Pogledali smo dokumentarac nagrađen Zlatnim medvjedom na Berlinaleu 2023. Film Nicolasa Philiberta važan je i potreban
Film 'Na Adamantu: nitko nije savršen' u nezavisna kina diljem Hrvatske kreće 21. ožujka u distribuciji Restart Labela
Adamant je jedinstveno mjesto pružanja otpora, razmišljanja izvan kutije. Nicolas Philibert nije htio napraviti poetičnu odu dobrim samaritancima Pariza. Htio je dati lice neslobodi, natjerati nas da ju pogledamo u oči. On svoj film zaključuje prijetećim: "Koliko još dugo?" Ja kažem: pogledajte ovaj film.
Kako izgleda lice slobode? Pitam se to dok gledam dokumentarac Nicolasa Philiberta “Na Adamantu: nitko nije savršen”, za koji je ovaj glasoviti francuski filmaš osvojio Zlatnog medvjeda za najbolji film prošle godine u Cannesu.
Adamant je splav koja na 650 četvornih metara arhitektonskog čuda na Seini usred Pariza već 13 godina pruža utočište mentalno oboljelim osobama. Philibert, inače jedan od najznačajnijih europskih dokumentarista uopće, u ovom filmu iznimne poetike sporog realizma, gotovo dva sata daje prostor jednoj posebnoj vrsti lica – licima psihijatrijskih pacijenata, licima koje je zarobila bolest, koja su izgubila svoju slobodu.
“Izgubila sam svoju slobodu”, kaže jedna pacijentica negdje već gotovo pred kraj filma. Vi ste slobodni, možete ići kuda želite, raditi što želite, ja ne mogu, govori en face u kameru. Zbog svoje bolesti, ona mora biti pod nadzorom. Umjesto da bude doslovno zatvorena u instituciji, dobila je uvjetnu slobodu.
Prostor slobode
Tu dolazimo do onoga što me možda najviše potreslo gledajući, naime svijesti o vlastitoj nesvijesti, ili indiferentnosti – nazovimo to običnom praktičnom nezainteresiranošću užurbane svakodnevnice ljudi koji naprosto ne stižu previše razmišljati o patnjama drugih – zbog koje me ova lica i ono što ona govore pogađa kao udar struje: kako mora da je strašno biti glava iza toga lica?
A strašno je. To je ona ključna poruka koju nosi ovaj film, koji bi se inače mogao opisati kao impresivni umjetnički hommage iznimnim naporima jedne skupine ljudi da daju ljudsko lice psihijatrijskim pacijentima time što im kroz kombinaciju terapeutskih, edukativnih i kulturnih aktivnosti omogućuju prostor slobode – pri čemu ‘sloboda’ znači da se ovim ljudima na Adamantu prvenstveno izražava puno poštovanje prema njihovoj ljudskosti i samosvojnosti.
Adamant je dalekosežni i dalekomisleći projekt središnje pariške psihijatrijske grupacije koja okuplja nekoliko centara za psihološku pomoć i psihijatrijski odjel bolnice Saint-Maurice. Namijenjen je odraslim osobama s psihičkim poteškoćama iz prva četiri pariška arondismana, a lociran je u dvanaestom, na Quai de la Rapée.
Kukac u Seini
Inauguriran 2010., Adamant dizajnom podsjeća na parobrod iz romana Marka Twaina, s ogromnim staklenim plohama obloženim drvenim kapcima. Kad se ujutro sinkronizirano podižu označavajući početak dana i aktivnosti, čini se kao da se kod mosta Charles de Gaulle upravo budi kakav ogroman kukac.
U praktičnom smislu, riječ je o plutajućem dnevnom centru za skrb. Neki pacijenti dolaze svaki dan, drugi povremeno, manje ili više redovito. Različitih su dobnih skupina i šarolikih socijalnih pozadina. Na Adamantu ih dočekuje tim medicinskih sestara, psihologa, terapeuta, psihijatara, raznog bolničkog i drugog osoblja.
Svi su u civilnoj odjeći. Prateći film, trebat će vam neko vrijeme da ovo shvatite i počnete razlučivati tko je tko, iako ćete se tada začuditi vlastitoj nepažnji: naravno da se lica “slobodnih” razlikuju od lica “neslobodnih”.
Raspjevani Isus
Na Adamantu se pažljivo prati dnevna rutina. Ponedjeljak počinje zajedničkim doručkom i tjednim sastankom na kojemu se pozdravljaju novopridošlice i dogovara plan toga tjedna – radionice, koncerti, izložbe, pa čak i godišnji filmski festival dio su uobičajenoga programa.
Philibert nas u film uvodi neočekivano: izvedbom, u real-time trajanju, pjesme “La Bombe Humaine” iz 1979. francuskog benda Téléphone. Ne znamo gdje smo. Jasno je da je ovo bar, da neki čovjek pjeva, drugi mu daje glazbenu pratnju. Njegovo je pjevanje strastveno, onako kakvo može biti samo kad se čovjek potpuno uživi i preda snazi glazbe.
Taj čovjek nije ugodan za gledati. Nedostaju mu zubi. Oni koje ima pokvareni su, crni. Pljuje, sav se unio. Ruke su mu grube, tijelo mršavo, isluženo. Kasnije ćemo saznati da je to François, pacijent. On na Adamantu nalazi sidro koje mu omogućuje da bude – on. Kad ne bi bio pod kontrolom i na lijekovima, govori poslije, mislio bi da je Isus i bacio bi se u Seinu, samo da izazove pozornost.
Lice ljudskosti
“Psihički bolesni ljudi nemaju obitelj”, kaže François u kameru. Razmišljam kako je zasigurno puno istine u toj tvrdnji. Philibert ga pušta da priča. Sve pacijente s kojima razgovara uglavnom samo pušta da pričaju, ne trudi se postavljati “važna” pitanja, usmjeravati razgovor; njegove su intervencije reakcije običnog sudionika obične komunikacije.
Otprilike onako kako se prema pacijentima odnose na Adamantu: puštaju ih da pričaju i, što god govorili, kakve god grimase pravili, uzvraćaju smireno i prirodno, kao da ne primjećuju ništa neobično.
Doista, hvatam se u sumnji, zar ovaj čovjek koji ne može kontrolirati facijalne ekspresije a dobrim dijelom ni svoje tijelo, može posluživati u kafeteriji? Ispostavlja se da može. Nije prolio niti jednu kapljicu kave, normalno je naplatio.
U stvarnosti…
On ima dvije kćeri, trogodišnje blizanke. Planira jednu za vikend povesti u zoološki vrt, u pratnji prijatelja i njegove kćeri. Nacrtao ih je, na radionici crtanja, te svoje dvije male kćeri. Da je ovo igrani film a on glumac, odbacila bih ga kao neuvjerljivog i grotesknog.
Ali on je stvaran – to je on, tako izgleda, čak bi ga se moglo smatrati i zgodnim. “Ljudi ovdje nisu teroristi, oni su vrlo krhki ljudi”, govori jedan drugi pacijent, i vraća me u stvarnost, podsjećajući me zašto je ovaj film tako bitan i potreban: predrasude, predrasude, predrasude. Moramo ih se osloboditi.
“Kad si dijete, vjeruješ u čarobne štapiće koji ti mogu pomoći da budeš tko god želiš biti. Svi smo nekad vjerovali u čarobne štapiće, barem jednom”. Ali to se, priča dalje treći pacijent, događa samo u crtićima, u stvarnosti toga nema. U stvarnosti, sam si u svojoj glavi i sa svime onime što se tamo nalazi.
‘Ne želim mrziti’
Jedan vjeruje da su on i njegov brat reinkarnacija Thea i Vincenta Van Gogha – teško podnosi vlastitu stvarnost: “Uđeš u tuđu kožu i misliš da ćeš se tako izvući”, govori. Svijet je ljepši ako ga gleda kroz Vincentove oči.
Tu je i jedan mladić koji oko srca osjeća negativne vibracije od zvukova koje proizvode ljudi. Pa čovjek koji, kad ne pije lijekove, osjeća strašnu mržnju, takvu da je u stanju ubiti. To nije mržnja koju ljudi nose u želucu, ona mržnja, objašnjava, koja se prenosi generacijama; ne, ova je mržnja u njegovoj glavi. “Ne želim mrziti”.
Fascinantno je u kolikoj su mjeri ovi ljudi svjesni svojeg stanja. Svaki dan, govori jedan, budiš se ujutro, pitaš se kakav mogu biti danas da bude dobro, kako početi dan? “Uvjerena sam da ću se oporaviti od ludila”, kaže druga.
Put do slobode
Dirljivo je gledati ih, razmišljati o tome za što se hvatamo, što je to što nas drži na životu. Sitne stvari, nježna sjećanja, male radosti. Vrijeme za ove ljude teče na drugačiji način nego za nas ostale, Philibert to naglašava izrazito smirenim, statičnim scenama interijera, nasuprot bujici divlje rijeke koja teče s onu stranu staklenih vrata.
Adamant pluta, i doslovno i metaforički, splav na rijeci i jedinstvena platforma promišljanja mentalnih bolesti izvan klasičnog institucionalnog okvira. Naravno, lijekovi su ti koji sve to čine mogućim – ništa bez tradicionalne medicine.
Adamant je jedinstveno mjesto pružanja otpora, razmišljanja izvan kutije, kaže završna špica filma. Nicolas Philibert nije htio napraviti poetičnu odu dobrim samaritancima Pariza. Htio je dati lice neslobodi, natjerati nas da ju pogledamo u oči. On svoj film zaključuje prijetećim: “Koliko još dugo?” Ja kažem: pogledajte ovaj film. Nije ugodan, ali je svojevrsni put do slobode za ove ljude.