Saša Božić u Gavelli postavlja 'Decu'. Zašto je važno da nagrađivana prozna poema Milene Marković zaživi u hrvatskom teatru?
Uoči premijere, Davor Špišić piše o Nin-ovom nagradom ovjenčanoj knjizi srpske dramatičarke i pjesnikinje
Milenina knjiga je komadić kruha kojim se pričešćuje. Bili mi vjernici ili nevjernici, Milena je tu da nas njiše, a po svemu sudeći, u Gavelli nas čeka veličanstvena kolijevka za "Decu".
Prije dvije godine, žiri ugledne NIN-ove nagrade učinio je tranzicijski presedan. Ne mareći za okoštalu teorijsku dogmu, drčno se bacivši u nepoznato i nepriznato, žiranti su tada osluhnuli vrisak jedne intime – podjednako osobne i zajedničke – i pobjedničkim romanom proglasili “Decu”, proznu poemu srpske dramatičarke, scenaristkinje i pjesnikinje Milene Marković.
Nema odgovarajućih aršina kojima bismo mjerili i klasificirali ovu zadužbinu. Zadržimo li se na tren, i nevoljko, u moru suhe teoretske drenovine, roman je, učili smo tako i u školi, jedna od epskih formi. A nema epskijeg zapisa utrobe nego što ga je u “Deci” porodila vulkanska kaligrafija ove maestralne poetese.
Kako je probila sve brane, tako se nije zaustavila do posljednjega stiha i bezdan-daha, bez ijedne interpunkcije osim završne (varljive) točke, kao razorna poplava koja milosti ne traži niti bi je dala, pa sve razara, razbija pleksus, lomi srce, bogato plodi i grli sve nas utopljenike bez spasonosnih obala.
Veličanstveni kaleidoskop
“Deca” su i goli egzistencijalni punk i rap odbačenih i narodna epska pjesma, kolijevka Hasanaginice, ona koja Goethea baca u ovisnost. Ali “Deca” dolaze i iz jedinstvenih galaksija nastanjenih apostolima krika, bijesa i bluesa, kao što su Steinbeck, Faulkner, Dostojevski. “Deca” su i zgrčeni haiku preživljavanja, ćelija samica na kori kruha i vodi – a veličanstvena poput palače iz tisuću i jedne noći.
Kao što je u svojim bajkovito grubim dramama (“Paviljoni”, “Šine”, “Nahod Simeon”, “Brod za lutke”, “Šuma blista”, “Zmajeubice”) potresno zabrinuta za sudbinu svojih skrajnutih lica, doslovce osjeća njihove rane i divlje je spremna tući se za njih kao vilinska drumska ratnica, tako u “Deci” Marković ispjevava rifove svojih najpotkožnijih dilema, sumnji i nadanja. Stvarajući od sebe same antijunakinju bitke za ranjenike.
Nema lažnog patosa pod Mileninim prstima, žuljevitima od pređe dok otkriva Milenu u majčinstvu autističnog djeteta. “i ništa ne ostaje iza nas / samo deca / a deca ako imaju sreće / odu i zaborave / ako nemaju drže ih / strašnim kandžama i sve se ponavlja”, piše Milena u “Deci”.
Koprodukcija Gavelle i de facta
Svedena a magična, polivalentnost “Dece” naprosto vapi za teatarskim iskušenjem. Nije zato trebalo dugo čekati na uprizorenje ove skrutnute Biblije života, te svakodnevne praknjige našeg povratka u budućnost. Već u jesen 2022., ritualna, onirička beskrajna melodija “Dece” oživjela je u eruptivnoj sinergiji glumaca i pjevača: Irena Popović Dragović komponirala je i režirala praizvedbu istoimene opere prema libretu Dimitrija Kokanova na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Krvotok “Dece” nastavlja se nošen rijekama bivše Jugoslavije, o čijem traumatskom raspadanju preduboko govori i sama Milena: u porađanje “Dece” u Hrvatskoj su se odvažile snage zagrebačkog dramskog kazališta Gavelle i umjetničke kompanije de facto (premijera 2. veljače), u režiji metafragilnog Saše Božića.
Njega je na roman upozorio Kokanov, dramaturg u Ateljeu 212 u Beogradu, koji je blizak suradnik Milene Marković i koji je radio na libretu za operu “Deca” u beogradskom Narodnom pozorištu. “Upravo je Dimitrije bio taj koji je rekao: ‘Ovo je poema-roman na kojem mislim da ti trebaš raditi’. Dimitrije je i zaslužan za to što smo vrlo jednostavno dobili prava za dramsku praizvedbu ‘Dece’, i za neko specifično prijateljstvo koje se u međuvremenu razvilo između Milene i mene”, opisuje Božić svoju inicijaciju u ovoj “fizičkoj” literaturi.
Pentagram glumica
Roman je, govori, pročitao u jednom dahu i, bez obzira što se radi o konkretnom iskustvu jedne konkretne autorice sa životnom pričom i ljudskim problemima, usponima i padovima, koji su vrlo specifični i nikako nisu njegovi, s njenim se iskustvom, ističe, neobično identificirao.
“Kad god razgovaram s nekim tko je pročitao roman, postoji fascinantna razina identifikacije s njime, a radi se o vrlo različitim ljudima. Za mene tu postoji neko iskustvo života na ovim područjima, specifičan subverzivni ton, epski ritam, koji prepoznajem duboko, i intimno smatram svojim”, pojašnjava Božić.
Groznica Mileninog slaloma naprosto je faraonska riznica za redatelja Božićeva kalibra. On i Kokanov predstavu grade na pentagramu rasnih glumica: Jelena Miholjević, Barbara Nola, Ivana Roščić, Nataša Dangubić i Viktoria Bubalo “svojom prezencom i svojim iskustvom balansiraju između općeljudskog i intimnog”.
Golemi potencijal
Velika je razina identifikacije svih pet glumica s Milenom i njezinom životnom pričom, no predstava je naglašeno proceduralna, pa se taj identitet lomi kroz pet različitih pristupa, koji svojim osobnim pristupom i čitanjima – ali ne nužno i zamjenom vlastitih priča – svjedoče o snazi ‘Dece’.
“Moja je ideja bila zapravo predstaviti poemu u njezinoj cijelosti, no ta bi predstava trajala minimalno sedam sati, tako da smo se Dimitrije Kokanov i ja odlučili za jednosatnu produkciju”, pojašnjava Božić. U iznimnom umjetničkom djelu Milene Marković Božić vidi potencijal za više projekata, a možda, napominje, i medija. “Mogu zamisliti i eksperimentalni film ili neverbalnu, plesnu predstavu. Trenutno se u ovoj postavci bavimo enigmom identiteta žene, autorice, njezinom snagom, ali i prakse majčinstva, odgoja i njege”.
Po svemu sudeći, u Gavelli nas čeka veličanstvena kolijevka za “Decu”. I bez krzmanja usuđujem se biti zahvalni prorok. Jer, od ovog se tijesta mijesi samo blagoslov. Milenina je knjiga komadić kruha kojim se pričešćuje. Bili mi vjernici ili nevjernici, Milena je tu da nas njiše.