Najbolje predstave na svijetu sada stvarno možete pogledati u kinu iza ugla

Već i ptice na granama pjevaju o tome kako je u Lisinskom unazad nekoliko sezona moguće uživo pratiti program njujorške opere putem velikog platna. Kako je vrijeme odmicalo tako se mreža distributera programa The Met: Live in HD dobrano razgranala. Nakon Zagreba u svojim su kino dvoranama velikane Metropolitana ugostili Pula, Split i Dubrovnik. Pokazalo se da su Hrvati itekako žedni i gladni sadržaja visoke kulture pa se ovakva ponuda polako počela širiti i programima komercijalnih kina. Vjerojatno još uvijek ne možemo govoriti o zarazi pandemijskih razmjera, ali bome smo na dobrom tragu!

Metropolitan u Lisinskom

Šestu sezonu zaredom Lisinski je uključen u ovaj pionirski podvig približavanja bel canta domaćoj publici. Istina, projekcije su se prorijedile pa je tako od desetak ovosezonskih predstava s programa njujorške opere u nas dostupno samo četiri. Tako trenutačno na njihovim, valja napomenuti zastarjelim, stranicama možemo pronaći najavu za McVicarovu režiju Mascagnijeve Cavallerie rusticane i Leoncavallijevih I pagliacci. Radi se o produkciji dviju popularnih realističnih opera objedinjenih kroz lik tenora Marcela Alvareza koji će nam predstaviti zavodnika Turiddua i klauna Cania, ili tako barem kaže programska knjižica. Ako ništa drugo, postoji dvostruka mogućnost da se zaljubite u operu pa svakako vrijedi pokušati.

Spektakli u Cinestaru

Nekad davno prije no što su moji kazališni dani uopće bili u planu, za vrijeme mojih najboljih studentskih godina kad sam još žario i palio i legalno i ilegano, radio sam u jednom od zagrebačkih Cinestara. Pitate se možda zašto bi ova anegdota bila bitna bilo kome na kugli Zemaljskoj. Pitam se i ja. Ali, tad sam se bio zarekao da više nogom neću kročiti preko njihovog praga. Zakleti revolucionar, kakav sam tad bio, prepoznao je u toj instituciji klasični marxovski problem kapitalističko konzumerističke prirode subliminalno posredovane sustavne internalizacije komercijalnih ideologema prezentiranih narativnom besadržajnošću američkih blockbustera. Kako li je svijet tad samo bio jednostavan! Vratimo se mi priči, ne znam kad ste Vi posljednji put bili u nekom od Cinestra, ali možda biste trebali obratiti pozornost na njihovu sekciju Spektali. Začudit ćete se obiljem sadržaja kojima ta sekcija vrvi.

U ovom su trenutku u najavi tri velike opere londonske kazališne kuće Royal Opera House. Prva iz niza spomenutih predstava Fulljamseovo je tumačenje dramsko glazbenog predloška Kurta Weila i Bertolta Brechta, Uspon i pad grada Mahagonija. “Mahagonij je satira o novcu, smrtnosti, potrazi za zadovosljstvom među sumnjivim građanima izmišljenog grada. Bogata, jazzom obogaćena glazba, s notom crnačkog ritma, uključuje neodoljive melodije poput „Alabama song“ i mnogih drugih dramtičnih ansambla.”

Većina nas, čak i onih koji nikad za operu čuli nisu, zna da je jednom negdje postojao čovjek pod imenom Giacomo Puccini, odnosno da je taj isti čovjek pisao opere. Dobro, možda ne bi znali da se je momak zvao Giacomo, ali svakako bi se upalila koja lampica pri spomenu naslova La Boheme. Radi se o četveročinki koja prikazuje konture bohemskih ljubavnih zapleta. Naravno da obiluje bravuroznim arijama, megalomaskim scenografskim rješenjima i tragičnim prizorima smrti.

Posljednja opera koju ćemo ove sezone gledati na velikim platnima u Cinestaru Rossinijev je Guillaume Tell nastao prema istoimenom literarnom predlošku Friedricha Schillera. Ako ste spremni žrtvovati četiri sata svojeg života kako biste se uvjerili da postoji uspjeli spoj njemačke discipliniranosti i talijanske nonšalantnosti u engleskoj interpretaciji, svakako ne zaboravite zalutati u kino provjeriti kako je to Damiano Michieletto inscenirao posljednje djelo talijanskog opernog velikana.

Zarobljene daske i rehabilitirane špice

Sad kad smo vidjeli gdje i što možemo konzumirati kad je posrijedi lijepo pjevanje, možemo se posvetiti drugačijim poljima dramskog stvaralaštva. Mnogi zaboravljaju da balet čini sastavni dio tog velikog polja. Vjerujem da bi naše nacionalne kazališne kuće bile izrazito sretne da su Hrvati malo sličniji Rusima, barem što se zaljubljenosti u umjetnost sofisticiranog pokreta tiče. Ne pada mi na pamet uvrijediti one tri šaćice umirovljenih balerina koje kroz gotovo križarski usamljene pohode sa svojim familijama održavaju ovaj segment kazališne produkcije na životu, ali ja stvarno ne znam za intendata koji nije muku mučio s približavanjem baletnog repertoara našoj, poglavito nezainteresiranoj, publici.

Upravo zbog te činjenice moja je vilica od siline čuđenja gotovo poljubila prljavi tepih u redakciji kad sam vidio da balet ide čak i uz balet i kokice. I to ne bilo kakav balet! Isti oni maločas spomenuti sateliti širom svijeta šalju kilometre sličica s moskovskih, ali i drugih uglednih baletnih pozornica. Tako u, gle čuda, Cinestaru možete pogledati veselu rasplesanu trupu londonskog Royal Opera Housea u predstavi La fille mal gardee, što bi u prijevodu značilo Vragolasta djevojka. Plesna virtuoznost kojom su idilična pastoralna uprizorenja francuskog sela ispunjena, barem što se tiče Fredericka Ashtona, već dulje od pedeset (50!) godina redovito puni dvoranu.

Nešto ozbiljnija karakterom, no nimalo manje dojmljiva u svom izričaju, koreografija je moskovskog Boljšoj teatra koji nam predstavlja plesni spektakl nastao spojem glazbene podloge Eisensteinovog klasika Ivan Grozni i Grigorevičeve plesne inscenacije.

“Njegova koreografija, puna energije, snage i divljih skokova, je također ispunjena i velikom gracioznošću i krhkošću u ženskim ulogama. Osjetljivi klasični, kao i snažni karakterni plesni stilovi se sljubljuju u kreiranju ovog epskog, bogatog bojama prikaza srednjovjekovne Rusije.” Jedino što Vam mogu obećati jest da ćete me, ne sretnemo li se prije, vidjeti najkasnije na ovoj projekciji u Cineplexxu, s velikom Colom i starim kokicama pod rukom.

A što je s kazalištem?

I što nam je ostalo za kraj? Šećer, naravno. I ono što me, zapravo, natjeralo da se pozabavim ovom temom. Teatar na platnu. Vjerujem da se velika većina Vas još uvijek sjeća, zasad, usamljenog pokušaja da se veliki Boyleov hit s londonskih pozornica uvede u naš javni diskurs. Siguran sam da u Kino Europi još i sad zadovoljno trljaju ruke. Upravo zbog toga ostaje mi nejasnim zbog čega je njihov pokušaj live streama iz londonske nacionalne kuće ostao upravo na tome, pokušaju. Naime, ako ste pasionirani kazalištarci poput mene, onda zasigurno znate da sve ono što se je opera u digitalnom dobu već prošla kazalištu tek slijedi.

Svjestan činjenice da tržišta, koja su ovu praksu unutar svojih granica već ustalila, obiluju živim diskusijama o svrhovitosti i smislu pretakanja kazališnog izričaja u filmske vrpce. Apsolutno potičem bilo kakve rasprave s kazalištem u svojoj biti, ali barem jednakim žarom, iz najsebičnijih mogućih pobuda, vjerujem da je došlo vrijeme da svijet vidi kako se Helen Mirren ili Ralph Finnes snalaze u izravnoj komunikaciji s publikom. Jer upravo to moći ćete vidjeti kliknete li na ovaj link.

I ne dajte se uplašiti brojkama za koje bi Vam se moglo učiniti da Vam prijete vrebajući ispod naslova. Ništa jeftinije nećete proći ni odlučite li se uputiti u neko domaće kazalište.

Dakle, nadam se da je ovaj moj mali vodič kroz digitalno doba visoke kulture, ili onoga što je toga dostupno u nas, bio od neke koristi. Možda sam svojedobno samome sebi uskočio u usta kad sam prokleo sve Cinestare ovog svijeta, ali, ako velika Tereza može nešto reći pa poreći, tko sam onda ja da se suzdržim tog pokajničkog čina?