Predstava ‘Deca’ u Gavelli nije opravdala očekivanja. Žensku problematiku predstavlja plošno, prvoloptaški, banalno

Na drugom kraju spektra, radikalan (ili percipiran kao radikalan) feministički odgovor na ustaljene klišeje o ženama i ženskosti, osim što izražava (bijesno) nezadovoljstvo dehumanizirajućim aspektima prikaza ženskog iskustva unutar okvira heteropatrijarhalnih normi, uglavnom ne nudi nikakav odgovor na pitanje kako na pozornici predstaviti žensku tjelesnost a ne zapasti u zastarjele – diskreditirajuće, ponižavajuće, stigmatizirajuće – obrasce.

Žene iz muške perspektive

Između tih dviju krajnosti u hrvatskom se teatru kreće solidan broj redateljskih lica kojima je žensko tijelo drag lajtmotiv, da li kao (jedna od) opsesija, estetska preokupacija ili nešto sasvim treće, pa i kao kulturološki zadatak – umjetnička obaveza, imperativna tema u raspravi o prezentaciji žena u odnosu na postojeće socijalne strukture.

Jedan je takav redatelj Paolo Magelli, čije je umjetničko štovanje ženske golotinje općepoznato i uglavnom pozdravljeno, iako mu se povremeno može zamjeriti ograničeno muški pogled u prikazu žena, kolikogod mu namjera bila široka. Njegov pristup problematici ženske društvene drugotnosti u Matišićevu komadu “Ja sam ona koja nisam” (ZKM, listopad 2021.) poprilično me razbjesnio prvoloptaškim, gotovo uvredljivo vulgarnim rješenjima.

Možda je simptomatično – a možda i slučajno – što me dvije godine kasnije gotovo jednakom silinom razbjesnio pristup toj istoj problematici jednog drugog muškog redatelja, Saše Božića, u postavljanju na scenu zagrebačke Gavelle romana-poeme “Deca” srpske dramatičarke, pjesnikinje i scenaristice Milene Marković.

Literarni seizmički poremećaj

Hvaljena Ninovom nagradom ovjenčana knjiga, “Deca” je u stihu pisan roman-monolog u kojemu Marković u obliku fikcijske rekonstrukcije sjećanja daje glas autentičnom, izrazito tjelesnom ženskom liku, rastrganom između svijesti o sebi i svojeg autonomnog iskustva i pripadajućeg društvenog i obiteljskog mikrokozmosa, čiji je neodvojivi dio.

Pisano u autobiografskom ključu, sazrijevanje djevojčice-žene Milene iz romana odvija se kroz osvještavanje vlastite fizičke stvarnosti, društvenim uzusima zanijekane i zapretene, ali tektonske, rušilačke snage – od one vrste koja obično vodi u propast, koja izaziva bol.

Takva je i Milenina knjiga: pisana negdje na pola puta između poetičnog i deklarativnog, duboko uznemirujuća zbog načina na koji izravno, bez okolišanja i uljepšavanja progovara o neugodnim stvarima, bacajući ih čitatelju u lice poput kakve provokacije (ali bez namjere da provocira). Potresan literarni seizmički poremećaj pisan na 163 stranice bez ijednog interpunkcijskog znaka osim točke na kraju, u kojemu je Milena podignula spomenik ženskom identitetu osviještenom kroz tjelesnost i sazrijevanje svijesti o tijelu žene u muškom svijetu.

Klinč s požudom

Kompleksan, istodobno izrazito intiman i demonstrativno opći predložak koji stilski, jezično i tematski izbjegava formalne definicije (teče gotovo kao tok svijesti, mješavina sjećanja i post festum racionalizacije; dnevnik, pisani foto-album i ispovijest), Božić je postavio kao koreodramsku fuziju suvremenog plesa i recitativne ode buđenju i snazi ženske seksualnosti.

Rezultat: predstava koja poništava ubitačnu emotivnu snagu izvornika, banalizirajući njegov slojevit kozmos u izvedbenu reviju naracije i pokreta u kojoj sat vremena gledamo pet izrazito seksualiziranih protagonistkinja u maznom klinču s (vrlo plošno interpretiranom) požudom.

Drugim riječima, iz čitave Milenine poeme o patnji i snazi i, ponajviše, majčinskoj ljubavi (jer upravo je u tome ultimativna magija “Dece”, u transformativnoj sili ljubavi majke) dramaturg Dimitrije Kokanov izvukao je samo one dijelove koji se eksplicitno odnose na pohotu – od djetinjstva do doba zrele žene – kao definirajuće energije.

Stereotipna objektivizacija

Pohota igra bitnu ulogu u Mileninoj priči – osvještavanje tijela kroz fizičku žudnju za seksualnim zadovoljenjem u “Deci” je sredstvo oslobađanja od društvenih konvencija, moćna sila koja ima snagu i stvaranja i razaranja, metafora unutarnjeg boga – pa to samo po sebi ne bi bilo pogrešno, kad ne bi u redateljskim rješenjima ostavljalo gorak dojam strašne dobro nam poznate (opet ta riječ!) objektivizacije.

Ona je žena koja je i svetica i kurva, sposobna činiti i divne i grozne stvari, i voljeti i mrziti, i obožavati i gnušati se (nevjerojatan je dijapazon konstrastiranih emocija u “Deci”). Ona je žena koja se rađa sama (ja sam došla tu sama / sama sam došla na svet / sama sam došla da sve očaram); koja pati za ljubavlju (mama je rekla sine moraš da znaš da ne mogu / svi da te vole to je bio veliki trenutak / ne samo da me ne vole svi / nego me niko ne voli to sam tada shvatila).

U konačnici, ona je žena koja ne ispunjava društvene konvencije (kako divnu sobu imam sad / samo je sramota što sam ja u njoj / imam i fotelju u toj sobi i stolicu / samo je sramota što ja sedim / imam i konjak i kafu na velikom stolu / samo je sramota što ga ja pijem); koja je možda izdala i sebe i svoje ideale i snove i očekivanja obitelji, ali svoju djecu nikada (samo decu nisam izdala), i koja se – što je ključno – nikada ne bi mijenjala (milena smrtno te pitam / da li bi se menjala / utvare mi pružaju ruke u noći / ja drhtim pod niskim nebom / da li bi se menjala ne bih).

Puno režijskih praznina

Čak i ako zanemarimo posve neopravdano zadržavanje srpskog izvornika u ovoj produkciji (i pravimo se da je njezina bljedunjava “zagrebačka” ekavica ustvari namjerna provokacija ili možda autorska nadgradnja?), i unatoč tome što svakome dok sluša ovaj tekst mora biti jasno zašto je postao takva senzacija u regiji, gledajući ga kao dramsku predstavu (osim što je upitno koliko od svega mogu razumjeti oni koji nisu pročitali knjigu), ne nalazimo nikakve katarze – ni metafizičke u smislu bivanja ženom, ali niti kazališne, u smislu izlaženja iz teatra transformirani viđenim i doživljenim.

Božić je po vokaciji koreograf i prirodno je da njegova poetika ne podnosi statičnost – glumice Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić i Nataša Dangubić, neprestano su u pokretu. Problem je samo što je taj pokret prečesto – i neukusno – onaj koji evocira (pogađate!) samozadovoljavanje.

Stalna plesna pratnja koju njihovim recitalima daje profesionalna plesačica Viktorija Bubalo (kojoj je ipak dano da nekoliko puta nešto i glumački replicira i koja se pritom dobro snašla) djeluje kao nadomjestak za nedostatak redateljske mašte, a multimedijalnost (posezanje za mikrofonima, pa i pjevačkim momentima u interpretaciji stihova) služi tek da nadopunjuje režijske praznine.

Publika se smijala

Pažljivim odabirom i rekonstektualizacijom Mileninih stihova u predstavi se nastojala povući jasna crta njezina (literaturom interpretiranog i fikcionaliziranog) života, stihovima popločati put ženskog mučeništva okrunjenog slobodom izbora da bude i radi ono što želi. Jasna je redateljsko-dramaturška intencija: pokazati otpor njezine protagonistkinje predestiniranosti da kao žena bude zarobljena u svome tijelu, kojim je u šaci drži obitelj, pa muž i dijete, u konačnici čitavo društvo.

No, posezanjem za plošnim rješenjima, ono što je trebalo imati snagu ultimativne dramske konfrontacije žene sa svijetom ovdje je vulgarizirano i time obespravljeno, a iskorakom u grotesku (motiv svinja, potpuno izvučen iz konteksta, i jeftina simbolika haljina puritanskog pravovjerja u zadnjem dijelu predstave), pretvorena je, valjda, u – komediju.

U ovom tekstu nema ničeg smiješnog – to je jedna tragična elegija podcrtana vječnim optimizmom poraženih koji su odlučni preživjeti. To što se u Gavelli premijerna publika smijala (čak i Mileninu briljantno tragičnom završnom solilokviju), očit je dokaz da se u teatru u Frankopanskoj dogodilo nešto temeljno interpretativno pogrešno.

Žene gledaju i pamte

“Imam samo jedno tijelo i ja sam u njemu”. Umjesto da odjekuje, ta najmoćnija od svih šaka u lice kojom se ova žena prkosno suprotstavlja svijetu, u ovom didaktičkom plesnom recitalu izgubljena je u kakofoniji prostih asocijacija i nepotrebnih audio-vizualnih digresija.

Unatoč izvedbi doista izvrsnih glumica (Ivani Roščić ova je predstava povratak na scenu nakon nekoliko godina izbivanja zbog bolesti), ključno pitanje koje ova predstava otvara, da se vratim na početak ovog teksta, barem za ženu u gledalištu (koja je pritom i pročitala izvorni tekst i poznaje sve njegove implikacije), jest ono reprezentacije ženskog tijela u suvremenom teatru.

Naime, kako objektivizirati – predstaviti žensku tjelesnu požudu, sirovu snagu ženske seksualnosti – i istodobno izbjeći objektivizaciju? Kako napraviti predstavu koja je provokativna, ne zapada u klišeje, ne banalizira i ne krši imperative političke korektnosti? Božićeva predstava u tome ne uspijeva, dapače, izaziva susramlje. A žene, da se poslužim autorskim trikom predstave “Deca” i rekontekstualiziram Milenine stihove, žive uče gledaju praštaju i – ništa ne zaboravljaju. Možda je i to dovoljno.