Zvuči nevjerojatno, ali klasična operna umjetnost ponovno je rođena u Kini
Broj posjetitelja toliko brzo raste da se slobodno može govoriti o zlatnom dobu opere
Da kažem da je hrvatska opera u krizi, ne bih lagao. Možda ju je pregazilo vrijeme, a možda se samo publika zasitila klasičnog koncepta opere. No, nije tako baš svugdje u svijetu. Zapadnjačka opera upravo doživljava svoju renesansu na Dalekom Istoku. U kineskoj se metropoli ovog trena gradi druga operna kuća (iako je prva izgrađena tik pred Olimpijske igre i ima smještajne kapacitete za 2000 ljudi) jer su ljudi poludjeli za klasičnom europskom operom.
Njihovo nacionalno kazalište natječe se s Nacionalnom operom u tome tko će producirati više vlastitih predstava. U Pekingu se, naime, po sezoni postavi barem desetak novih naslova. Tako je Nacionalno kazalište upravo slavilo premijeru “Aide”, a Nacionalnom Operom još uvijek odjekuju arije njihovih opernih hitova – “Fidelio” i “Siegfried”. Publika toliko brzo raste da se slobodno može govoriti o zlatnom dobu opere u Narodnoj Republici Kini.
Naravno da ništa od toga ne bi bilo moguće bez blagoslova Komunističke partije. Opera je ovakav uzlet doživjela isključivo zahvaljujući podršci samog kineskog političkog vrha. Bivši šef Partije, Jiang Zemin, čovjek koji je dao izgraditi Jaje – kako Kinezi odmilja zovu svoju prvu opernu kuću – bio je veliki ljubitelj klasične zapadnjačke glazbe i književnosti. A nije odmoglo ni to što je opera već od samih početaka revolucije bila smatrana lijepom umjetnošću. Tako je već u četrdesetim godinama napisana prva hibridna forma opere, “Žena s bijelom kosom”.
Umjetnost koja služi narodu
Nakon osnutka Narodne Republike Kine, točnije 1952. godine, Nacionalna je opera inscenirala “La Traviatu” i “Carmen” – na kineskom. Istina, nakon Kulturne revolucije svi su zapadnjački impulsi u kineskom društvu bili strogo zabranjeni, ali situacija se promijenila otkako je Kina postala moćnom kapitalističkom silom.
Kad je Jaje tek izgrađeno susretalo se s cijelim nizom dječjih bolesti, a najveća od njih ticala se cijena ulaznica. Prosječna cijena ulaznice iznosila je, naime, 120 eura (otprilike četvrtinu plaće jednog Kineza), a posjećenost je bila spomena vrijedna samo kad bi došlo do gostovanja neke inozemne zvijezde klasične glazbe. I tad je došao Yu Feng s misijom da popularizira operu. Spustio je cijene ulaznica, podijelio ih je u tri cijenovna razreda tako da najskuplji sad ne prelazi sumu od 33 eura. Ambiciozni wagnerianer čak je uspio napučene konzervatorije uvjeriti kako je učenje izvornih jezika opere neophodno za rad na vlastitim opernim produkcijama.
Što se blagoslova Partije tiče, njen novi poglavar, Xi Jinping, respektira klasičnu umjetnost bez obzira na svoje ideološko opredjeljenje. Dijelomice se to može pripisati i utjecaju njegove žene, bivše operne prvakinje. U jednom od svojih programatskih govora je otišao toliko daleko da je Beethovena i Wagnera pribrojio krugu umjetnika koji stvaraju umjetnost u službi naroda. Kako se onda opernom svijetu u Kini ne bi smiješila blistava budućnost?