič gotovo idealnu pozornicu za ranu i rijetko izvođenu Krležinu dramu, apokrifno evanđelje kojem respektabilna starost veća od stoljeća uopće ne priječi da bude i suvremeno i zanimljivo. Pogotovo kad se odvija u katakombama, i kad je Gavellin ansambl razigran glazbom Nikše Marinovića i svjetlosnom arhitekturom Ivana Lušičića Liika“. (Ružić)

“Planinićeva ‘Legenda’ glumački je i redateljski kompleksno i originalno čitanje Krleže. Postignut je i intenzitet Krležine riječi i samog prostora i scenske slike, ali najviše od svega izvanredne glumačke izvedbe Franje Dijaka. Danas je iznimno teško postići tragičnost baveći se Krležinim ranim tekstovima, no ovdje je to realizirano i na inovativan i na kritički hrabar način”. (Govedić)

4. Vid Hribar: ‘Hiromi’ (r. Vid Hribar, Teatar &TD, Zagreb)

Druga ovosezonska premijera (7. studenoga) kazališta u Savskoj autorski je projekt Vida Hribara koji sondira toksične odnose triju generacija muškaraca u jednoj građanskoj obitelji, “u odlično napisanom tekstu i vehementnim dramskim situacijama u kojima likovi traže izlaz i spas”. (Turčinović)

“Sin, Otac i Djed protagonisti su svakodnevnice u kojoj prevladavaju krivnja, zavist, optužba, samoanaliza i nada. Pojava egzotične japanske pijanistice Hiromi koju Sin naziva Maćehom, u funkciji deus ex machine donosi potpuni obrat u kojem na simboličnoj ravni ona njihov stvarni život pretvara u mistiku Istoka”.

“Riječ je o majstorski napisanoj i režiranoj predstavi u kojoj svaki lik otvara prostor svoje intimne vizije i svoje samoće, predvođenoj mladom glumicom Reom Bušić koja u svim protagonistima otključava skrivene žudnje. Vrlo je dobro razrađen i odnos prema Japanu kao ‘zemlji bijega’ za mnoge europske gledatelje, a treba pohvaliti i glumca Matiju Čigira, jednog od prvaka nezavisne scene, iznimno velike emocionalne nijansiranosti i dubine”. (Govedić)

5. Miroslav Krleža, Marko Ristić: ‘Simfonije/Turpituda’ (r. i d. Rajn Racz, Eurokaz, Zagreb)

Eurokaz nikada nije imao svoj prostor, pa nije ni čudno da je “prvak u otkrivanju novih, iznenađujućih i uzbudljivih” (Ružić), a ovaj put (premijera je bila 20. studenoga) to je bio Dom Hrvatskog inženjerskog saveza u koji je redateljica i autorica dramatizacije Rajna Racz smjestila svoje bio-bibliografsko supostavljanje gromada koje (ni)je vrijeme pojelo. “Razveden redateljski rukopis nije bez presedana ali funkcionira u gradnji zloćudne atmosfere pred veliki svjetski sukob, koji mrvi i književnost i odnose i ljude”.

“Krleža i Ristić bili su prijatelji i sugovornici koji se nisu uvijek slagali, no razvili su složen životni i umjetnički odnos iz kojeg se može čitati čitava epoha, što je učinila i Rajna Racz, fokusiravši se na dionicu njihova odnosa kasnih tridesetih godina, kada se iza ugla nazire Drugi svjetski rat, a suptilnost intelektualno-ideoloških borbi sve češće ustupa mjesto borbi za živu glavu”. (Žganec-Brajša)

“Dva djela gotovo apartnih intonacija provučena su kroz niz prizora iz života dvojice glavnih likova i ljudi koji ih okružuju. Vidljive pukotine u zidovima palače Vranyczany koja još čeka svoju obnovu od potresa, gotovo da zaigraju u predstavi, postajući simboli pukotina i raspada svijeta u kojem se nalaze. Organizirana kroz niz prizorišta, predstava se kreće po zgradi, koristeći ambijente vrlo zanimljivo, a zanimljiva pojavljivanja ostvaruje i niz mladih glumaca i glumaca te učenici Srpske pravoslavne gimnazije Kantakuzina Katarina Branković”.

Nisu svi pozitivni

Dok se većina anketiranih odlučila fokusirati na ono što je hrvatskome kazališnom prostoru u godini iza nas donijelo novu kvalitetu i svježe autorske glasove, kritičarka Anđela Vidović smatra da je teatarskoj godini 2023., u kojoj su se “nagradama potvrđivali anakronizam i kič, a takozvana suvremenost branila avangardnim tendencijama iz prošlog stoljeća”, lakše pobrojati poraze, negoli pobjede.

“Repertoarno smo plesali na rubu amaterizma, nizali su se projekti, zadavale propozicije što i kako pisati, a pritom se na sceni uglavnom gledala proza. Da, povremeno se postavio klasik, muzejski, tek toliko da se kao i proteklih godina zadovolji forma. Osim ponekih entuzijastičnih proplamsaja, kazalište nije postavilo niti jedno relevantno društveno pitanje, ali u svakom je proglasu podcrtavalo vlastitu hrabrost i angažman, u čemu ga je pratila opća pasivnost glumišta”, pri čemu je kritika “propustila svoju priliku da potvrdi onu staru tezu kako je najbolja kada je kazalište u krizi”.

“U krizi je i društvo. No to kao da ne zanima umjetnost koja bi trebala biti njegovo ogledalo. Stoga u godini za nama kad se kazalište sustavno i uporno zatvara u sebe, kada se zadovoljava sitnim trikovima i slatkim tapšanjima, izdvojiti predstave značilo bi dati mu smisao koji trenutačno ne zaslužuje”.

‘B strana’ ili još četiri komada vrijedna gledanja

Da ipak nije sve tako crno, međutim, potvrđuje činjenica da su se u moru naslova izdvojila još četiri koja po mišljenju upitane stručne publike svakako vrijedi pogledali. Donosimo ‘B stranu’ najboljih hrvatskih kazališnih predstava u 2023.!

1. Kristina Grubiša i Karla Leko: ‘Beštije’ (r. Kristina Grubiša, Teatar &TD, Zagreb)

Predstava koja otvara budućnost hrvatskog kazališta kroz dvosatnu ritualnost izvedbe “u kojoj baš ništa nije onako kako se na prvi pogled čini”. (Zajec) “Dalmatinsko mjesto kao metafora preko koje se prelamaju različiti mehanizmi izvedbe u uzbudljivoj kombinaciji satire, horora i priča iz pučke predaje”.

2. Filip Šovagović i Dubravko Mihanović: ‘Spaljena’ (GDK Gavella, Zagreb)

Kada se pojavi predstava koja izmisli svoj jezik i pritom je zaokupljena temom kritike svake vrste vlasništva, odnosno slobodom koju imaju nomadi, vještice, anarhisti i putujući glazbenici, jedan dio publike bit će u šoku jer ne vrijede stara pravila gledanja i promišljanja izvedbe. (Govedić). “S druge strane, to je predstava u kojoj bih mogla živjeti, toliko je puna poezije, zanosa i detalja igre. Malo remek-djelo kazališne lirike”.

3. Dražen Šivak: ‘Maske’ (Kazalište Grupa, Dubrovačke ljetne igre, Scena Ribnjak i Teatar Exit, Dubrovnik/Zagreb)

Kazalište, kao mjesto preobrazbe, prostor je u kojem glumac postaje drugi, ali ne kako bi zavarao, već postao istinitiji. (Žganec-Brajša) “Dražen Šivak krenuo je u istraživanje maske kao temeljnog glumačkog sredstva, udruživši se s mladim dramaturzima Karlom Leko i Patrikom Gregurcem, a rezultat su ‘Maske’, predstava koja se umnogome oslanja na žanr tzv. izvedbenog predavanja. Nižu se trenuci iz povijesti izvedbenih umjetnosti, pokazujući kako je maska neizostavna od samih početaka ljudskoj poimanja izvedbe kao preobrazbe. Ono što, međutim, ovu predstavu čini posebno vrijednom izdvajanja nije (samo) temeljito istraživanje na kojem se temelji, već i Šivakova sasvim osobita sposobnost da istodobno bude emotivan i poučan, zanatski uigran do savršenstva i iskreno nepretenciozan”.

4. William Shakespeare: ‘Kroćenje goropadnice’ (r. Selma Spahić, Satiričko kazalište Kerempuh, Zagreb)

I mi smo bili na posljednjoj ovogodišnjoj premijeri jedinog hrvatskog kazališta koje u svojem nazivu nosi pridjev ‘satiričkog’, čiji će najrecentniji kazališni izlet Zajec opisati kao “hrabar repertoarni potez koji je rezultirao predstavom koja svoj unutarnji narativ gradi i grabi iz tek pojedinih misli predloška, otvarajući tako bolna i duboko upisana polja društvene mizoginije”. “Beskompromisna režija Selme Spahić i odličan ansambl predvođen hrabrom i briljantnom izvedbom Linde Begonja“.