Pogledali smo 'Iznad i ispod' i shvatili zašto svi pričaju o tom filmu
Film je na programu Zagrebdoxa i u petak
Rijetko se dogodi da trojica mladića naprave umjetničko remek djelo svjetskih razmjera. Zbog brojnih razloga zadanih samom popratnom industrijom posebno je to rijetko u filmskoj umjetnosti, a najrjeđe pak u njenoj dokumentarnoj formi. Zagrebdox će nam u ovogodišnjem izdanju tri puta puta prikazati remek djelo dokumentarnog filma “Iznad i ispod” u režiji Nicolasa Steinera (1984.), kameri Marcusa Nestroya (1979.) i montaži Kaye Inana (1983.). Posljednja projekcija na repertoaru je u petak 26. veljače u 15 sati.
Dvosatni film mladog Švicarca Nicolasa Steinera, koji je Fulbrightovu stipendiju razdužio zavidnim brojem od struke najrespektabilnijih nagrada za ovaj svoj diplomski rad, primjerice nagradom međunarodnih kritičara FIPRESCI ili nagradom Variety kritike na festivalu Karlovy Vary, još je jedan u popularnom nizu dokumentaraca o američkom snu. No daleko je od tipičnih te klase.
Gledatelji su prisiljeni zavoljeti protagoniste
Fantazmagorične lokacije na rubu mogućih svjetova kojima je štreberski vjerno slijedio velikane i vjerojatno vlastite uzore, poput Antonionia, već su poznate filmskom oku, što ne znači da vas neće rasturiti. Novost nisu ni likovi koje kamera zatekne u trenutku kada otkriju kako baš nikamo ne pripadaju, te ih ironija života dovodi do potpunog oslobođenja od robovanja svemu što nije ljubav, poštovanje, glazba ili Mars, no njihova priča neće vas ostaviti tupima.
Novost je međutim iznimna i profinjena redateljska nježnost kojom ih portretira, poetika otkrivena duboko u njihovoj intimi, dostojanstvo koje kamera proračunato u njima traži i stalno pronalazi, te opsesivno genijalna montaža koja ih čini gotovo savršeno mudrima, kako protagoniste, tako u cjelini i sam film. Visoka naracijska elokventnost uspijeva nadmudriti gledatelja koji je prisiljen poslušati prije nego stereotipizira, koji će protagonista zavoljeti prije nego ga stigne osuditi.
Zrela, visoka i lijepa umjetnost
Kada ovakvom nadljudskom pristupu liku pribrojimo činjenicu kako nije moguće pronaći ni jednu jedinu naznaku hijerarhijskog odnosa između kamere, montaže i režije, te kako je granica dokumentarne zateknutosti i igranog veritea prerasla svaku mogućnost pažljivog sortiranja, shvatimo da se nalazimo pred filmom koji je u svojoj cjelini zrela, visoka i lijepa umjetnost.
Iznad i ispod će vas, kao i svaka autentična umjetnost, u jednom trenutku cijepiti od vaše analitičnosti i dozvoliti si da vas potpuno otuđi od vas samih kako bi vas doista i odvela negdje drugdje. Ovoga puta u srce američke i ljudske prerije, u geografskom i u egzistencijalnom smislu. Ukoliko vas Telegramova smiona preporuka nije uvjerila, možda će uspjeti Variety koji Iznad i ispod smješta u najznačajnija kinematografska otkrića godine.