Netko radi operu o zadnjim trenucima žrtava 9/11 koja će biti spektakularna
Redateljica u operi ne vidi ništa sporno jer planiraju odati sjajnu počast poginulima
Opera smještena u World Trade Centeru onog kobnog 11.09.? Kako je to moguće? Kako opera može pokušati dramatizirati tisuće tragedija koje su stvorili Blizanci tog dana? Bit ću iskren, kad sam prvi put čuo za opeu Tansy Davies, “Between Worlds” preplavila me je nevjerica. Nije li cijela ideja inscenacije onih trenutaka rekonstrukcije posljednjih minuta života ljudi nakon što se avion zabio u desni toranj svojevrna trivijalizacija tragedije koja će neminovno propasti u ideji da oda počast događaju koji je promijenio svijet?
Redateljica te opere, Deborah Warner, uvjerena je da ne postoji ništa sporno u tome da se teatralizira taj događaj. “Zapanjujuće je koliko je taj povijesni trenutak prisutan. Smatram bezobzirnom činjenicu što je sve toliko dostupno. Bilo koji čovjek može se spojiti na internet i potražiti fragment nekog od života koji su taj dan izgubljeni. Jako je malo onoga što se ne može pronaći. Upravo zbog toga je važno da se taj materijal obradi ozbiljno i s ljubavlju”, rekla je.
Nick Drake, libretist opere u čijem je fokusu 9/11, podsjeća koliko je često taj događaj medijski obrađivan. “Ta se tema koristila u dokumentarcima, stripovima i filmovima poput “United 93”. U nekom šokantnom smislu taj se dan sam nudi kao dramska forma. Prošle su 102 minute otkako se avion zabio u zgradu do trenutka u kojem se je srušila. Kao što vidite u toj drami postoje aristotelijanske zakonitosti drame – jedinstvo vremena i prostora. Osim toga, u priči postoje i neobične ironije. Bio je famozno lijep dan. Svi su mediji taj dan započeli s izvještajima o prekrasnom plavom nebu iznad New Yorka, a onda se iz toga se rodila najneočekivanija drama u povijesti čovječanstva koja je zauvijek promijenila sve.”
Kompozitorica Tansy Davies je bila “prestravljena idejom ulaska u taj projekt. A onda sam pomislila kako umjetnost zapravo mora reagirati na toliko velik događaj. To je naša odgovornost. Osjećala sam da se moram pokoriti tom instinktu da nastavim s tim”, rekla je.
Kako je sve počelo?
Korijeni opere “Between Worlds” nalaze se u jednom drugom projektu koji je spojio ovu skladateljicu s libretistom Nickom Drakeom. Njihova je prvotna ideja bila da Pilippe Petitov hod po užetu razapetom između Blizanaca pretvore u operu, da bi shvatili kako je Petit prava prodao Disneyu. Kasnije je redateljica shvatila da bi bilo nemoguće bilo uspostaviti odnos glazbe i Blizanaca bez da se referira na ono što se dogodilo tog rujna 2001. godine. Drake se prisjetio trenutka u kojem je ta ideja postala bazom za njihov projekt, “odjednom je postalo to neporecivim i kad smo shvatili da bi to mogla biti naša tema nismo to mogli odbiti”, rekao je.
Ali, jedna je stvar osjetiti umjetnički poriv da se ta tema pretoči u operu, a je stvoriti dramu, riječi iglazbu koji bi mogli funkcionirati u kazalištu. Ono što će publika vidjeti je opera postavljena između različitih svjetova. Postoje likovi koji su zatočeni na vrhu desnog tornja i postoji kor promatrača koji se nalazi u ulici ispod tornjeva.
Usto postoji i treći sloj drame. Lik šamana (Andrew Watts) koji pjeva iz kozmičkog prostora koji leži negdje između života i smrti. Jedan od prestravljenih zatočenika je domar (Eric Greene), njegova osoba prošlost ispunjena tugom i žaljenjem za mrtvom ženom poslužila je kao spona između ta dva svijeta. Domar ostalim likovima u operi daje priliku da komuniciraju s najbitnijom osobom u njihovim životima dok još imaju vremena za to, ali on je ujedno i taj koji ih konfrontira s neizbježnom stvarnošću situacije u kojoj se nalaze.
Sve su to izmišljeni likovi premda svoja ishodišta imaju u stvarnosti koja se događala u one 102 minute. “U tom vremenskom rasponu poslano je pola milijuna poruka koje uključuju poruke osobnih sadržaja do onih koje su bile upućene policiji. One grade arheološku sliku tog dana. Te poruke omogućuju rekonstrukciju osobnih tragedija. Radi se u ljudskoj drami koja je apsolutno elementarna”, zaključio je Drake.
Na kraju ipak ne ostaje samo mrak
Sve to za skladatelja predstavlja jedinstven izazov. Tansy Davies rezulat svojeg rada opisuje kao “mračnu kolijevku za evociranje kozmičke perspektive koju nam glazba daje.” Za ovu je operu kreirala novu vrstu harmonije. Svaka od 11 scena u operi gradi se iz serije od 11 akorda koji i u doslvonom, ali i u glazbenom smislu predstavljaju Blizance. Dijelom se to odnosi na vizualni identitet brojke 11, a dijelom se to odnosi na način na koji akordi “stoje poprilično čvrsto dok se valovi energije lome na njima. Zbog toga postoji neka vrsta subverzivnog elementa čak i unutar strukture koja se čini toliko rigidnom”.
Mjesta kojima su se autori u svojoj mašti kretali kako bi stvorili ovu operu strašna su i mračna. No, ne radi se o mjestima na kojima će opera ostati. “Ne želimo ljude ostaviti u mraku. Ono što su ljudi na kraju jedni drugima morali reć bila ljubav. Ovo zvuči jednostavno, ali to nikako nije bilo jednostavno za te ljude. To su bile posljednje riječi koje su izgovorili, posljednje misli koje su željeli podijeliti. To govori nešto vrlo važno o ljudskoj biti.” Davies se složila s Drakeom kad je rekla “riječi i glazba poniru u neka vrlo mračna mjesta, no odete li dovoljno duboko shvatit ćete da je to nešto što je svima zajedničko, i da su čak i takva mjesta puna života.”