Nezaobilazan je već tisućljećima, a posebno ga vole bogataši. Zašto je chaise longue oduvijek bio simbol visokog društva?
Akademska slikarica Diana Sokolić i dizajnerica Karla Kocijan govore o chaise longueu, vjekovnom statusnom simbolu
Od egipatske I. dinastije preko francuskih salona iz perioda rokokoa pa sve do suvremeno uređenih knjižnica i hotela diljem svijeta – chaise longue čovjekov je suputnik tisućljećima. Kao predmet često je prezentiran u književnosti, na filmu i u popularnoj kulturi jer ga povezujemo sa scenama dekadencije, odmora i introspekcije.
Akademska slikarica Diana Sokolić i dizajnerica Karla Kocijan u trećem dijelu “Namještajke” donose priču o počivaljci čiju genealogiju možemo pratiti do duboke povijesti; počivaljci koju su popularizirali Francuzi u 16. stoljeću i koja i dandanas, baš kao i tada, stoji kao najbolji primjer otmjenog i imućnog.
Kakva je veza između šezlonga i antičkog Rima i stare Grčke? Kako su ime dobile podvrste chaise longuea – recamier i duchesse brisée? Na čijoj su počivaljci sjedili François-René de Chateaubriand i Prosper Mérimée i zašto je zbog toga Napoleon bio ljutit?
Francusko-engleski bastard
Chaise longue predstavlja ojastučenu počivaljku koja izgleda poput naslonjača produljenog donjeg dijela. U hrvatski je naziv došao iz francuskog, a chaise longue doslovno znači – dugačka stolica.
Danas se, u domaćoj literaturi ili na mrežnim stranicama s namještajem, često vidi natpis chaise lounge što je francusko-engleski bastard koji kod nas ne treba koristiti. Da originalni naziv poštuju i Britanci, svjedoči i debitantski singl popularnog britanskog indie rock benda Wet Leg.
Napomene radi, u posljednje se vrijeme u katalozima namještaja pojavljuje izraz “dnevni krevet” koji, pored našeg krasnog izraza počivaljka, doista nema nikakvog smisla.
Prvi chaise longue može se vidjeti na egipatskim zidnim slikama. Izrađivali su ih od palminih grana povezanih trakama od bilja ili kože, a egipatski su majstori kasnije počeli praviti ležaljke i počivaljke od slonovače i ebanovine. Ostaci spomenutih pronađeni su u grobnicama I. dinastije (3100.-2980.).
Statusni simbol rokokoa
U antičkoj Grčkoj prisutni su opisi božica koje se odmaraju u takvoj vrsti počivaljki. Također, riječ simpozij dolazi od starogrčke riječi sympinein što je značilo piti zajedno. U to doba zabave su predstavljale druženja s glazbom, pićem i razgovorom, a pritom se ležalo u počivaljkama.
Rimljani su, s druge strane, razvili taj tip kreveta za dnevni odmor, tj. accubatio – ležanje za vrijeme jela. Rimska ležaljka/krevet imala je noge od drva ili bronce i bila je prekrivena jastucima ili životinjskim kožama jer Rimljani nisu imali tapecirani namještaj.
Za vrijeme rimskih banketa tri bi se kreveta postavila pod pravim kutom jedan na drugi, zatvarajući tri stranice malog kvadrata. Takav se postav nazivao triclinium. Na svakom su krevetu mogle sjediti po tri osobe, pa je triclinium bio za devet ljudi.
Suvremeni chaise longue kreiran je u 16. st u Francuskoj kao dnevna počivaljka za bogataše koja je omogućavala odmor bez odlaska u krevet. U rokokou postaje statusnim simbolom pa se presvlači u najfinije i najskuplje tkanine i izrađuje od najskupljih materijala.
Juliette Récamier
S obzirom na svoju veličinu i na veličinu suvremenih stanova, chaise longue do danas je ostao oznaka luksuza. Postavlja se u biblioteke, dnevne boravke ili spavaće sobe, a poznajemo više vrsta te popularne počivaljke.
Tako duchesse brisée predstavlja chaise longue sastavljen iz dva dijela – naslonjača i dugačkog dijela za noge ili dva naslonjača i četvrtastog dijela koji se umeće između njih.
Méridienne je uživao izrazitu popularnost među bogataškim slojem francuskog stanovništva tijekom 19. stoljeća. Vrsta je ležaja za dnevni odmor te ima visoki naslon za glavu koji se koso spušta prema kraju počivaljke. Ime dolazi od naziva za sredinu dana tj. podneva kada se odlazilo na kratak dnevni odmor.
Récamier počivaljka dobila je ime po madame Juliette Récamier koja je 1800. pozirala za svoj portret Jaques-Louisu Davidu na takvom komadu namještaja. Récamier ima podignute bočne stranice, dok je sredina niska.
Podsjeća na tzv. lit bateau, tj. krevet-lađu, kojemu su uže stranice od drva oblikovane u S-formu, čime krevet sliči na brod ili saonice, premda récamier nije komad namještaja za spavaću sobu nego za salon.
Ondašnji celebrity
Juliette Récamier tako je u povijesti ostala zapamćena po svojoj ljepoti koja je ovjekovječena na mnogim skulpturama i slikama, a njeno ime živi zahvaljujući i spomenutoj počivaljci. Pored spomenutog Davidovog portreta iz 1800., tu je i onaj Françoisa Gérarda iz 1805.
Bila je pravi celebrity onoga doba. Život joj je započeo 3. prosinca 1777. u obitelji javnog bilježnika i kraljevog savjetnika Jeana Bernarda. Ova kći jedinica u rodnom se Lyonu kratko školovala do 1784. kada njen otac dobiva posao u Parizu.
Iako je bila pripadnica visokog društva, nije dugo uživala u soarejama koje su priređivali njezini roditelji jer je već 1789. izbila Francuska revolucija.
Vrhunac terora
Juliette se, s petnaest godina, udala za Jacquesa-Rosea Récamiera (1751. – 1830.), bankara koji je bio gotovo trideset godina stariji od nje. U pismu upućenom svom prijatelju u kojem ga obavještava o skorom vjenčanju, Jacques-Rose piše:
“Nisam zaljubljen u nju, ali prema njoj osjećam istinsku i nježnu privrženost koja me uvjerava da će to zanimljivo stvorenje biti partner koji će osigurati sreću cijelog mog života i, sudeći po vlastitoj želji da joj osiguram sreću, u što vidim da je apsolutno uvjerena, ne sumnjam da će korist biti uzajamna”.
“Ona posjeduje klice vrline i principa kakve se rijetko viđaju tako visoko razvijene u tako ranoj dobi; ona je nježna srca, privržena, milosrdna i ljubazna, omiljena u krugu svog doma i od svih koji je poznaju”.
Kako je njihov brak sklopljen u godinama vrhunca terora, kružile su glasine da je Récamier zapravo njezin otac i da se oženio kako bi Juliette naslijedila njegovo imanje u slučaju da bude giljotiniran.
Okupljalište društvene elite
Povjesničari su utvrdili da su glasine neistinite. Récamier jest poznavao Juliettinu majku u mladosti, čak su bili i u kratkoj romantičnoj vezi, ali on nije bio Juliettin otac. O odnosu s Juliettinom majkom Récamier u pismu govori:
“Može se reći da moji osjećaji prema kćeri proizlaze iz onih koje sam imao prema njezinoj majci; ali svi oni koji često posjećuju tu kuću dobro znaju da je ono što me tamo odvelo bilo čisto prijateljstvo, prijateljstvo koje je izraslo iz možda nešto toplijeg osjećaja koji sam možda imao u ranijim danima našeg poznanstva”.
“Trenutno, nakon što je dosegla dob kada su sve druge pretenzije prošle, ona samo želi školovati svoje dijete i od nje napraviti čestitu i dobru ženu”.
Salon Récamier bio je okupljalište društvene i političke elite toga doba. Madame Récamier najčešće je goste primala upravo u počivaljci na kojoj ju je David naslikao i koja je po njoj dobila ime.
Napoleonovo nepovjerenje
Među svakodnevnim posjetiteljima njihova salona bili su Chateaubriand i Prosper Mérimée, ali i mnogi drugi bivši rojalisti te oni koji nisu bili zadovoljni postojećom vladom. Iako je Récamier bio državni bankar od 1798 do 1806., bankrotirao je.
Da bi stvar bila gora, Napoleonovo je povjerenje dodatno izgubio i zato što je njegova supruga Juliette odbila ponudu carice Joséphine de Beauharnais da postane njezina dvorska dama 1807. -1808., a ni Juliettino prijateljstvo s Germaine de Staël nije olakšavalo stvari.
Naime, Germaine de Staël bila je jedinica Jacquesa Neckera, ženevskog bankara i ministra financija u vrijeme Louisa XIV. Vodila je ugledni salon koji je okupljao prosvjetitelje, a i sama je bila politički angažirana spisateljica. Napoleon ju je stoga smatrao opasnom te ju je iz Pariza poslao u egzil.
Otišla je na obiteljsko imanje Coppet u blizini Ženevskog jezera u Švicarskoj. Tamo je okupljala intelektualce i književnike, posebice protivnike Napoleonova režima.
Šarm koji ne blijedi
Juliette Récamier je sa suprugom, pod policijskom pratnjom, također protjerana iz Pariza. Kratko je boravila u rodnom Lyonu, potom je otišla u Napulj, a onda se pridružila Germaine de Staël na Ženevskom jezeru.
Récamier je pristao na to da se Julietta razvede od njega kako bi se udala za princa Augusta od Prusije koji je bio ludo zaljubljen u nju, ali je Juliette na koncu odbila njegovu bračnu ponudu.
Kada se situacija smirila, a Napoleon bio svrgnut s vlasti, Récamieri su se vratili u Pariz. Iako su živjeli skromnije nego prije, šarm Juliette Récamier nije izblijedio pa je njen salon uvijek bio pun posjetitelja i nakon smrti njezinog muža 1830.
Juliette Récamier umrla je u Parizu od kolere 1849. godine, u dobi od 71 godine. Pokopana je u Cimetière de Montmartre u Montmartreu, u to vrijeme selu sjeverno od Pariza.