Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Otišao je Andrija Zafranović, naš najbolji filmski montažer, genije koji je spasio hrpu filmova u regiji

Lordan Zafranović i Rajko Grlić prisjećaju se života i rada jednog od najznačajnijih montažera u Europi

Nemilosrdni koronavirus uzeo je još jednu žrtvu: u ponedjeljak je u praškoj bolnici preminuo Andrija Zafranović, 73., najbolji filmski montažer u nas, a među nekolicinom najznačajnijih u Europi. Zafranović je ujedno i europski rekorder po broju snimljenih igranih i dokumentarnih filmova.

U Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji, BiH, Makedoniji, Poljskoj, Turskoj, Češkoj, Njemačkoj, Francuskoj, montirao je čak 155 filmova. Ako se zna da se Andrija počeo baviti montažom nakon što je 1975. diplomirao na čuvenoj praškoj filmskoj akademiji FAMU, a da za montažu filma u prosjeku treba između dva i tri mjeseca, onda je jasno da je zapravo cijeli svoj život posvetio montiranju.

Doktor za film

Zafranovića je 2019. njemački časopis Kino film schnitt proglasio najboljim europskim filmskim montažerom. Za filmove Kraljevski voz, Balkanski špijun i Večernja zvona, dobio je u Puli 3 Zlatne Arene. Osim toga dobio je nagradu za najbolju montažu filma Festivala u Sopotu, Nagradu Fipresci, Nagradu za montažu na South East Film Festivalu u Parizu, Nagradu za životno djelo Cinematic Film Festivalu….

U filmskim krugovima Andriju Zafranovića nazivali su doktorom za film. Naime, kad god redatelji i producenti nisu znali kako završiti film, svi su pozivali Zafranovića u pomoć. I onda bi mu poslali desetke kilometara filmske vrpce da ih on, kako zna i umije, poveže i slijepi kako bi od toga onda nastao film.

Istinski dramaturg

“Tada je Andrija,” priča njegov brat Lordan Zafranović, “poput pravog liječnika, postavio dijagnozu. Odnosno kazao bi što valja, a što ne valja od snimljenog materijala, pa bi predložio liječenje. Sugerirao je redatelju koje scene valja dosnimiti, koje treba izbaciti, a koje ostaviti. Andrija je zapravo dramaturški usmjeravao film i zaista je pri tomu liječio film.”

Rajko Grlić koji je snimio s njim snimio pet igranih i desetak dokumentarnih filmova, priča kako su se Zafranoviću često javljali debitanti iz Hrvatske, Srbije, Slovenije, koji su se našli u problemu. “Poslali su mu snimljeni materijal, on ga je pogledao i onda najčešće odgovarao da mu daju tri tjedna da presloži materijal. Zbog toga su ga zvali doktor za film. No istodobno Andrija je s punim pravom volio kad su ga zvali dramaturgom jer je to on uistinu i bio”.

Kako je radio montažu

Grlić objašnjava kako je Zafranović uvijek čitao sve verzije scenarija. Kad je počelo snimanje Grlić mu je označavao najbolji dubl svakog kadra koje je on onda počeo slagati.

“Čuli smo se gotovo svake večeri, a svaki treći-četvrti dan nakon snimanja skočio sam do montaže. Andrija nije dolazio na snimanje jer mu je to omogućilo da hladne glave prati kontinuitet glumca, ritam kadra, jasnoću scene…

Andrija je bio moj najdugovječniji detektor laži. A bez nekoga tko vam kaže istinu, ma koliko u tom trenutku bila bolna, gotovo je nemoguće snimiti film,” ispričao je Grlić te dodao kako nekoliko dana nakon završetka snimanja postoji prva ruka montaže koja se odgleda. “Onda vidimo što je dobro ili što nas muči, i tada krećemo u pravu montažu koja, ovisno o filmu, traje tri do četiri mjeseca”.

U filmu od jutra do mraka

Grlić je ispričao kako je veliki izazov sjediti u maloj, mračnoj prostoriji s nekim čovjekom svaki dan po 10 sati, a pri tomu obojica ostati normalni”. U tom slučaju, kaže Grlić, “ta vam osoba mora biti draga. Andrija je bio upravo to: tih i mudar koji je dječački uživao u kombinatorici, u slaganju i preslagivanju, u pronalaženju emotivnih točaka koje su mu važnije od bilo koje narativne logike. On je bio u filmu od jutra do mraka, po noći, dok je jeo ili pio. Za njega nije postojalo ništa drugo. Jednostavno je uronio u film i nije izranjao u realni svijet sve dok posao nije bio do kraja završen.”

Rajko Grlić koji je s Zafranović napravio sve svoje filmove u posljednjih tridesetak godina, prisjeća se kako je montažer filma iznimno važan jer 3 do 4 mjeseca, svaki dan od 9 do 18 sati sjedi s redateljem u sobi za montažu. “To je strašno teško, jer se tijekom jednog dana na kompjutoru izvrti i do 300 verzija, tako da iz montaže izlaziš uvečer potpuno smožden. Bio sam umorniji nakon dana montaže nego za dana snimanja filma”.

Sam završio Kusturičin film

Zafranović je, priča Grlić, živio potpuno asketski, ujutro bi popio kavu, došao u montažu, nešto malo pojeo i onda se radilo bez prekida do 13 sati. “Tada smo uzeli pola sata pauze za ručak, pa opet do 18 sati. Za Andriju dok je radio u montaži ništa drugo na svijetu nije postojalo. Bili smo na istoj valnoj dužini, pa kad bi on rekao stani, to izreži, oko toga se nikad nismo sporili.”

Koliko je važna uloga montažera možda najbolje ocrtava priča kako je Emir Kusturica završio film Dom za vešanje. Naime, Kusturica je usred montaže otišao u SAD predavati na nekoj školi. Ostavio je za sobom puno više snimljenog materijala, nego je moglo stati u konačnu verziju filma. Telefonom je dogovarao sa Zafranovićem što i kako napraviti, pa je Andrija praktički film sam završio, bez redatelja.

Suradnja s poznatim redateljima

Zafranović je montirao po nekoliko filmova redatelja Dejana Ačimovića, Bože Šprajca, Dragana Kresoje, Zdravka Šotre, a radio je s Batom Čengićem, Mišom Radivojevićem, Aleksandrom Đorđevićem… S Borom Draškovićem realizirao je hit Život je lep, s Dušanom Kovačevićem Balkanski špijun…

Najznačaniju suradnju ostvario je se redateljima Rajkom Grlićem, bratom Lordanom Zafranovićem te Emirom Kusturicom.

S Grlićem je snimio pet igranih filmova: Čaruga, Karaula, Josephina, Neka ostane među nama, Ustav Republike Hrvatske, desetak dokumentaraca Novo, novo vrijeme te filmove o Edi Murtiću i kazališnom redatelju Paolu Magelliju, s bratom Lordanom radio je filmove Haloa – praznik kurvi, Večernja zvona… Zafranović je također montirao najbolje filmovi Emira Kusturice: Arizona Dream, Dom za vešanje, Otac na službenom putu…

Sukob s Kusturicom oko politike

No, ispričao nam je Lordan Zafranović, Andrija se tijekom snimanja filma Underground, sukobio s Kusturicom oko politike, pa iako mu je on bio vjenčani kum, toliko su se zakrvili da su prekinuli sve odnose. No, ubrzo se pokazalo da je to bio puno teži gubitak za Kusturicu, jer nakon što je prekinuo suradnju sa Zafranovićem, odmah potom i sa snimateljem Vilkom Filačem te Goranom Bregovićem, više nije snimio niti jedan značajniji film.

Kasnije je Zafranović pričao kako je Kusturica tada imao najbolji tim u Europi, ali kad mu se tim raspao, nije napravio ni jedan dobar kadar, a kamoli film. “Okružio se netalentiranim, poslušnim ljudima koji su mu svojim limitima trošili izuzetan talent i doveo je sebe do stvaralačke impotencije,” istakao je Andrija Zafranović te dodao:

“Kusturica se priklonio režimu Slobodana Milioševića jer mu je to osiguralo brojne materijalne i statusne beneficije, pa je čak dobio na poklon planinu-teritorij u Srbiji. Međutim, svi njegovi filmovi nadahnutim duhom novokomponovanog srpskog nacionalizma su propali”.

Zbog bolesti otišao u Prag

Andrija Zafranović počeo se baviti filmom zahvaljujući teškoj bolesti i bratu Lordanu. Naime, Andrija je u Splitu studirao elektrotehniku, no teško se razbolio na plućima, pa su doktori čak u jednom trenutku izgubili nadu da će preživjeti.

Tada je Lordana, koji je bio pri završetku studija na čuvenoj FAMU akademiji u Pragu, nazvala majka, pa se Andrija nastavio liječiti u Pragu. Tu je prošao nekoliko operacija, a kad se oporavio Lordan mu je savjetovao da i on upiše FAMU te studira montažu.

“Premda se mogao vratiti u Split, nagovorio sam ga da ostane u Pragu, jer su ga kod kuće čekali ostarjeli roditelji koji nisu baš imali novca. Unatoč toga naša majka Sicilijanka uspjela je osigurati da sva tri njena sina završe visoke škole. Ona nas je odgajala i držala na okupu jer je otac kao pomorac bio stalno na moru.”

Bio i ostao Dalmatinac

Iako je živio u Beogradu, Andrija je, tvrdi Lordan, bio i ostao po vokaciji Dalmatinac. “Svakodnevno smo razgovarali telefonom i pri tomu govorili stari dalmatinski jezik koji više ne postoji. Premda smo najveći dio vremena živjeli u Pragu i Beogradu, u nama je ostala živjeti ona stara autentična Dalmacija.”

Odluka da ostane studirati u Pragu pokazala se odličnom jer je Andrija završio montažu s najboljim ocjenama. Diplomirao je i magistrirao 1975. na filmskoj i TV montaži. Tijekom duge karijere radio je kao montažer, supervizor i dramaturg. Bio je redovni profesor i šef katedre na Akademiji umetnosti u Beogradu te profesor na postdiplomskim i doktorskim studijima na FAMU u Pragu.

Kad se početkom sedamdesetih vratio u Zagreb, za njega nije bilo posla, pa se preselio u Beograd. Kupio je svojedobno kuću na Dunavu u hrvatskom selu Novi Banovci u Srbiji.

Kolekcionar ‘zlatnih ruku’

“Tu se najbolje opuštao i odmarao, a mogao se posvetiti svom najvećem hobiju kolekcionarstvu, odnosno skupljanju i restauriranju starih kamera, satova, porculanskog posuđa… Savršeno je naučio taj zanat, pa kad bi popravio neki stari sat ili kameru te obnovio oštećeno porculansko posuđe, to nitko ne bi primijetio koliko je precizno bilo izvedeno. Imao je sve instrumente i alate te je danima znao raditi na nekoj stvari.”

Lordan kaže kako je Andrija imao zlatne ruke te da je skupio veličanstvenu kolekciju porculana. Osim toga pravio je sjajne slikarske minijature, jer je bio iznimno talentiran i prepun strpljenja i volje raditi minuciozne stvari.

Kad je obolio od raka na bronhijama prodao je kuću znajući da će liječenje skupo stajati. U bolnici je sobu dijelio s bolesnikom koji je imao koronu, a da se to nije znalo. Tako se zarazio COVID-om 19.

Telegram Klub kolaž Telegram Klub kolaž
Telegram Klub logo

Klub ekskluzivnih ponuda, pogodnosti i popusta,
samo za pretplatnike Telegrama.

Saznajte više