Otišao sam na izložbu mladih fotografa i vidio kako će izgledati budućnost domaće fotografije. Stvari izgledaju dosta dobro
Studenti fotografije u Ulupuhu predstavili su radove i sve oduševili
Rijetki mladi i još uvijek neafirmirani umjetnici dobivaju priliku da svoj rad predstave nekoj široj javnosti i upravo je zbog toga anualna izložba studenta Studija snimanja u Galeriji Ulupuh toliko posebna i vrijedna svake pažnje. Ovogodišnje, jedanaesto, izdanje izložbe “Nova lica” predstavilo je fotografije čak trideset i šest autora i autorica i svi ste pozvani upoznati ih do samog kraja lipnja.
Odlučite li prošetati izložbenim prostor Galerije Ulupuh zasigurno će vam u oči upasti da je dominantna forma kojom su se studenti ove godine izražavali bio portret. Ali, to ne znači da se u postav nije potkrao i neki pejsaž ili pak koji prikaz mrtve prirode, a bilo je i zanimljivih novomedijalnih pristupa ovom starom mediju. Druga stvar koju ćete uočiti gotovo je nevjerojatna kvaliteta ovih relativno neiskusnih fotografa kojima zasigurno ne nedostaje umijeća.
Kako bi bilo nemoguće posvetiti se svakom od autora ponaosob, iskoristit ću svoje ljudsko pravo i predstaviti vam one koji u najvećoj mjeri odgovaraju mom vlastitom senzibilitetu i pritom se potruditi da se obujmim što heterogeniji uzorak tematskih i poetoloških tumačenja posredovane stvarnosti.
Mrtva priroda
Santana Picco studentica je prve godine preddiplomskog studija čije bih radove pribrojio grupi zanimljivijih. Doduše, i ona je bila jedan od onih autora koji se bavili portretom, ali je uz portret izložila i prikaze mrtve prirode – i to kakve! Ona kroz svoj objektiv minunciozno opisuje simboliku koju bi se slobodno moglo nazvati kršćanskom. Suvereno se kreće poljem kiča i pri tome uspješno izbjegava zamku da u njega nepovratno potone, dok je atmosfera koju njezine kompozicije evociraju gotovo nadrealna.
Martin Šatović u ovom trenutku završava drugu godinu preddiplomskog studija i rekao bih da pred sobom ima sjajnu karijeru. Niti on nije pogriješio kad je svoju kameru odlučio usmjeriti na malformirane fetuse životinja u formalinu. Njegova morbidna estetika, minimalistički pristup kompoziciji i gotovo monokromatski tonirana slika seriju fotografija koju je izložio čine jednom od onih koje zasigurno nećete zaboraviti kad napustite galerijski prostor.
Pejsaž
Moram priznati da pejsaže nikad nisam smatrao osobito zanimljivima. Problem koji sam s njima gotovo uvijek imao bio je taj što većini nedostaje upravo onaj poetski moment za kojim ovaj žanr vapi kako bi dostigao svoju umjetničku cjelovitost.
Ne i kod Nikole Šerventića, studenta druge godine diplomskog studija. Njegova serija “borovi” uhvatila se barokne problematike prolaznosti. On jake kontraste stvara sučeljavanjem odbačenih božićnih drvca s onima koji se nesmetano razvijaju u svom prirodnom habitatu. Centalna pozicija objekta kojim se bavi neupitno podcrtava čovjekovu ulogu u produbljivanju višeslojnosti krize stvarnosti.
Portret
Ako ste ikad učili o fotografiji, onda zasigurno znate da se ovaj dio fotografije tradicionalno smatra manje umjetničkim, a više zanatskim. Da tome ne mora uvijek biti saznat ćete dopustite li se posvetiti izložbi “Nova lica”. Lica koja se u njenom naslovu nalaze nikako se ne moraju referirati isključivo na trenutačnu anonimnost izlačača s obzirom da smo već ustvrdili da je dominantni žanr ove izložbe portret.
Toliki je broj portreta izložen da bih smatrao nepristojnim izdvojiti bilo koga. Svaki od autora koji su se bavili portretom u ovu su formu unijeli nešto svoje. Neki su mu pristupali narativno, drugi su se kroz njega bavili psihosocijalnim analizama modela ili društva u kojem se nalaze dok su treći zauzeli neke potpuno apstraktne pozicije. Postoje i oni četvrti (Robin Pretković) koji na vrlo simpatičan način u svijet prizivaju duh nekog minulog vremena okrećući se maniri dagerotipijskih studijskih portreta.
Tjelesna parcijalnost
O dekonstrukciji subjekta govorili su mnogi, što niti ne čudi s obzirom da smo dugo živjeli u stilsko-teorijskoj eri koja je nosila to ime. Nije ova rasprava zaobišla niti fotografiju kojoj je čak otvorila neke nove eksperimentalne pozicije za propitivanje stvarnosti.
Ino Zeljak i Lili Zaneta ostvarili su najefektnije radove u upravo ovoj domeni. Oni su u svojim pristupima potpuno drugačiji, što možda i ne čudi s obzirom da se prvi nalazi pri samom kraju svog formalnog obrazovnog procesa dok se druga nalazi na njegovom početku.
Ino u seriji “Body parts” oplošnjuje prostor i poigrava se estetikom nadrealizma formalizirajući tijelo do razine dehumaniziranoga, dok je Lili u svom pristupu mnogo emocionalnija. Ona snima svoje tijelo s leđa tumačeći promjene koje njegovim otvaranjem i zatvaranjem nastaju kao trenutke podvojenosti subjekta.
Ostalo
Naravno da postoji još pregršt autora kojih se nisam dotaknuo. Na kraju svog osvrta samo bih vas još ljubazno uputio na nekoliko imena koja su se istaknula svojim intelektualnim promišljanjem što samog medija, a što društva kojim se taj medij bavi.
Tjaša Kalkan svojim radom ukazuje na kontekstualno uvjetovanu dinamiku prolaznosti umjetnosti, Dario Belić koristi kameru kako bi iznio kritiku kontrole društva, a Mihael Kovač promišlja problem reprezentacije čovjeka u virtualnom svijetu društvenim platformi.