Označila je revoluciju u dizajnu namještaja i postala simbol bečkih kavana. Ona je Broj 14, ikonička Thonetova stolica

Koliko je dugo trebalo Thonetu, skromnom njemačko-austrijskom majstoru stolaru i pioniru industrijskog dizajna da dobije priznanje za svoje patente? Koji ga je austrijski princ posebno cijenio i zašto? Imaju li njegovi potomci utjecaja u funkcioniranju današnje kompanije Thonet, cijenjenog europskog proizvođača namještaja, te je li “žena” kojoj je poznati slikar Oskar Kokoschka odrubio glavu sjedila upravo na stolici ‘broj 14’? I kakve veze – opet – sa svime time ima u ono vrijeme nezaobilazna Alma Mahler?

Boppard stolica

Jedna od najpoznatijih i vjerojatno najviše proizvođenih stolica na svijetu upravo je stolica Nr. 14 chair, odnosno, Thonet stolica. Njezin kreator Michael Thonet (prezime se čita “tonet”, a ne “tone” kako se često dade čuti) bio je stolar koji je 1819. naslijedio stolarsku radionicu svoga oca u njemačkom gradu Boppardu. Kako je imao veće ambicije od puke stolarske proizvodnje komada namještaja popularnih u to doba, počeo je eksperimentirati s trakama od furnira koje je kuhao u ljepilu i lijepio na zakrivljene komade šperploče.

Koristeći ovu metodu, Thonet je naposljetku uspio udahnuti novi život klasičnoj bidermajerskoj stolici: stvorio je Bopparder Schichtholzstuhl (Boppardova stolica od slojevitog drveta). Boppard stolica označila je njegov proboj u svijetu namještaja, a njezina senzacionalna popularnost omogućila mu je 1836. kupnju tvornice ljepila, što mu je pak omogućilo nastavak istraživanja i rada na namještaju od svijena i lijepljena drveta.

Međutim svi njegovi pokušaji da patentira svoju tehnologiju u Njemačkoj propali su, kao i u Velikoj Britaniji, Francuskoj i Rusiji: mnogi su ga kopirali, a posao mu je zbog toga trpio.

Za uspjeh je potrebna sreća

No, već 1841. predstavlja svoje nove kreacije trgovačkom udruženju u Koblenzu a, kako je osim talenta, za uspjeh uvijek potrebna i sreća, tamo je njegov rad privukao pozornost austrijskog ministra vanjskih poslova, princa Klemensa von Metternicha.

Ovaj aristokrat, vjerojatno najutjecajniji političar svoga vremena, pozvao je Thoneta da svoje kreacije predstavi u njegovom dvorcu u Koblenzu, a nakon toga i u Beču, gdje ga je Metternich predstavio i samome caru.

Upravo je tamo, samo nekoliko tjedana nakon dolaska, Thonet dobio svoj dugoočekivani patent “za savijanje bilo koje vrste drva, čak i najlomljivijeg, u bilo koji oblik i krivulju, korištenjem kemijsko-mehaničkih sredstava”. Sedam godina kasnije, otvara vlastitu istoimenu tvrtku, u Beč dovodi obitelj i počinje s uspješnom proizvodnjom vlastitog namještaja.

Café Daum i Braća Thonet

Prvu značajniju narudžbu namještaja od savijenog drva novonastaloj tvrtki dala je Anna Daum, vlasnica slavne bečke kavane, Café Daum. Kako je u to vrijeme rasla popularnost kavana, rasla je i potreba za namještajem primjerenim kavanama. Daum je 1849. od Thoneta tražila da osmisli i izradi vješalicu za kapute i stolice za njezinu kavanu u centru Beča.

Svoju kolekciju namještaja od savijenog drva – koji je u to vrijeme još uvijek bio uglavnom ručno izrađen – Thonet je dobio priliku pokazati na legendarnoj Velikoj izložbi održanoj u londonskoj Kristalnoj palači 1851., odakle se se u Beč vratio s brončanom medaljom i prepunom knjigom narudžbi.

Već 1853. tvrtku je prenio na svoju petoricu sinova, i otada se ona zvala Gebrüder Thonet. Braća Thonet uspjela su 1856. godine obraditi puno drvo bez upotrebe ljepila, metodom korištenja pare za savijanje dugih bukovih šipki u željezni oblik.

Stolica Broj 14

Thonet je brzo patentirao ovu svoju genijalnu metodu obrade, koja je označila početak industrijskog proboja tvrtke. Braća su radila s ocem i uskoro je proizvodnja proširena otvaranjem novih tvornica diljem K&K monarhije. Svaka je tvornica imala infrastrukturu potrebnu za život radnika i zaposlenika – svaka je bila poput malog sela.

Godine 1859. na tržište je stavljen najuspješniji komad namještaja u povijesti tvrtke: stolica Broj 14. Taj je slavni komad namještaja imao samo šest pojedinačnih dijelova, što ga je činilo savršenim za brzu industrijsku proizvodnju temeljenu upravo na patentu iz 1856. Kasnije su dodana još dva dijela kojima je naslon spojen sa sjedalom, što je doprinijelo čvrstoći stolice.

Broj 14 bila je idealna i za kavane jer je sa šupljikavog sjedala bilo lako obrisati proliveno piće. Samo između 1859. i 1930. proizvedeno je pedeset milijuna ovih stolica!

Logistička vizija

Sa zakrivljenim naslonom tipičnim za thonet stolice i kružnim sjedalom izrađenim od španjolske trske u drvenom okviru, Broj 14 nije bio samo ugodan za sjedenje, već je bio i vrlo jeftin. U vrijeme kada je nastao, imao je cijenu od samo tri guldena, a toliko su koštala i tri tuceta jaja ili boca dobrog crnog vina.

Thonet se pokazao kao vizionar i na području logistike: u doba procvata parobroda i željeznice, koristio je velike transportne sanduke za prijevoz svojih stolica. Rastavljene na pojedinačne dijelove, u transportni sanduk od jednog kubičnog metra moglo se spakirati 36 stolica, koje je kasnije bilo moguće jednostavno spojiti vijcima, bez ljepila.

Thonetova logistička dostignuća, njegove prodajne mreže smještene u velikim gradovima diljem svijeta, i njegovi katalozi proizvoda – inovativna ideja za to vrijeme – sve je to doprinijelo međunarodnom uspjehu tvrtke.

Šesta generacija Thoneta

Kada je umro 3. ožujka 1871., Michael Thonet je iza sebe ostavio uspješnu, stabilnu tvrtku s tvornicama i podružnicama diljem Europe. Stolica Br. 14 zaživjela je nakon smrti svog proizvođača kao prototip održivog dizajna zbog minimalne upotrebe obnovljivih sirovina i lakoće kojom se mogla popraviti. Do danas se ove stolice prenose kroz generacije.

Stoga nije slučajnost da je Stolica 214 (tada broj 14) nagrađena njemačkom nagradom za održivost 2021. godine. Pojavom Bauhausa i namještaja od metalnih cijevi tvornica Thonet uključila se i u tu proizvodnju, te nema značajnijeg dizajnerskog komada namještaja u koji nije bila uključena.

Tvornica je preživjela dva svjetska rata, nacionalizacije koje su slijedile, te povratak imovine s promjenom režima. Danas šesta generacija Thoneta još uvijek ima aktivnu ulogu u tvrtki u kojoj nasljednici vizionara Thoneta djeluju kao dioničari.

Ljubomorni Kokoschka

Dok se Europa 1919. oporavljala od posljedica Prvog svjetskog rata, dok su se obnavljali gradovi, dok je u Weimaru Gropius radio na osnivanju Bauhausa, a tvrtka Thonet – kao pionir modularnog namještaja – bivala uključenom u proces, u Beču je slikar Oskar Kokoschka trpio teške muke.

U njega se, naime, zaljubila fatalna Alma Mahler. Nakon ljubavne avanture s mladim Gropiusom, Alma se vratila slavnom suprugu Gustavu, no ovaj je uskoro umro. Alma, koja je bila imućna i u to vrijeme važila za najljepšu ženu Beča, imala je nepogrešiv osjećaj za prepoznavanje genija i, ako je tu crtu kod nekoga prepoznala, dozvoljavala mu je i ono što inače ne bi.

I tako se 1912. zaljubljuje u sedam godina mlađeg slikara, žestokog, neumjerenog i divljeg Kokoschku, potpunu suprotnost svojem svijetu. Za pretpostaviti je da su je sve te Kokoschkine osobine snažno privlačile, ali ne i njegova ljubomora i posesivnost, koji su kasnije i doveli do prekida njihove ljubavne afere.

Posesivna ljubav i dosjetka

No, dok je trajala, Kokoschka ju je neprekidno slikao i crtao, i tako je naslikao i jednu od svojih najljepših slika, “Nevjesta vjetra”. Kasnije je Alma o njihovoj vezi govorila kao o “ljubavnom bojnom polju”. Već je u srpnju 1912. ostala u drugom stanju s Kokoschkom, ali je trudnoću okončala. Slikar je bio očajan – posesivno ju je obožavao.

Njihova burna veza trajala je tri godine, da bi se potom Alma vratila Gropiusu koji je, također mlađi od nje, ostao njena “nedovršena” ljubavna priča.

Kokoschka je, pak, otišao u rat, spreman poginuti jer – “život više nije imao smisla”. Bio je teško ranjen u glavu i u prsa, ali je preživio i oporavio se. Gropius, koji je također bio u ratu, vratio se kući na dopust i oženio Almom. Znajući da mu se Alma više neće vratiti, po povratku iz rata 1919., slavni se slikar ipak dosjetio kako imati Almu zauvijek.

Ludilo umjetnika

Pronašao je najbolju lutkaricu onog doba, Herminu Moos i zamolio je da mu napravi lutku u prirodnoj veličini koja će izgledati kao Alma. U beskrajnim pismima opisivao joj je i crtao kakva bi ta lutka trebala biti na dodir, gdje treba staviti konjsku dlaku a gdje paperje, raspitivao se ima li zube i jezik, mogu li joj se otvoriti usta…

Lutkarica je pisma čitala i, vjerojatno zaprepaštena slikarovim zahtjevima, napravila lutku po svom nahođenju. Tu lutku jedna je povjesničarka umjetnosti usporedila sa suvremenim feminističkim umjetničkim djelima.

Oskar, međutim, nije bio presretan svojom lutkom, žalio se na nju u svojim pismima lutkarici. Ipak, oblačio ju je i vodio u šetnje kočijom, a svojim je prijateljima zabranio da spominju činjenicu da ona nije prava žena. Čak je unajmio sluškinju koja se brinula o lutki i njezinoj odjeći.

Umorstvo u vrtu

Ispočetka zabavljeni ovom igrom, njegovi su ga prijatelji kasnije ipak savjetovali da se lutke riješi. U Kokoschkinoj su kući priredili ludu pijanku. Postavivši lutku na stolicu u vrtu, polijevali su je crnim vinom, da bi joj Kokoschka na koncu odrubio glavu. Potom su popadali po sobama i poput klada usnuli pijanim snom.

Ujutro ih je probudilo snažno lupanje na vratima. Premda nije znao ni tko je, ni gdje je, ni koji je dan ni godina, otvorivši vrata Kokoschka se morao jako brzo pribrati: tamo su stajali policajci s pitanjem – “Tko je ubijena žena u njegovom vrtu i tko ju je ubio?”.

Je li stolica na kojoj je lutka dekapitirana bila Thonet ili ne – ne znamo, ali priča je dobra i – istinita.