I protiv volje izvirila je ispod jorgana.
Zora tamnija od ugljena. Podrumska garsonijera dočeka je ledenim dahom. U grubim štrikanim čarapama otapka do prekidača i upali svjetlo. Grijanje je bilo podešeno na mizernu razinu. Gazda je ove sezone opet imao napadaje štednje. Naravno, to ga nije spriječilo da joj početkom dvanaestog mjeseca brutalno povisi stanarinu. Em smo u vremenu darivanja.
Bisera navuče vestu preko pidžame i pristavi kavu. Gole zidove krasile su nakupine plijesni po ćoškovima. Gazda je izričito zabranio bilo kakvu intervenciju u prostoru. Jedino je na polici iznad sudopera, među rasparenim tanjurima, čuvala fotografiju. Na sniježnom proplanku ispred kuće, ona u zagrljaju s mamom i tatom. Plešu i glupiraju se. Oko njih gomila razdraganog naroda. Sa sve smiješnim kapama i crvenim sobovskim nosevima. Nazdravljali su, mašući čašama i kriglama. Kobasice su zamamno cvrčale na roštilju. I svijet je bio lijep.
Poljubi fotografiju. Otpije gutljaj kave. Rukavom obriše prvu izdajničku suzu. Zapali cigaretu. Stomak joj se stisne.
***
Jednom davno Pintarovi su imali i taj čuveni doček u podne.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Nadaleko poznat i žustro medijski praćen. Čak su iz Italije i Austrije ljudi hodočastili da bi na imanju Pintarovih još za bijela dana ispratili staru godinu u zaborav. I ta se legendarna žurka, kad bi se ugrijala i rasplesala, praktički nije prekidala do prvog januarskog jutra.
Na Silvestrovo 2022. prostrana kuća pod krovom od kanadske šindre, u selu blizu Fužina, zjapila je pusta. Svih deset gostinjskih soba čamilo je u tišini. Na proplanku i u velikom dvorištu s drvenim klupama i kamenim roštiljem, nije bilo nikoga.
Bližilo se vrijeme ručku.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Velika blagovaonica sa rasplamsalim kaminom odisala je čistoćom. Nije tu bilo neke posebne raskoši. Zidovi obloženi trupcima od borovine. Jednostavni drveni stolovi i stolice sa izrezbarenim srcima. Sve je to Radovan Pintar, stolar od zanata, izradio svojim rukama. Stolnjaci boje nježnog neba sa vezenim medvjedićima bili su Mandino djelo. I kuhinja gdje je stvarala najčarobnija jela od kojih su putnici namjernici nekoć zadovoljno preli.
Upravo je provjerila prase u rerni. Imalo je već božanstvenu koricu.
„Još malo pa ćeš ti van.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
Koja minuta i može ga izvaditi. Stade razvlačiti tijesto za štrudlu. Radovan uđe u kuhinju i pruži joj čašicu medice.
„Živ’la ti meni, ljube moja!“
Manda otare brašno s prstiju, otpije gutljaj i ukloni neku mrvu s njegove majice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Živio, medo!“
Istrusio je svoju rakiju i objesio nos.
„Opet nikoga.“
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Mani ih. Doći će. Glavno da smo nas dvoje zajedno“, rekla je glasom prhkim a čvrstim.
On je često govorio da je ona njegova štrudla.
Manda otklopi zemljani lonac sa srnećim gulašem. Isproba baršunasti sos i zadovoljno cmokne usnama. Obilne količine francuske salate još je jutros napravila. Možda ih ove godine sretna zvijezda obasja pa nagrnu gosti. Ako ne, nosit će komšijama u selu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
„Sve je na vrijeme. Sve taman.“
„Kao da u tebe može drukčije“, naceri se Radovan i poljubi je.
Izvana se začuje škripanje snijega pod točkovima.
Oboje izađu iz kuće. Nekakav bijesni srebrni terenac upravo se zaustavio pored kapije. Dva bračna para. Amerikanci. Hihoću i fotkaju, domahujući domaćinima na pragu.
„Cheers!!“ derali su se kao nespašeni, zauzimajući stol u središtu trpezarije.
Rekli su da će kasnije iz automobila donijeti kofere i smjestiti se u sobe. Imaju vremena. Prvo da klopaju, umiru od gladi. Jedna od žena bila je porijeklom iz Splita pa je uskakala da se ne pogube u prijevodu.
Manda je na trpezu prvo iznijela sira, kobasica, slanine i turšije. Potamanili su gosti predjelo i bocu šljivovice u par minuta. Ubrzo su mljackali po gulašu i zalijevali ga vinom. Radovan i Manda povukli su se u prostor iza šanka koji je vodio u kuhinju, i zadovoljno pratili razvoj situacije.
Sve dok jedan iz grupe, riđokosi bradonja sa sunčanim naočalama zabačenim na tjeme, košulje obilno poprskane sosom, nije počeo nestrpljivo dozivati Radovana. Kad je ovaj prišao, gost histerično uperi prst prema loncu u kojem jedva da je preostalo nešto komadića srnetine na dnu, i gnjevno stade nešto trkeljati na engleskom. Radovan ni riječi nije razumio. Zbunjeno očima potraži pomoć u one žene što je prevodila.
„Šta kaže? Đavla ga ja ne razumijem.“
Manda zabrinuto priđe mužu.
„Moj frend je strašno ogorčen i uvrijeđen“, tmurno izjavi Amerikanka splitskih korijena. „Kaže da ste mu gadno podvalili, da je divljač pokvarena, da vonja na krepalinu. On je novinar koji piše o spizi na jednom prestižnom portalu i sad će cili svit čut kakvi ste lupeži.“
Ni da su mu smrtnu presudu upravo pročitali, ne bi se Radovan više išokirao.
„Šta je reko?!!“ zavapi, problijedi i uhvati se za prsa kao da će se srušiti.
Na trenutak se Radovanu učinilo kao da je otputovao nekamo daleko. Ništa nije ni čuo ni vidio.
„Crni Rade, jesi dobro?!“ usplahirila se Manda oko muža. „Hoću vode donet?“
I tada je društvo prasnulo u neobuzdani smijeh. Namigivali su jedni drugima, dizali palčeve visoko uvis, a onaj bradonja je prednjačio. Šašavo je udarao dlanovima po koljenima i naprosto se davio u grohotu.
„Kaže da se ne ljutite, malo se samo našalija“, prevela je odbjegla Splićanka, kad se smijeh napokon stišao. „I da ne zamirite štagod, da je gulaš bija za bogove i da će platit triput šta košta.“
„Marš van!“ zaurlao je Radovan.
Amerikanci su ga u čudu gledali.
Radovan naglo povuče bradonju za uflekanu košulju i grubo ga gurne ka izlazu.
„Ti ćeš meni obraz pljuvat, marš! Marš, da te ne vidim, ni tebe ni tvoje pare!“
***
I duša joj se zaledila a prste više nije osjećala. Tek je sat vremena prve smjene prebacila. Redovi automobila rasli su kao da će sudnji dan. Niti jedan vozač da bi se smilovao i sam natočio rezervoar. Kao da su popizdili na Silvestrovo, ladno su joj uručivali ključeve, pokazujući da danas nemaju namjeru prljati ruke.
„Do vrha!“ nadmeno se nakesio jedan, izlazeći iz neke basnoslovne mrcine blještavo crvene boje.
Iz magnum ozvučenja njegovog ljubimca treštala je turbofolk strava.
„Može“, nasmiješila se.
Izgrabio je iz džepa bunde šaku sitniša i bacio pred Biseru u prljavi snijeg.
„Evo, popij nešto. Loše izgledaš.“
Zurila je u njega, a one kovanice iz snijega kao da su joj žigosale lice. Obriše suze rukavicom. Uprlja obraz tragom benzina. Donese odluku.
„Ipak morate sami. Zatvaramo.“
Ode u stakleno zdanje. Pred radoznalim očima osoblja i mušterija skine radnu jaknu i spusti je na pult. Šef poslovnice posve je zanijemio.
„Idem ja. Dosta je bilo. Sve najbolje, dečki.“
***
Zapravo je mrzio Silvestrovo. Kad je Radovan imao deset godina, pijani otac je zamračio, premlatio i njega i majku i istjerao ih na buru. Lutali su cijele noći po Rijeci, grijali se po rijetkim otključanim haustorima, dok se svijet oko njih pjenio od veselja.
„Ne prija ti štrudla, mili?“
Brljao je po kolaču, zalutao u davnašnjoj novogodišnjoj noći.
„Dobra je, dobra…“, brže umiri Mandu i proguta komad.
Manda okrene šalicu naopako. Voljela je ponekad sama sebi zaviriti u talog od kave. Nikad se ne zna.
„Nigdje nikog. Mislio sam, valjda će predvečer počet…“
Prije šest godina uložili su svu ušteđevinu koju su imali, podigli i kredit na sto hiljada eura pa obnovili i proširili staru kuću koju je Manda naslijedila od pokojne babe. Pokrenuli su mali obiteljski pansion. Turisti odmah nagrnuli kao ludi. Već prve godine pročulo se za „Biseru“ čak do Japana. Ime su pansionu dali po kćeri Biseri, njihovoj vili i jedinoj sreći. Dovoljno je bilo da Bisera samo na trenutak stane iza recepcijskog pulta pa da cijelo konačište nekako drukčije prodiše. Završavala je turistički menadžment i najprirodnija stvar je bila da će sve jednoga dana biti u Biserinim rukama.
No, čovjek snuje a Bog se kesi. Bisera se u ljeto 2018. do ušiju zaljubila u nekog gosta, Zagrepčanina, odsjeo je ovdje samo dva dana. I tek što je tip otišao, a Bisera je sjela pred Radovana i Mandu, priznala im da tog stranca voli najviše na svijetu, i neka joj podare blagoslov jer ona mora za njim. Radovan je pomahnitao, na trenutak mu se činilo da u ogledalu prepoznaje svog oca, u posljednji čas zauzdao tešku ruku. Stišao je glas, oborio glavu i procijedio kroza zube neka im bježi s očiju i da roditeljskog praga više ne prelazi.
Zagrepčanin je ubrzo torpedirao Biseru, naime oženjen je bio i tako… Ali Rade više nije želio ni čuti za lakomislenu kćer. Međutim, pansion je naočigled gubio goste i pretvarao se u pustinju. Bez onog Biserinog vilinskog praha, nikako nije išlo.
„Ja ću se objesit, oću matere mi.“
„Nećeš ti ništa, i prestani više!“ ušutkala ga je Manda.
Okrene šalicu. Klizne prstom niz porculan i utisne ga u tamu soca.
„Gle, neki glasnik…“, pokaže mužu nešto u unutrašnjosti šalice. „Lijepo se vidi. Kao da maše.“
U tom trenutku začuše korake na verandi. Manda prva reagira i pođe otvoriti. Na vratima je stajala ona.
„Bisera!“ vrisnula je Manda i zgrabila kćer.
Uleti to njihovo klupko u kuću. Ljube se, grle, gutaju se…
Radovan sjedi za stolom i ne mrda. Živ zakopan.
„Rade, vidi ko nam je došao…“ grca Manda i drhće. „Bisa naša, sve naše…“
Bisera priđe stolu. Radovan bulji u kćer. Kao da se sad rodila.
„Ćaća, ja više ne mogu ovako.“
On ustane. Vršcima prstiju, kao da je naprasno oslijepio, stade kćer opipavati, sve po obrazima, nosu, spuštenim kapcima ispod kojih su svjetlucale suze.
„Srećo…“, zaškripi iz Radovana.
I zagrli kćer. Polako, dugo tražeći oproštaj u njenoj kosi.
Izvana se začuše automobilske sirene. Kolona od nekoliko kamper vozila upravo je pristizala pred kuću.
Na prvi dan 2023. poklanjamo vam 'Biserjem zameteni', novogodišnju priču pisca i Telegramovog kolumnista Davora Špišića
Književnik i Telegramov stalni suradnik za vas je napisao kratku priču čija se radnja odvija na novogodišnju noć
Prije šest godina uložili su svu ušteđevinu koju su imali, podigli i kredit na sto tisuća eura pa obnovili i proširili staru kuću koju je Manda naslijedila od pokojne babe. Pokrenuli su mali obiteljski pansion. Turisti odmah nagrnuli kao ludi. Već prve godine pročulo se za „Biseru“ čak do Japana. Ime su pansionu dali po kćeri Biseri, njihovoj vili i jedinoj sreći.
I protiv volje izvirila je ispod jorgana.
Zora tamnija od ugljena. Podrumska garsonijera dočeka je ledenim dahom. U grubim štrikanim čarapama otapka do prekidača i upali svjetlo. Grijanje je bilo podešeno na mizernu razinu. Gazda je ove sezone opet imao napadaje štednje. Naravno, to ga nije spriječilo da joj početkom dvanaestog mjeseca brutalno povisi stanarinu. Em smo u vremenu darivanja.
Bisera navuče vestu preko pidžame i pristavi kavu. Gole zidove krasile su nakupine plijesni po ćoškovima. Gazda je izričito zabranio bilo kakvu intervenciju u prostoru. Jedino je na polici iznad sudopera, među rasparenim tanjurima, čuvala fotografiju. Na sniježnom proplanku ispred kuće, ona u zagrljaju s mamom i tatom. Plešu i glupiraju se. Oko njih gomila razdraganog naroda. Sa sve smiješnim kapama i crvenim sobovskim nosevima. Nazdravljali su, mašući čašama i kriglama. Kobasice su zamamno cvrčale na roštilju. I svijet je bio lijep.
Poljubi fotografiju. Otpije gutljaj kave. Rukavom obriše prvu izdajničku suzu. Zapali cigaretu. Stomak joj se stisne.
***
Jednom davno Pintarovi su imali i taj čuveni doček u podne.
Nadaleko poznat i žustro medijski praćen. Čak su iz Italije i Austrije ljudi hodočastili da bi na imanju Pintarovih još za bijela dana ispratili staru godinu u zaborav. I ta se legendarna žurka, kad bi se ugrijala i rasplesala, praktički nije prekidala do prvog januarskog jutra.
Na Silvestrovo 2022. prostrana kuća pod krovom od kanadske šindre, u selu blizu Fužina, zjapila je pusta. Svih deset gostinjskih soba čamilo je u tišini. Na proplanku i u velikom dvorištu s drvenim klupama i kamenim roštiljem, nije bilo nikoga.
Bližilo se vrijeme ručku.
Velika blagovaonica sa rasplamsalim kaminom odisala je čistoćom. Nije tu bilo neke posebne raskoši. Zidovi obloženi trupcima od borovine. Jednostavni drveni stolovi i stolice sa izrezbarenim srcima. Sve je to Radovan Pintar, stolar od zanata, izradio svojim rukama. Stolnjaci boje nježnog neba sa vezenim medvjedićima bili su Mandino djelo. I kuhinja gdje je stvarala najčarobnija jela od kojih su putnici namjernici nekoć zadovoljno preli.
Upravo je provjerila prase u rerni. Imalo je već božanstvenu koricu.
„Još malo pa ćeš ti van.“
Koja minuta i može ga izvaditi. Stade razvlačiti tijesto za štrudlu. Radovan uđe u kuhinju i pruži joj čašicu medice.
„Živ’la ti meni, ljube moja!“
Manda otare brašno s prstiju, otpije gutljaj i ukloni neku mrvu s njegove majice.
„Živio, medo!“
Istrusio je svoju rakiju i objesio nos.
„Opet nikoga.“
„Mani ih. Doći će. Glavno da smo nas dvoje zajedno“, rekla je glasom prhkim a čvrstim.
On je često govorio da je ona njegova štrudla.
Manda otklopi zemljani lonac sa srnećim gulašem. Isproba baršunasti sos i zadovoljno cmokne usnama. Obilne količine francuske salate još je jutros napravila. Možda ih ove godine sretna zvijezda obasja pa nagrnu gosti. Ako ne, nosit će komšijama u selu.
„Sve je na vrijeme. Sve taman.“
„Kao da u tebe može drukčije“, naceri se Radovan i poljubi je.
Izvana se začuje škripanje snijega pod točkovima.
Oboje izađu iz kuće. Nekakav bijesni srebrni terenac upravo se zaustavio pored kapije. Dva bračna para. Amerikanci. Hihoću i fotkaju, domahujući domaćinima na pragu.
„Cheers!!“ derali su se kao nespašeni, zauzimajući stol u središtu trpezarije.
Rekli su da će kasnije iz automobila donijeti kofere i smjestiti se u sobe. Imaju vremena. Prvo da klopaju, umiru od gladi. Jedna od žena bila je porijeklom iz Splita pa je uskakala da se ne pogube u prijevodu.
Manda je na trpezu prvo iznijela sira, kobasica, slanine i turšije. Potamanili su gosti predjelo i bocu šljivovice u par minuta. Ubrzo su mljackali po gulašu i zalijevali ga vinom. Radovan i Manda povukli su se u prostor iza šanka koji je vodio u kuhinju, i zadovoljno pratili razvoj situacije.
Sve dok jedan iz grupe, riđokosi bradonja sa sunčanim naočalama zabačenim na tjeme, košulje obilno poprskane sosom, nije počeo nestrpljivo dozivati Radovana. Kad je ovaj prišao, gost histerično uperi prst prema loncu u kojem jedva da je preostalo nešto komadića srnetine na dnu, i gnjevno stade nešto trkeljati na engleskom. Radovan ni riječi nije razumio. Zbunjeno očima potraži pomoć u one žene što je prevodila.
„Šta kaže? Đavla ga ja ne razumijem.“
Manda zabrinuto priđe mužu.
„Moj frend je strašno ogorčen i uvrijeđen“, tmurno izjavi Amerikanka splitskih korijena. „Kaže da ste mu gadno podvalili, da je divljač pokvarena, da vonja na krepalinu. On je novinar koji piše o spizi na jednom prestižnom portalu i sad će cili svit čut kakvi ste lupeži.“
Ni da su mu smrtnu presudu upravo pročitali, ne bi se Radovan više išokirao.
„Šta je reko?!!“ zavapi, problijedi i uhvati se za prsa kao da će se srušiti.
Na trenutak se Radovanu učinilo kao da je otputovao nekamo daleko. Ništa nije ni čuo ni vidio.
„Crni Rade, jesi dobro?!“ usplahirila se Manda oko muža. „Hoću vode donet?“
I tada je društvo prasnulo u neobuzdani smijeh. Namigivali su jedni drugima, dizali palčeve visoko uvis, a onaj bradonja je prednjačio. Šašavo je udarao dlanovima po koljenima i naprosto se davio u grohotu.
„Kaže da se ne ljutite, malo se samo našalija“, prevela je odbjegla Splićanka, kad se smijeh napokon stišao. „I da ne zamirite štagod, da je gulaš bija za bogove i da će platit triput šta košta.“
„Marš van!“ zaurlao je Radovan.
Amerikanci su ga u čudu gledali.
Radovan naglo povuče bradonju za uflekanu košulju i grubo ga gurne ka izlazu.
„Ti ćeš meni obraz pljuvat, marš! Marš, da te ne vidim, ni tebe ni tvoje pare!“
***
I duša joj se zaledila a prste više nije osjećala. Tek je sat vremena prve smjene prebacila. Redovi automobila rasli su kao da će sudnji dan. Niti jedan vozač da bi se smilovao i sam natočio rezervoar. Kao da su popizdili na Silvestrovo, ladno su joj uručivali ključeve, pokazujući da danas nemaju namjeru prljati ruke.
„Do vrha!“ nadmeno se nakesio jedan, izlazeći iz neke basnoslovne mrcine blještavo crvene boje.
Iz magnum ozvučenja njegovog ljubimca treštala je turbofolk strava.
„Može“, nasmiješila se.
Izgrabio je iz džepa bunde šaku sitniša i bacio pred Biseru u prljavi snijeg.
„Evo, popij nešto. Loše izgledaš.“
Zurila je u njega, a one kovanice iz snijega kao da su joj žigosale lice. Obriše suze rukavicom. Uprlja obraz tragom benzina. Donese odluku.
„Ipak morate sami. Zatvaramo.“
Ode u stakleno zdanje. Pred radoznalim očima osoblja i mušterija skine radnu jaknu i spusti je na pult. Šef poslovnice posve je zanijemio.
„Idem ja. Dosta je bilo. Sve najbolje, dečki.“
***
Zapravo je mrzio Silvestrovo. Kad je Radovan imao deset godina, pijani otac je zamračio, premlatio i njega i majku i istjerao ih na buru. Lutali su cijele noći po Rijeci, grijali se po rijetkim otključanim haustorima, dok se svijet oko njih pjenio od veselja.
„Ne prija ti štrudla, mili?“
Brljao je po kolaču, zalutao u davnašnjoj novogodišnjoj noći.
„Dobra je, dobra…“, brže umiri Mandu i proguta komad.
Manda okrene šalicu naopako. Voljela je ponekad sama sebi zaviriti u talog od kave. Nikad se ne zna.
„Nigdje nikog. Mislio sam, valjda će predvečer počet…“
Prije šest godina uložili su svu ušteđevinu koju su imali, podigli i kredit na sto hiljada eura pa obnovili i proširili staru kuću koju je Manda naslijedila od pokojne babe. Pokrenuli su mali obiteljski pansion. Turisti odmah nagrnuli kao ludi. Već prve godine pročulo se za „Biseru“ čak do Japana. Ime su pansionu dali po kćeri Biseri, njihovoj vili i jedinoj sreći. Dovoljno je bilo da Bisera samo na trenutak stane iza recepcijskog pulta pa da cijelo konačište nekako drukčije prodiše. Završavala je turistički menadžment i najprirodnija stvar je bila da će sve jednoga dana biti u Biserinim rukama.
No, čovjek snuje a Bog se kesi. Bisera se u ljeto 2018. do ušiju zaljubila u nekog gosta, Zagrepčanina, odsjeo je ovdje samo dva dana. I tek što je tip otišao, a Bisera je sjela pred Radovana i Mandu, priznala im da tog stranca voli najviše na svijetu, i neka joj podare blagoslov jer ona mora za njim. Radovan je pomahnitao, na trenutak mu se činilo da u ogledalu prepoznaje svog oca, u posljednji čas zauzdao tešku ruku. Stišao je glas, oborio glavu i procijedio kroza zube neka im bježi s očiju i da roditeljskog praga više ne prelazi.
Zagrepčanin je ubrzo torpedirao Biseru, naime oženjen je bio i tako… Ali Rade više nije želio ni čuti za lakomislenu kćer. Međutim, pansion je naočigled gubio goste i pretvarao se u pustinju. Bez onog Biserinog vilinskog praha, nikako nije išlo.
„Ja ću se objesit, oću matere mi.“
„Nećeš ti ništa, i prestani više!“ ušutkala ga je Manda.
Okrene šalicu. Klizne prstom niz porculan i utisne ga u tamu soca.
„Gle, neki glasnik…“, pokaže mužu nešto u unutrašnjosti šalice. „Lijepo se vidi. Kao da maše.“
U tom trenutku začuše korake na verandi. Manda prva reagira i pođe otvoriti. Na vratima je stajala ona.
„Bisera!“ vrisnula je Manda i zgrabila kćer.
Uleti to njihovo klupko u kuću. Ljube se, grle, gutaju se…
Radovan sjedi za stolom i ne mrda. Živ zakopan.
„Rade, vidi ko nam je došao…“ grca Manda i drhće. „Bisa naša, sve naše…“
Bisera priđe stolu. Radovan bulji u kćer. Kao da se sad rodila.
„Ćaća, ja više ne mogu ovako.“
On ustane. Vršcima prstiju, kao da je naprasno oslijepio, stade kćer opipavati, sve po obrazima, nosu, spuštenim kapcima ispod kojih su svjetlucale suze.
„Srećo…“, zaškripi iz Radovana.
I zagrli kćer. Polako, dugo tražeći oproštaj u njenoj kosi.
Izvana se začuše automobilske sirene. Kolona od nekoliko kamper vozila upravo je pristizala pred kuću.