U petak izlazi na scenu kao Lady Macbeth. Uoči premijere Olivera Baljak za Telegram: 'Zamišljala sam baš ovakav život'

TELEGRAM: Što novoga donosi vaš “Macbeth”?

BALJAK: Poznato je da je “Macbeth” jedna od najkrvavijih Shakespeareovih drama, navodno prvi put izvedena 1606. godine. S obzirom na to da je povijest svijeta opterećena ratovima, krvoprolićima, otimanjem tuđih teritorija – dakle pohlepom za vlašću – genocidima, diktaturama i diktatorima te nasiljem svake vrste, rekla bih da je “Macbeth” uvijek aktualan, pa tako nažalost i danas. Međutim, bez obzira na prevladavajuću percepciju o toj drami, ona ne može posve dočarati sve strahote kojima danas svjedočimo. U tom je smislu ona više metafora no što bi bila prikaz stvarnosti. Kuriozitet našeg “Macbetha” – barem koliko je meni poznato – jest to da u našem uprizorenju sve uloge, osim Macbetha, igraju žene.

TELEGRAM: Shodno tome, kako vaša Lady Macbeth preispituje ustaljene rodne uloge?

BALJAK: Lady Macbeth spada među najkompleksnije Shakespeareove ženske likove. Ona ispod haljine ima snagu muškarca i ona je ta koja navodi Macbetha na ubojstva. Gladna je vlasti, hladna, proračunata, okrutna, manipulativna… U našoj predstavi ona je personifikacija svih diktatora, tako da sama sa sobom ima problem i negdje proklinje sudbinu što je rođena u ženskome obličju.

TELEGRAM: Kakav je Milerov redateljski rukopis, kako se ansambl snašao? Po prvi put scenu dijelite s Ozrenom Grabarićem…

BALJAK: Ozren i ja odavno želimo igrati zajedno i, kako on sam kaže, zvijezde su se posložile i eto nas na daskama riječkog HNK-a. Već ta činjenica da smo željeli igrati zajedno govori o tome da se međusobno poštujemo i volimo, tako da je naša suradnja vrlo ugodna. Ozren, osim što je sjajan glumac, vrlo je duhovit i lako pronalazimo zajednički jezik, a to je doista blagodat jer igrati u tako kompleksnoj drami s partnerom s kojim se eventualno ne bih nalazila, bila bi zbilja otegotna okolnost.

Miler je vrlo zanimljiva osoba, kazališni je znalac, a s obzirom na to da je i sam glumac, poznaje psihologiju glumca i može se reći da je vrlo maštovit i zaigran, tako da bi nam za njegov način rada trebalo i nešto više vremena no što ga imamo. Ali zato smo mi tu da ga podsjetimo da je premijera na vratima. Moram napomenuti da je šest tjedana za ovako veliku i kompleksnu predstavu jako malo jer bi se moglo još štošta istraživati, ponirati u dubine i u slojevitost karaktera pojedinih likova, a i same drame. Što se mog ansambla tiče, usudila bih se reći da je opće poznata činjenica da smo vrlo vrijedan i predan ansambl koji uvijek otvoreno surađuje s redateljima, što će se, nadam se i žarko želim, moći vidjeti i na izvedbama.

TELEGRAM: Za vjerovati je da je glumica vašeg dramskog opusa u višedesetljetnoj karijeri ostvarila divne uloge unutar Shakespeareovih komada. Već ste ranije natuknuli razloge aktualnosti njegovih djela. Još uvijek vam je izazovan?

BALJAK: Nijednom kazalištarcu Shakespeare ne može dosaditi, pogotovo ako uzmemo u obzir da se ljudska priroda ne mijenja, a to se odnosi i na političke i društvene odnose. On je doista uvijek aktualan, a pritom su njegove misli vrlo mudre i pogađaju samu srž problematike koju obrađuju, kao i bit ljudskog bića – budući da je odličan psiholog. To što ga moramo izgovarati u stihu, a pritom govoriti što je prirodnije moguće ne bi li misao – a ne stih – bila u prvom planu, dodatni je izazov za glumca. Čudno je to, ali kao da sa svakim novim izazovom pobjeđujemo sami sebe.

TELEGRAM: Veliki Dalibor Foretić za vašu je izvedbu u predstavi “Plastične kamelije”, čija je premijera bila upravo negdje u ovo vrijeme prije točno 26 godina, zapisao: “Olivera Baljak ostvarila je u primadoni Klari kazališno najtipičniji lik dominirajuće zvijezde otrovnog jezika i još perfidnijeg trača, savršeno oblikujući njezinu ograničenost i prijetvornost”. Kako je teklo stvaranje te predstave?

BALJAK: Ha-ha-ha! Otkuda ste to izvukli?! Zanimljivo, kad se osvrnem na preko 140 uloga koje sam igrala, teško da bih mogla pronaći mirno i staloženo lice; lice bez velikih unutarnjih drama i silne energije; lice koje barem u jednoj sceni nisam trebala odigrati krajnje ekspresivno. Kao da me uvijek dopadnu te ženske kompleksne uloge. Lijepo je, u predstavi koju ste spomenuli, bilo raditi s redateljicom iste – Nenni Delmestre. Osobu koju sam tlačila – igrajući primadonu u predstavi – igrala je uvijek sjajna Doris Šarić Kukuljica. Bilo nam je zabavno. Barem meni (smijeh).

TELEGRAM: Simbol ste i sinonim za riječku kazališnu scenu, a vaša glumačka pojava popunjava poveći kazališni – dapače, kulturni – prostor. Radite na pola radnog vremena. Što će biti kada dođe puna mirovina?

BALJAK: O tome još ozbiljno ne razmišljam. Nekako idem naprijed i ići ću dok me zdravlje i memorija budu služili, i dok me budu trebali. Zbilja, o tome ne razmišljam previše i, kako bude – bit će. Imam, doduše, u planu napisati i izvesti jednu monodramu po svom guštu, ali još nisam napisala ni prvu rečenicu.

TELEGRAM: Tema prolaznosti provukla se i unutar vaše monodrame “Kurva” po tekstu Vedrane Rudan. U komadu izgovarate, parafraziram: “Izvana moram izgledati mlado, da bi iznutra starila na miru”. Kako se mirite s prolaskom godina?

BALJAK: Pa da tu i tamo ne pokuca koje koljeno ili rame, da me kralježnica ne podsjeti na godine, a postoje, nažalost, i najveći izdajice – ogledala – da svega toga nema, ja bih još uvijek bila mlada. Ali, za razliku od moje junakinje u “Kurvi”, koja razmišlja o zahvatima plastičnog kirurga, ja se time zbilja ne opterećujem. Želim ostarjeti prirodno i zdravo.

TELEGRAM: Prije tri godine dobili ste Nagradu za najbolju žensku ulogu na Danima hrvatskog filma 2021. u kratkometražnom filmu Sanje Milardović “Ništa ja tebi ne govorim, samo kažem”. Neshvatljiva je diskrepancija između vaše – i od struke i od publike – voljene glumačke pojave te nepojavljivanja na televiziji/filmu. Je li razlog tomu taj što se kolač, ipak, dijeli u Zagrebu?

BALJAK: Prvi od razloga zašto više ne snimam je sigurno taj koji ste naveli. Kolač se prvo dijeli u Zagrebu. Jedan dio krivnje moram pripisati i sebi jer, ako brdo neće Muhamedu, Muhamed mora brdu. Da bi glumica mogla snimati, netko je mora i vidjeti. Nekako sam bila zauzeta radom u kazalištu i nisam se kretala u takvim krugovima u kojima bi me netko mogao zapaziti i dati mi kakvu ulogu, a redatelji baš ne zuje po gradovima izvan Zagreba da bi tražili glumce. Nisam se, čak, ni prijavljivala na audicije, ako su uopće i bile oglašene, jer za velike uloge redatelji već uzimaju one glumce koje poznaju i u koje vjeruju, tako da sam, nekako, i u tom pogledu ostala u sjeni. Doduše, u novije sam vrijeme snimila čak šest kratkih filmova, a među njima i ovaj koji ste spomenuli. Dakle, nikad nije kasno!

TELEGRAM: Koja je vaša definicija glumice?

BALJAK: Nisam sigurna da ću dobro odgovoriti na ovo pitanje, no smatram da je svatko za nešto talentiran. Neki ljudi nikad ne otkriju svoj talent, neki znaju da ga posjeduju, ali su nesigurni pa ga ne iskoriste. Glumac, u svakom slučaju, mora biti osoba emocionalno bogata, osoba sposobna sebe transformirati u mnoga lica i tome se predati do kraja. Ne vjerujem u predrasude o tome kako mora izgledati glumica, kako se mora oblačiti i izgledati u javnosti. Sve je to nebitno. U javnosti možeš biti i potpuno samozatajna i nenametljiva osoba, a na sceni eksplodirati. Za mene je gluma poziv.

TELEGRAM: Kakva vas sjećanja vežu uz Josipa Gendu, Mustafu Nadarevića?

BALJAK: Svaki glumac nosi neku svoju auru, neki svoj duhovni i intelektualni integritet i osobnost po kojoj je prepoznatljiv. I Genda i Nadarević su bili sjajni glumci, potpuno različitog karaktera, s time što sam s Gendom imala prisniji kontakt jer mi je bio direktni partner na sceni, u Ibsenovoj drami “Kad se mi mrtvi probudimo”, također u režiji Neni Delmestre. Genda je imao osebujnost glasa i dramskog izraza, a bio je vrlo pristupačan, drag i korektan. S Mustafom Nadarevićem nisam imala prisniji kontakt na sceni, iako smo igrali u istoj predstavi, ali mogu reći da je bio vrlo snažna glumačka osobnost. Svojim je šalama unosio vedrinu u ansambl. To su, u svakom slučaju, bili kolege od kojih si mogao učiti.

TELEGRAM: Vaša gospođa ministarka Živka već godinama oduševljava publiku. Najveći test zasigurno je imala na beogradskoj sceni na kojoj je dočekana s velikim ovacijama. Zašto ste baš tu komediju odabrali za proslavu svojeg glumačkog jubileja?

BALJAK: Osim što je Branislav Nušić sjajan komediograf i pisac živopisnih likova, on je svevremen, ponajviše zbog tog što se izrugivao ljudskim slabostima – potrebom za vlašću, pohlepi i himbi – što je često korespondiralo s malograđanštinom. Ja sam se odavno, još kao mlada glumica, zaljubila u lik Živke Popović, pa je nekako logičan bio i izbor te komedije za proslavu četrdesete obljetnice moje glumačke karijere. Istina je da je Živka antologijski lik srpske dramske literature, pa je veći izazov bio igrati predstavu u Beogradu i Novom Sadu. Sretna sam zbog toga što smo dobili zaista sjajne kritike i ovacije publike.

TELEGRAM: Laureatkinja ste prošlogodišnjeg Festivala glumca. Osvojili ste Nagradu za najbolju žensku ulogu te kući odnijeli svog “Fabijana Šovagovića”. Koja vam je njegova najdraža uloga? Posljednjih godina gledamo vas u ulozi Bele u predstavi “Otočka terca”. Uživate li obilaziti Hrvatsku s kolegicama Brankom Petrić Fehmiu i Anom Vilenica?

BALJAK: Šovagovića sam gledala mnogo i na filmu i u kazalištu, i zaista mi je teško reći koji mi je od svih njegovih likova bio najdraži. Uvijek je bio autentičan, zračio je snažnom osobnošću i kao karizmatična osoba hrvatskog glumišta dominirao scenom. Kada je o “Otočkoj terci” riječ, mogu priznati samo da zbilja uživam. Sjajna smo ekipa, bez rogova u vreći, pa ni putovanja za ljetnih žega ili u zimskom periodu ne padaju teško. Štoviše, veselimo se svakom ponovnom susretu. Branka je zaista divna osoba, sjajna kolegica i veliki profesionalac, a to isto mogu reći i za Anu, koja je ujedno i spiritus movens na koji se možemo osloniti u apsolutno svemu.

TELEGRAM: Jeste li zamišljali svoj život ovakvim kakav je danas?

BALJAK: Pa, jesam. Zamišljala sam ovakav život. Nedostaju mi gostovanja i angažmani u drugim kazalištima. Voljela bih, naime, raditi u drugim sredinama s drugim kolegicama i kolegama, jer promjene su uvijek dobrodošle. Poticajne su i ostvaraju nove perspektive. Osvježavajuće su za nas kao kreativce, otkidaju nas šabloni i rutini. Mislim da je to san mnogih glumaca.

TELEGRAM: Vaš sin Petar Baljak odlučio je kročiti majčinim putem. Svaki roditelj negdje vidi svoje dijete, jeste li vi Petra vidjeli kao glumca?

BALJAK: Moj me sin iznenadio svojim izborom, iako sam ga od njegove treće godina života vodila na sve kazališne izvedbe. Tim više što se nikad nije amaterski bavio glumom a studirao je međunarodne odnose i diplomaciju, i sve je vodilo k tome da će krenuti drugim putem. No, nakon što je završio tri godine toga studija uvidio je da to ipak nije njegov svijet i upisao – glumu. Jedino što sam mu rekla je da se svakoj ulozi, bila ona velika ili mala, posveti kao da je prva, jedina i najvažnija. Drago mi je da je sam našao svoj put. Koliko vidim, publika sjajno reagira na njegov lik Damira Teletovića – Telca u seriji “San snova”, i držim mu palčeve za buduće uloge i uspjeh. Uspjeh i zadovoljstvo u poslu su jako važni. Čine nas sigurnijima i opuštenijima.

TELEGRAM: Ratovi niču poput gljiva poslije kiše. Zanimljiva je crtica iz vaše biografije koja kaže da ste u vrijeme Domovinskog rata osmislili glazbeno-poetsku večer za djecu izbjeglica, a često ste priređivali susrete za branitelje i na prvim crtama bojišnice. Nije vas bilo strah? Mislite li da je umjetnost pomogla da se premosti to užasno razdoblje?

BALJAK: U tim teškim trenucima nismo razmišljali o strahu već smo, poput djece, moj kolega, pokojni Slavko Šestak, klapa Maslina i ja kombijem odlazili na prve crte bojišnice, izvodili prigodni program i, komičnim scenama iz raznih predstava i pjesmom, razveseljavali vojnike i olakšavali teške trenutke našim braniteljima; podružili se s njima, porazgovarali, nešto prigrizli i vraćali se svojim kućama, kombijem s ugašenim svjetlima. Snagu umjetnosti ne bih zanijekala jer ona uvijek ima svoju moć i svoje vrijeme; ukazuje na sve anomalije društva i pojedinca, kao što reagira i na razne pojave u svijetu. A ne smijemo zanemariti ni odgojni, kao niti poticajni karakter komedije ili glazbe, koji pomažu ljudima makar nakratko zaboraviti na brige i probleme.

TELEGRAM: Nedavno ste se vratili s hodočašća Roma iz francuskog mjesta Sainte Marie de la Mer. Volite romsku glazbu?

BALJAK: To je dan kada se okupljaju Romi iz Francuske, ali i iz svih europskih, pa i svjetskih zemalja. Dolaze u to mjesto da bi hodočastili sv. Sari za koju vjeruju da je, onako tamnoputa, bila Romkinja. Osim vjerskih svečanosti i procesije, to je festival romske pjesme, plesa i zabave. Vrhunac je procesija za sv. Sarom, koju prate brojni konjanici i potom s konjima ulaze u more. Taj je čin doista čudesan doživljaj, jedva da ga se može opisati – valja ga doživjeti. Kad ste već spomenuli moju ljubav prema romskoj glazbi, moram reći da sam ponosna što sam prije nekoliko godina u Lisinskom kao posebna gošća odjevena u njihovu nošnju nastupila na Danu Roma, s pjesmom “Đelem đelem” i romskim trubačima. Ni taj osjećaj vlastitog užitka nije moguće opisati.

TELEGRAM: Nakon više od stotinu i četrdeset uloga u ovih, gotovo 45 godina karijere, koju biste istaknuli i zašto?

BALJAK: Neke uloge, fascinantno, kao da su potpuno izbrisane iz sjećanja, a neke i dalje u meni žive. Primjerice, Claire iz Genetovih “Sluškinja”, zatim Valerija iz “Bečkih šuma” von Horvátha, Marija Antonovna iz Gogoljeva “Revizora”, Polina iz Čehovljeva “Galeba”, Regan u Shakespeareovoj drami “Kralj Lear”, Gertruda u “Hamletu”, Erminija iz “Mirisa, zlata i tamjana” Slobodana Novaka, Ines Serrano u Sartreovoj drami “Iza zatvorenih vrata”, sestra Regina u mjuziklu “Nunsense”, zatim Norma Desmond iz mjuzikla “Sunset Boulevard” i, dakako, Živka Popović. A, bilo je tih uloga još, no zaigrala sam se nabrajajući, pa bolje da stanem (smijeh).

TELEGRAM: Uvijek se pitam što glumci misle o psovkama na sceni…

BALJAK: Nisam prijatelj psovki. Nekima one, doduše, leže, ali ne spadam u tu skupinu. Najviše sam morala psovati u predstavi “Mali glas”, pa mi se to malo potkralo i u privatnom životu, ali sam brzo otklonila tu naviku.

TELEGRAM: Kakvom općenito ocjenjujete situaciju u hrvatskom kazalištu danas? Koje trendove primjećujete? Što je najbolje što ste u zadnje vrijeme gledali?

BALJAK: Uvijek bljesne pokoja sjajna predstava u nizu dobrog dijela onih koje ne ostanu u sjećanju, što je, zapravo, oduvijek i bio slučaj. Bilo je sjajnih glumačkih i redateljskih imena koji su bili majstori svog zanata, radili divne glumačke kreacije i predivne predstave. Rekla bih da toga ima i danas, no ima i predstava koje su tezgaroške i gotovo negledljive. Osim predstava na našoj sceni, volim pogledati i one gostujuće – prije sam često odlazila u Zagreb i gledala što god se toga dana nudilo, ali je pandemija reducirala moja putovanja, tako da mi je teško govoriti o predstavama izvedenima u posljednje vrijeme, jer mnoge nisam gledala. Ne bi bilo fer ići ih sada navoditi, odnosno, izostavljati.

Unazad nekoliko godina, istaknula bih predstavu “Črna mati zemla” Kristijana Novaka u režiji Dore Ruždjak Podolski. A tema o suvremenom kazalištu je toliko široka da bismo joj mogli posvetiti cijeli intervju, pa ću ukratko reći da danas ima puno nezavisnih scena, puno mladih glumaca i puno novih lica na sceni, da rade domaći i mladi autori, da se rade autorski projekti. Što će se od svega kao vrijednost prepoznati u budućnosti, pokazat će vrijeme.

TELEGRAM: Za kraj, pripremate li što možda na glazbenom planu?

BALJAK: Mogu reći da sam na glazbenoj sceni imala nešto u planu, ali sam to zbog rada na sceni koja jako dere glas odložila za neko buduće vrijeme.