Riječki 'Macbeth' neće ostati upamćen kao uspjela predstava. Ništa od krvi, napetosti i psihoze. Ikonički dvojac šeta prema dnu

Nažalost, riječka produkcija ikoničkog “Škotskog komada”, krvave priče o moći, ambiciji, pohlepi i obmani, neće ostati upamćena po tome što se uspješno othrvala kletvi iz prve rečenice ovoga teksta. Milerova adaptacija, recimo to tako, nije doživjela uspjeh.

Priča o moralu

O Macbethu znamo da je hrabri ratnik koji, vođen žudnjom za moći nakon uspješno završene bitke, ubija kralja i nasilno preuzima tron, da bi potom, proganjan krivnjom, postupnim zapadanjem u paranoju i ludilo polako utonuo u propast prokletih. U dramskoj literaturi, on je ultimativni simbol najveće tragedije ugrađene u temelje kršćanstva, moralnog pada Čovjeka.

U Shakespeareovu svijetu, sudbina određuje ono što će se dogoditi, ali je slobodna volja čovjeka ta koja određuje sudbinsko pitanje sreće i nesreće. A slobodnom voljom upravlja unutarnji moral svakog pojedinca.

U Knjizi postanka, Adam pada žrtvom vlastite slabosti dopuštajući Evi da ga uvjeri da se može nekažnjeno igrati Boga. Macbeth za to ima svoju Lady, svoju demonsku suprugu čija dijabolična ambicija pokreće mašineriju beskrupuloznog krvoprolića koje ovo dvoje Shakespeareovih protagonista čini možda i najprivlačnijim negativcima u povijesti teatra.

Paklena mješavina motiva

Kršćanske se simbolike Milerova predstava ne odriče – dapače, poseže za njom, sugestivno sažimajući srž Macbethova odmetničkog uspona i zasluženog pada već u prvoj sceni: u središtu goleme platforme u obliku križa, Macbeth, gol do pasa, bijela koža nasuprot prijetećeg crnila budućnosti i ambisa moralnog urušavanja koji ga u tom trenutku tek čeka.

Taj je bijeli križ poligon po kojemu i oko kojega se odvija radnja čitavoga komada, a mračna rupa u njegovu središtu grotlo u kojemu se kuha napitak triju vještica: jedna ispreda niti Macbethova života, druga ga mjeri, a treća sjecka. U Shakespeareovu izvorniku, one su “weird sisters” (staroengleska riječ ‘wyrd’ ili ‘weird’ znači ‘sudbina’) – one su, dakle, ta sudbina koja ga stavlja na kušnju, nutkajući ga, svojim pretkazanjem, da izaziva sreću.

Sudbina, sreća i slobodna volja u Macbethu će se izmiješati u paklenu mješavinu koja će superiornu snagu u konačnici pretvoriti u prah slabosti: da, njegova je sudbina da postane kralj, no način na koji će to ostvariti pitanje je njegova izbora – a on je, pokazat će se, napravio pogrešan izbor. Slutnja sreće rasplinula se u dimu vještičjega uroka.

Loše pogođen kroj

U izvornom obliku drama koja traje nešto više od dva sata, u Milerovoj je suvremenoj adaptaciji skraćena na niti sat i pol, no taj proces sublimacije (koja, kad je dobro načinjena, može izvrstan predložak učiniti još izvrsnijim na nove, svježe načine), od riječkog je Macbetha učinila tek bujicu replika u kojoj je teško razlučiti međusobnu vezu između Shakespeareovih genijalnih stihova, pa se praćenje zbivanja na sceni uglavnom svodi na igru pogađanja temeljem predznanja o radnji i likovima.

Odmak od klasične interpretacije u drami koja u potpunosti počiva na dijalozima zahtijeva pažljivo krojenje, što se ovdje iz nekog nesretnog razloga nije dogodilo, jer umjesto intenzivnog fokusa na emocionalne odnose među likovima – što je, čini se, jedna od namjera Milerove adaptacije – dobili smo nepotpuno artikulirane maske.

Ovi likovi naprosto nisu dovoljno trodimenzionalni da bi uvjerili publiku u vlastitu autentičnost. Kod Shakespearea psihološki virtuozno iznijansirane metafore društva ogrezlog u gramzivost i nemoral, Macbeth i njegova Lady – tim privlačniji što je njihova propast posljedica njihovih najboljih osobina, ambicije i hrabrosti – ovdje naprosto nisu dojmljivi.

Nema kataklizme

Lady Macbeth ne uspijeva razviti svoje lice okrutnosti – stoga ga ne može ni biti kasnije nesposobna zadržati, što je jedna od ključnih transformacija ovoga lika. Macbeth se ne stiže provozati vlakom smrti vlastite kolebljivosti – stoga ni njegove dvojbe, grižnja savjesti, pa onda i manije proganjanja nemaju snagu. Oboje su tek mlitave sjene onih koji bi trebali biti.

I to je svakako jedna od velikih zamjerki ovoj produkciji, što vrhunskim glumcima Oliveri Baljak i Ozrenu Grabariću nije dano da se razviju, pa čitavo vrijeme kao da samo hvataju ove grandiozne likove, a uspijevaju dohvatiti tek njihove blijede kopije.

Umjesto ekstatične promućurnosti i previranja kojima jedno drugo neprekidno pomalo guraju prema rubu, oni beskrvno šetaju prema očekivanom kraju. Ništa od zajedničke kataklizmičke metamorfoze – samo prepuštanje.

Imaginativni video zid

Iz istog razloga, redateljska odluka da u drami nastaloj u vrijeme kada su sve uloge u teatru igrali muškarci, osim naslovne, sve uloge prepusti ženskom glumačkom ansamblu skreće pozornost s tog dobrodošlog odmaka od konvencionalnosti: devet glumica koje utjelovljuju sve ostale uloge naprosto ne uspijevaju prodisati, a disperziranje uloge triju vještica na svih devet pretvara dijabolične čarobnice u hrpu beskrvnih nimfi.

Zašto im nije dano da se u tim ulogama barem kostimografski razlikuju i nametnu, nije jasno. Predstava koja je možda imala ambiciju kanalizirati porive – sve one izopačenosti i strasti, strahove, bjesove, očaj i ludila tirana – redukcijom umjesto da dobiva, svakako gubi.

U tom nedostatku intenziteta, čak i Macbethov solilokvij, njegov krajnji iskaz totalnog beznađa ne samo u vezi vlastitoga života, već života općenito, prolazi gotovo nezamijećeno. Dozu imaginativnosti donekle nadoknađuje intenzivan pozadinski video zid (Atej Tutta), mistična artikulacija sve one krvi, napetosti i psihoze kojih nedostaje na pozornici.

Neiskorišteni potencijali

U još jednom pokušaju transcedentalne dekonstrukcije kazališnog čina, Miler predstavu završava stihovima njemačkog dramatičara Heinera Müllera koje recitira glas u offu, no budući da se izgovaraju na njemačkome bez titlova i ikakvog znaka prepoznavanja, samo će dobro upućeni to možda i shvatiti.

Ponos ambicioznih, u grčkim tragedijama arogancija kažnjiva smrću, kod Shakespearea dobiva tretman kršćanske samilosti: na kraju, ipak, postoji nekakav tračak nade za čovječanstvo. Tiranin je mrtav, Malcom je okrunjen. Red je uspostavljen, dobro je pobijedilo, najavljujući neko novo “sutra i sutra i sutra, (koje) sitnim korakom gmiže iz dana u dan, do posljednjega sloga ubilježenog vremena…”.

Šteta što Miler nije uspio napraviti predstavu koja bolje iskorištava potencijale svog glumačkog ansambla i superiornog klasičnog predloška. Ostaje nadati se da nije time bacio novu kletvu na teatar, onu iz prvog stiha Müllerove pjesme kojom završava: Prazno kazalište.