Sinoć emitiranom prvom epizodom serije o ustaškoj državi, naslovljenom ’Dva atentata’, autori Miljenko Bukovčan i Hrvoje Klasić publiku su školski uveli u temu i tako ostavili one nabrijane gledatelje da nastavljaju akumulirati bijes do ključnih kasnijih epizoda.
Drugim riječima, krenuli su od stvaranja Jugoslavije, odnosno Kraljevine SHS, ponudili sve tadašnje političke rasprave i dileme, ukazali na različitost očekivanja od te zemlje, i to ne samo na sukob između nacionalno ekskluzivističke ideje i jugoslavenstva, nego i na razlike unutar samog jugoslavenstva o tome koji je njegov sadržaj. Usput su prikazali djelovanje HSS-a i promjenu koja je nastupila s Radićevim ubojstvom i dolaskom Mačeka na čelu tog pokreta, ali i genezu nastanka ustaškog pokreta.
Nekoliko zanimljivih momenata
Ima tu nekoliko zanimljivih momenata koji se usput provlače i nisu dodatno naglašeni, ali su dovoljno vidljivi da ih svatko može razumjeti. Prvi je onaj o tome da je HSS tek u Kraljevini SHS postao bitan faktor jer su seljaci konačno dobili pravo glasa, što je zapravo znak demokratizacije političkog života.
Drugi su da je djelovanje ustaških emigrantskih kampova za terorističku obuku bilo izravno nadzirano i poticano od strane mađarske i talijanske vlade, koje to sigurno nisu radile iz altruističnim pobuda, iz čega je očito da je to čitavo djelovanje bilo usmjereno protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Potom je naglašena činjenica da je atentat na kralja Aleksandra na kraju izvršio Makedonac, a ne netko od ustaša, a nimalo nebitan moment je i onaj da nakon toga organizacija skoro da i ne postoji. No, ima simpatizere zbog tog čina.
Nedostaje uvid u cjelinu ideologije
Sve ono što smo u ovoj prvoj epizodi saznali, zainteresiranoj javnosti, a posebno povjesničarima jako je dobro poznato, no odluka autora da krenu od početka kao da se obraćaju potpuno neinformiranoj publici vjerojatno ipak ima smisla, budući da su neznanje i ignoriranje elementarnih činjenica odavno zavladale javnim prostorom. Ono što u ovoj prvoj epizodi upada u oči jeste potpuna odsutnost priče o KPJ, odnosno ona je samo posredna kroz informacije o njihovoj suradnji s ustašama po zatvorima, ali nam ništa ne objašnjava o njihovom djelovanju i ideologiji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ista stvar vrijedi i za ustašku ideologiju, budući da iz prve epizode saznajemo tek to da su ti ljudi odlučili nasilno srušiti Jugoslaviju, odnosno potaknuti neki unutrašnji ustanak. Vjerojatno ćemo o njihovoj ideologiji saznati sve bitno do kraja serije, no kad se već krenulo ovim školskim pristupom, uvid u cjelinu ideologije je možda trebao biti iznesen odmah na početku.
Nema igranih dijelova, što je sjajno
Što se tiče same izvedbe, serija je napravljena odlično. Nema igranih dijelova, što je sjajno, ima puno kompetentnih sugovornika iz Srbije i Hrvatske, s različitim svjetonazorskim opredjeljenjima, pa je tako prostor dobio čak i Bojan Dimitrijević, apologeta četničkog pokreta i čovjek čije je knjige sufinanciralo Hasanbegovićevo ministarstvo, a njena dodatna vrijednost su brojne arhivske snimke, odlično montirane s izvornim fotografijama.
Tako smo imali priliku vidjeti snimku atentata u Marseillesu i spektakularni doček kralja Aleksandra u Zagrebu, što čitavoj seriji daje dimenziju više. Ovakvim pristupom dobili smo dinamičnu radnju koja drži pažnju gledatelja i sasvim je sigurno da će je dobar dio javnosti s nestrpljenjem pogledati.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zašto smo na emitiranje čekali 6 godina?
Za detaljnije dojmove i konačnu ocjenu morat ćemo pogledati sve nastavke, ali ono što je već sada jasno je to da dokumentarna serija o NDH pokazuje kako bi javna televizija zapravo trebala izgledati. Što nas vraća na pitanje zbog čega smo čekali šest godina da se počne s emitiranjem nečega što je očito edukativno i prijeko potrebno ovom društvu obilježenom revizionizmom, vizualno zanimljivo i napravljeno je profesionalno.
Na to pitanje ne možemo dobiti suvisao odgovor, iako je teško ne uočiti uzročno-posljedičnu vezu između onog udara koji se na HRT dogodio u Karamarkovom razdoblju, kad su skidane čak i emisije s trećeg programa radija, ali i sjajna Treća povijest Tvrtka Jakovine, od čega se ta kuća nikada nije oporavila, nastavljajući politiku nezamjeranja desnici i forsiranja vanjskih produkcija, umjesto vlastitih proizvoda iz prethodnog razdoblja.
Ovaj dokumentarni serijal imao je nesreću da je upravo u to vrijeme sniman i završen, a uprava već šest godina drži takvo nešto na ledu i ne pušta pred gledatelje. Ako ikada bude trebalo objašnjavati nekome što je to zapravo ‘hrvatska šutnja’, ovaj primjer bi bio savršena ilustracija toga.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pogledao sam seriju NDH. Prva epizoda je tek školski uvod u temu, ali pokazuje kako bi javna TV trebala izgledati
Markovina recenzira konačno emitiranu seriju o ustaškoj državi, autora Miljenka Bukovčana i Hrvoja Klasića
Što se tiče same izvedbe, serija je napravljena odlično. Nema igranih dijelova, što je sjajno, ima puno kompetentnih sugovornika iz Srbije i Hrvatske, s različitim svjetonazorskim opredjeljenjima, a njena dodatna vrijednost su brojne arhivske snimke, odlično montirane s izvornim fotografijama
Sinoć emitiranom prvom epizodom serije o ustaškoj državi, naslovljenom ’Dva atentata’, autori Miljenko Bukovčan i Hrvoje Klasić publiku su školski uveli u temu i tako ostavili one nabrijane gledatelje da nastavljaju akumulirati bijes do ključnih kasnijih epizoda.
Drugim riječima, krenuli su od stvaranja Jugoslavije, odnosno Kraljevine SHS, ponudili sve tadašnje političke rasprave i dileme, ukazali na različitost očekivanja od te zemlje, i to ne samo na sukob između nacionalno ekskluzivističke ideje i jugoslavenstva, nego i na razlike unutar samog jugoslavenstva o tome koji je njegov sadržaj. Usput su prikazali djelovanje HSS-a i promjenu koja je nastupila s Radićevim ubojstvom i dolaskom Mačeka na čelu tog pokreta, ali i genezu nastanka ustaškog pokreta.
Nekoliko zanimljivih momenata
Ima tu nekoliko zanimljivih momenata koji se usput provlače i nisu dodatno naglašeni, ali su dovoljno vidljivi da ih svatko može razumjeti. Prvi je onaj o tome da je HSS tek u Kraljevini SHS postao bitan faktor jer su seljaci konačno dobili pravo glasa, što je zapravo znak demokratizacije političkog života.
Drugi su da je djelovanje ustaških emigrantskih kampova za terorističku obuku bilo izravno nadzirano i poticano od strane mađarske i talijanske vlade, koje to sigurno nisu radile iz altruističnim pobuda, iz čega je očito da je to čitavo djelovanje bilo usmjereno protiv hrvatskih nacionalnih interesa.
Potom je naglašena činjenica da je atentat na kralja Aleksandra na kraju izvršio Makedonac, a ne netko od ustaša, a nimalo nebitan moment je i onaj da nakon toga organizacija skoro da i ne postoji. No, ima simpatizere zbog tog čina.
Nedostaje uvid u cjelinu ideologije
Sve ono što smo u ovoj prvoj epizodi saznali, zainteresiranoj javnosti, a posebno povjesničarima jako je dobro poznato, no odluka autora da krenu od početka kao da se obraćaju potpuno neinformiranoj publici vjerojatno ipak ima smisla, budući da su neznanje i ignoriranje elementarnih činjenica odavno zavladale javnim prostorom. Ono što u ovoj prvoj epizodi upada u oči jeste potpuna odsutnost priče o KPJ, odnosno ona je samo posredna kroz informacije o njihovoj suradnji s ustašama po zatvorima, ali nam ništa ne objašnjava o njihovom djelovanju i ideologiji.
Ista stvar vrijedi i za ustašku ideologiju, budući da iz prve epizode saznajemo tek to da su ti ljudi odlučili nasilno srušiti Jugoslaviju, odnosno potaknuti neki unutrašnji ustanak. Vjerojatno ćemo o njihovoj ideologiji saznati sve bitno do kraja serije, no kad se već krenulo ovim školskim pristupom, uvid u cjelinu ideologije je možda trebao biti iznesen odmah na početku.
Nema igranih dijelova, što je sjajno
Što se tiče same izvedbe, serija je napravljena odlično. Nema igranih dijelova, što je sjajno, ima puno kompetentnih sugovornika iz Srbije i Hrvatske, s različitim svjetonazorskim opredjeljenjima, pa je tako prostor dobio čak i Bojan Dimitrijević, apologeta četničkog pokreta i čovjek čije je knjige sufinanciralo Hasanbegovićevo ministarstvo, a njena dodatna vrijednost su brojne arhivske snimke, odlično montirane s izvornim fotografijama.
Tako smo imali priliku vidjeti snimku atentata u Marseillesu i spektakularni doček kralja Aleksandra u Zagrebu, što čitavoj seriji daje dimenziju više. Ovakvim pristupom dobili smo dinamičnu radnju koja drži pažnju gledatelja i sasvim je sigurno da će je dobar dio javnosti s nestrpljenjem pogledati.
Zašto smo na emitiranje čekali 6 godina?
Za detaljnije dojmove i konačnu ocjenu morat ćemo pogledati sve nastavke, ali ono što je već sada jasno je to da dokumentarna serija o NDH pokazuje kako bi javna televizija zapravo trebala izgledati. Što nas vraća na pitanje zbog čega smo čekali šest godina da se počne s emitiranjem nečega što je očito edukativno i prijeko potrebno ovom društvu obilježenom revizionizmom, vizualno zanimljivo i napravljeno je profesionalno.
Na to pitanje ne možemo dobiti suvisao odgovor, iako je teško ne uočiti uzročno-posljedičnu vezu između onog udara koji se na HRT dogodio u Karamarkovom razdoblju, kad su skidane čak i emisije s trećeg programa radija, ali i sjajna Treća povijest Tvrtka Jakovine, od čega se ta kuća nikada nije oporavila, nastavljajući politiku nezamjeranja desnici i forsiranja vanjskih produkcija, umjesto vlastitih proizvoda iz prethodnog razdoblja.
Ovaj dokumentarni serijal imao je nesreću da je upravo u to vrijeme sniman i završen, a uprava već šest godina drži takvo nešto na ledu i ne pušta pred gledatelje. Ako ikada bude trebalo objašnjavati nekome što je to zapravo ‘hrvatska šutnja’, ovaj primjer bi bio savršena ilustracija toga.