Rođen u burovitom Primorju, školovan za mornara, vječiti putnik i propali zagrebački student filozofije, vjerni pratilac i suradnik avangardnog časopisa Zenit, nakon čijeg gašenja ponovno luta od grada do grada – još uvijek ne potpuno lišen mladenačkih iluzija, ali svjestan da od njih kruha nema – Marijan Mikac već se u svojim srednjim dvadesetima našao u nevolji.
Kao i niz drugih snalažljivih, a ne posebno nadarenih literata tridesetih godina prošlog stoljeća, karijeru pronalazi u galopirajućoj filmskoj industriji, gdje 1941. godine, dovoljno nebitan i zaboravljen da njegovo mladenačko srbofilstvo ne smeta ustašama, dobiva čelno mjesto hrvatske kinematografije, a onda za mandata u više navrata upada u nevolje zbog romana koji nije godio ni nacistima ni njihovim žrtvama, kao što nije pretjerano godio ni komunistima koji mu u ljeto 1945. netipično blago sude.
I u svojim četrdesetim godinama očito sklon ideološkim zanosima, radeći na ustaškoj propagandi i sam je u nju, čini se, jednim dijelom povjerovao, pa kad su novi vjetrovi zapuhali, poput pijanog kapetana, ne prepoznaje ih na vrijeme, i ostaje bez kormila. Dok su njegovi nekadašnji suradnici već stvarali novu jugoslavensku kinematografiju, on odlazi u emigraciju, seljakajući se po izabranim hrvatskim zemljama, da bi mu na kraju, pod stare dane, na jednom od tih putovanja popustilo srce, tamo negdje u vodama Atlantika, kako valjda i priliči jednom mornaru.
Dobro oslikava zablude hrvatskog 20. stoljeća
Naš hrvatski antijunak Marijan Mikac bio je čovjek paradoksa i kontradikcija, u svojim zanosima pomalo smiješan poput likova pikarskih romana, i unatoč svom oportunizmu, zapravo vječiti naivac. Sto dvadeset godina nakon rođenja i pet decenija iza smrti, u posljednje vrijeme Mikac sve češće probija iz sjene, prestaje biti “nepoznat i zaboravljen”, kako je to Branimir Donat opisao prije točno trideset godina, pa se polako pretiskavaju njegove knjige i izlaze manji portreti, ali i dalje, rekao bih, samo za one koji o njemu već ponešto znaju.
A vjerojatno bi bilo zgodno da se o njemu progovori, ne nužno jer je pozitivna i velika figura hrvatske povijesti, ne nužno ni zato što bi bio posebno negativna, iako je posljednjih dvadesetak godina svog života proveo žaleći za NDH, nego prije svega zato što njegova priča dobro oslikava zablude hrvatskog dvadesetog stoljeća u njihovim različitim manifestacijama, i još bolje pokazuje da se neke stvari kod nas valjda nikada ne mijenjaju.
Plodna suradnja s avangardnim časopisom ‘Zenitom’
Mnogo toga u životopisu ovog čovjeka nije sigurno, ali znamo da se rodio u Senju 1903. godine, u obitelji pravnika Aleksandra koji je sa svojom suprugom Irenom imao još trojicu (manje zapamćenih) sinova, prenosi Veljko Krulčić, autor popratnih tekstova nekoliko nedavnih pretisaka Mikčevih knjiga. Marijan se oko petnaeste godine prebacuje u uglednu pomorsku školu u Bakru, međutim, plovidba ga nije dugo zadržala pa se 1922. upisuje na Katoličku bogosloviji u Zagrebu. Ništa, međutim, ne upućuje da je studij ozbiljnije shvatio.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mikčevo djelovanje u ovom razdoblju obilježeno je prije svega plodnom suradnjom sa Zenitom, intermedijalnim časopisom Ljubomira Micića koji od 1921. do 1923. izlazi u Zagrebu, da bi od 1924. preselio u Beograd, polako ulazeći u svoju slabiju fazu. Tiskan na ekavici, ćirilicom i latinicom, promjenjivog formata i dizajna, najprije u duhu ekspresionizma i dadaizma, a potom svega ostaloga što se unutra dalo potrpati, časopis je težio međunarodnom pobratimstvu umjetnika, ujedinjenih ponajprije radikalnošću duha i otklonom prema srednjestrujaškim vrijednostima.
Prema gašenju 1926. godine, gubeći se u misticizmu Zenit je sve više gubio na relevantnosti, no ostaje činjenica da je Micić – slab pisac, ali vješt organizator i općenito čovjek velikih ambicija – za časopis osigurao priloge Borisa Pasternaka, Sergeja Jesenjina, Kazimira Maljeviča i Yvana Golla, da navedemo samo neke, i dobrano protresao umjetničku scenu ranih dvadesetih godina.
‘Hrvat žigoše srpski balkanizam da prikrije svoj vlastiti’
Uz nekoliko zanimljivih međunarodnih izložbi, iz Zenita će proizaći i eklektični koncept barbarogenija, u suštini zamišljenog kao “novog balkanskog čoveka” koji će pokrenuti barbarizaciju i balkanizaciju Europe, te revitalizirati truli Zapad svojom neukrotivom sirovošću i svojim neiskvarenim vitalizmom, što je privuklo i mladog Mikca koji u Zenitovoj nakladi daje objaviti svoje prve knjige (za njihov je dizajn zaslužan mladi suradnik časopisa, budući velikan jugoslavenskog urbanizma, Josip Seissel).
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Hrvat žigoše srpski balkanizam da prikrije svoj vlastiti. Srbin se ne stidi balkanizma. Zenitista – novi čovek – ponosi se mladom balkanskom rasom. Njegov je cilj: Pobeda balkanizma.”, pisao je Mikac sa svojih dvadeset godina.
Tiskani na ćiriličnoj ekavici u svega trideset primjeraka, autorskom rukom potpisani i numerirani, zbirka poezije Efekt na defekt (1923) i kraći roman Fenomen majmun (1925) otkrivaju Mikca kao duhovitog dadaista naglašenog afekta, ali relativno skromnih literarnih sposobnosti. Odanost zenitizmu tih je godina Mikac pokazao i organizacijom niza “zenitističkih večeri” (na kojim je uglavnom čitao svoje radove) po provincijalnim hrvatskim gradovima, napose u Banovini gdje su mu tada živjeli roditelji, o čemu je redovito izvještavao Micića, po kojem je nazvao svog sina.
U filmsku industriju uveo ga otac Toše Dapca
Njega će dobiti s Rumunjkom Catalinom koju sredinom dvadesetih upoznaje u rumunjskom lučkom gradu Brăili, vjerojatno na jednom od svojih putovanja Dunavom. U potrazi za stalnim zaposlenjem seljakao se Mikac diljem Jugoslavije sve dok u Zagrebu nije dobio posao u predstavništvu jedne, pa druge američke filmske produkcijske kuće, ostajući u industriji duže od desetljeća. Paralelno s tim pisao je o književnosti i filmu za tadašnje tiskovine diljem zemlje, između ostalih i za uglednu Novu Evropu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako navodi Iva Prosoli u svojoj nedavnoj monografiji o Toši Dapcu, Mikac je u filmsku industriju ušao uz pomoć Tošinog oca Eugena, koji mu je sredio prvi posao. Sam Tošo u tom je trenutku već radio za Metro Goldwyn Mayer. Detalj koji je izmicao rijetkim dosadašnjim Mikčevim biografima – a koji Prosoli donosi po jednom obiteljskom rukopisu – jest taj da je on bio mlađi brat Eugenove supruge, odnosno Tošine majke, što ga čini fotografovim ujakom, iako je bio svega četiri godine stariji od njega.
O tome kako se snašao u industriji – ali i o tome u kolikoj je mjeri odustao od svojih mladenačkih ideja – možda najbolje svjedoči činjenica da mu je s uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Pavelićev tajnik za promidžbu, a potom i zapovjednik Ustaške mladeži, Ivan Oršanić, ponudio mjesto ravnatelja novouspostavljenog Ravnateljstva za film, iako Mikac prethodno nije imao veze s ustaškim pokretom.
S mjesta ravnatelja filma brzo odveden u pritvor
Mikac je položaj prihvatio i bacio se na posao stvaranja jedne posve nove kinematografije, ne zato što je onu jugoslavensku trebalo porušiti, nego zato što – objašnjava Daniel Rafaelić u svojoj knjizi Kinematografija u NDH – ona praktički nije ni postojala (i Ivo Škrabalo to je vrijeme nazvao “kinematografijom bez filmova”). Međutim, prije nego što se novi šef hrvatskog filma uspio i naviknuti na svoj ured na Gornjem gradu, završio je u ustaškom pritvoru.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kako o tome poslije svjedoči sâm Mikac, doglavnik Slavko Kvaternik sa zakašnjenjem je reagirao na jednu prijavu da mu filmom upravlja čovjek “neprijateljski neraspoložen prema njemačkom narodu i nacionalnom socijalizmu”, što je rezultat suviše ozbiljnog i prije svega zlonamjernog čitanja Mikčeva satiričnog romana Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj, objavljenog četiri godine ranije.
Zbog te svoje, dotad najzapaženije knjige, gdje se nonšalantno izrugivao ne samo s nacistima, nego i s njihovim žrtvama, Mikac je imao problema još u prethodnom režimu (nedugo nakon izlaska bila je zabranjena, pa se raspačavala ilegalno), a ni nakon ustaša ona mu neće donijeti mnogo dobroga.
Pavelićev govor postao prvi film Mikčevog mandata
Ispisavši priču o siromašnom i društveno beznačajnom njujorškom Židovu koji na iznenadno nasljedstvo reagira promjenom imena te plastičnom operacijom koja uklanja njegova “židovska obilježja”, nakon čega odlazi u Europu te preko Pariza stiže u Berlin, autor je uzeo maksimalno politički aktualnu temu i prilično je neosjetljivo provukao kroz svoje sito groteske, što se ovisno o sceni romana moglo tumačiti na ovaj ili onaj način.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Iako protagonist dobar dio vremena zabrinuto – ali gotovo uvijek s dozom poruge – razmatra mučnu svakodnevicu onovremenih njemačkih Židova, na kraju će komičnim obratom oženiti kći nacističkog časnika i odvesti je u Ameriku. Stvarni momenti kritike nacista rijetki su i nerijetko relativizirani momentima koji odražavaju autorove antisemitske predrasude, odnosno tada široko prihvaćene stereotipe, sve to već godinama nakon što su u Hitlerovom režimu uspostavljeni rasni zakoni i podignuti prvi koncentracijski logori.
Da ništa od toga, međutim, nije imalo posebnu težinu, može se vidjeti i po tome što je Mikac ubrzo pušten i vraćen na svoj položaj u Ravnateljstvu za film, koji će njegov vrhovni nadređeni, poglavnik Ante Pavelić – iz nepatvorene ljubavi prema čistom hrvatskom jeziku – sljedeće godine preimenovati u Državni slikopisni zavod „Hrvatski slikopis“.
Baš je Pavelićev govor na Markovu trgu 21. svibnja 1941. bio u središtu prvog filma pod Mikčevim upravljanjem, nakon čega će agilni bivši barbarogenij osigurati preduvjete za ozbiljan rast domaće kinematografije, čemu je dakako, po ekspresno uhodanoj špranci, prethodila i uglavnom legalizirana pljačka vlasništva marginaliziranih i teroriziranih etničkih skupina u novom režimu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Pokretačka snaga ustaške kinematografije
U tih nekoliko godina – o kojima sam Mikac prilično suhoparno svjedoči najprije u svojoj knjižici iz 1944. godine (Tri godine rada Hrvatskog slikopisa), a potom dosta zanimljivije u knjizi Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1971) – Pavelićev je upravitelj Hrvatskog slikopisa, između ostalih argumentira i Mario Kokotović, bio pokretačka snaga iza dvjestotinjak brojeva filmskih tiskovina, desetak kraćih propagandnih filmova (Straža na Drini, koju Mikac poslije predstavlja kao “uvjerljivo svjedočanstvo o hrvatstvu Bosne”, odnijela je nagradu u Veneciji) i prvog hrvatskog dugometražnog filma (Lisinski), na kojem su radili Oktavijan Miletić, Branko Marjanović i Boris Papandopulo.
Jedan od tih filmova bio je i antisemitski Kako se stvaraju izložbe (1942), posvećen notornoj putujućoj izložbi Židovi, najprije postavljenoj u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Taj je uradak Mikac u svojim prisjećanjima zaboravio spomenuti.
Kad je po završetku snimanja 1944. godine pogledao Lisinskog, ustaškom se poglavniku ovaj slikopis svidio (sâm Mikac pobrinuo se za postavljanje kućnog kina u njegovoj vili), no i njemu i ostatku ustaškog režima promaknula je činjenica da je Lisinski rođen kao Ignatius Fuchs, pa je prvi hrvatski dugometražni film, ujedno i jedini za trajanja ustaškog režima, za protagonista zapravo imao umjetnika židovskog podrijetla.
Ne pridružuje se skupini koja potajno pomaže partizane
Ta je informacija naposljetku stigla do Gestapa koji je Mikca suptilno još jednom podvrgnuo istrazi, no ni od toga na kraju ništa nije bilo, a snalažljivi je Senjanin preživio sve smjene i odstranjivanja unutar ustaškog režima, dočekavši i dolazak partizana na svom mjestu upravitelja. U tom novopronađenom upraviteljskom komforu, sa svečanim prijemima i večerama koje su uključivale susrete s filmskim uglednicima, visokim političkim i vojnim licima, Mikac je na kraju ostao slijep na ono što se odvijalo u pozadini (ili jednostavno nije htio biti dijelom toga), a to je činjenica da su neki od zapaženih suradnika Hrvatskog slikopisa već neko vrijeme pomagali partizanima.
Među njima je bio njegov nećak, Tošo Dabac, u prve dvije godine angažiran na brojnim zadacima foto-dokumentacije ustaških kulturnih projekata (između ostaloga, i snimanja filmova), ali i prvi Mikčev suradnik Branko Marjanović (sin ranije vodećeg ideologa jugoslavenstva, Milana Marjanovića), rukovoditelj proizvodnje koji se pobrinuo da Nijemci sa sobom ne odnesu vrijednu filmsku opremu.
Potonji je rukovodio i operacijom tajnog snimanja nacističko-ustaškog povlačenja i partizanskog ulaska u grad, što je onda pretvoreno u film koji će poslije dobiti ime Oslobođenje Zagreba, a koji je već tog svibnja prikazivan u gradskim kinematografima. U svojim sjećanjima Mikac se na ovo ne osvrće (ističe, doduše, da ga je povrijedilo što ga ustaško vodstvo nije obavijestilo o bijegu), ali navodi da su zaposlenici bivšeg Hrvatskog slikopisa svjedočili u njegovu korist nakon što su na njegovu adresu, Pantovčak br. 128, na vrata pokucali novi organi reda.
Njegovu obranu vodio je ugledni Ivo Politeo
Ako ih čitamo usporedno s primjerice ratnim dnevnikom Josipa Horvata (Preživjeti u Zagrebu), Mikčeve opservacije o “ugodnom životu” u NDH djeluju posve nakaradno, no fino zaštićen od opće materijalne oskudice i ratne inflacije (da ostanemo samo na tom ekonomskom aspektu) nije morao dijeliti brige svojih manje oportunih sugrađana, a bivši se mornar u svom tom kaosu stigao posvetiti i književnom radu.
Tako je 1942. u vlastitoj nakladi tiskao parcijalno autobiografski nadahnutu zbirku pripovjedaka Mornari, žene, leševi, gdje će još jednom čitateljima podmetnuti dijelove ranije tiskane knjige Pod teretom lengera (1926), čiji je neuspjeh svojevremeno označio prigušivanje njegovih spisateljskih ambicija.
Zagrebački javni tužilac već je u srpnju 1945. protiv Mikca podignuo optužnicu u kojoj ga se posve opravdano tereti za suradnju s okupatorom i vršenje propagande. Njegovu obranu pripremio je odvjetnik Ivo Politeo (u tzv. Bombaškom procesu 1928. branio je Tita, a od 1946. i Alojzija Stepinca), koji među svjedocima obrane poziva i njegova nećaka Tošu Dapca.
U emigraciji je napisao prvi roman o Bleiburgu
Uz pozitivne iskaze više svjedoka, važna se uloga u Mikčevom oslobađanju od kazne pripisuje diplomatskoj intervenciji vatikanskog izaslanika Giuseppea Masuccija, koji se navodno obratio izravno Vladimiru Bakariću, predsjedniku tadašnje Narodne Republike Hrvatske (Mikac će u emigraciji prevesti njegove dnevnički zapise, nedavno pretiskane pod naslovom Misija u Hrvatskoj 1941.–1946.)
Bivši upravitelj Hrvatskog slikopisa tako je prošao neusporedivo bolje od brojnih drugih suradnika ustaškog režima, ali s takvom političkom prtljagom – i očito nesklon životu u novoj jugoslavenskoj državi, u kojoj nije mogao ni sanjati o nedavnim privilegijama – odlučio se na odlazak u emigraciju. U siječnju 1947. preko Trsta pronalazi put do Argentine, svoje najdugotrajnije poslijeratne destinacije, gdje će se zadržati do sredine 1960-ih.
Publicistički i književno ponovno izuzetno aktivan, Mikac iz Južne Amerike šalje priloge u emigrantska glasila i na španjolskom jeziku daje objaviti svoje nove romane, između ostaloga i novu, dorađenu verziju priče o Moricu Švarcu. Ispisuje i roman o Bleiburgu, U povorci smrti, čija je najveća vrijednost, primjećuju kritičari, u tome što je te 1954. godine prvi koji se bavi navedenom problematikom. O njegovim književnim pokušajima uglavnom se nepovoljno izjašnjavaju i autori koji na Mikca inače gledaju s određenim simpatijama.
Primjerice, spominjani Donat za posljednje Mikčevo beletrističko djelo piše: “Trebao bi književni kritičar i povjesnik hrvatske književnosti biti svetac da bi knjižici Majčin hljeb (1968.) priznao uvjerljiviju umjetničku vrijednost.”
‘Među luburićevcima se nije baš dobro snašao’
Nakon što je pripadnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti u španjolskom gradiću Carcaixentu likvidirao Maksa Luburića, Mikcu je stigao poziv da preuzme uređivanje publikacija hrvatske tiskare Drina (koja je tiskala i njegove knjige), no kako opisuje Zlata Derossi, Mikcu prilično naklonjena povjesničarka književnosti, “među luburićevcima se nije baš dobro snašao”.
Prije nego što se 1972. uputio natrag u Australiju, što će zbog kobnog infarkta u vodama Južne Afrike za njega ostati nedosegnuti cilj, dao je Mikac u Madridu tiskati svoju posljednju knjigu, više puta spominjane memoarističke zapise Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, solidan dokument vremena i navodno zadnju knjigu koju je prije svoje “mučeničke smrti” Maks Luburić odobrio za tisak. Štoviše, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac sâm je odabrao fotografske priloge i pobrinuo se za ispravljanje tiskarskih grešaka, u predgovoru lojalno napominje autor.
U toj će knjizi Mikac, bez ijedne riječi kritike za režim Ante Pavelića, još jednom iskazati svoju poslijeratnu neosporno proustašku, dakako, temeljito iluzornu poziciju, pa će između ostaloga zaključiti da je NDH označila početak i kraj hrvatskog filma, kao i svakog drugog područja kulturnog i umjetničkog stvaranja, i to nedugo nakon što ista ta nehrvatska kultura niže remek-djela Brezu, Lisice i valjda najzagrebačkiji film u hrvatskoj povijesti, Tko pjeva zlo ne misli. Šteta što ih iz svoje vječne 1945. Mikac nije mogao vidjeti.
Dobro bi se uklopio u režim prvog među doktorima
Jasno, danas je Marijana Mikca lako osuditi zbog njegovih kasnijih političkih stajališta (ili omalovažavati zbog naivnih mladenačkih), no možda je zgodnije pristupiti mu kao tipu osobe koji dobro predočava jednu konstantu u našim društveno-političkim mijenama, i gledati u njemu zanesenog ideologa koji postaje poslušni kulturni birokrat, radikala koji postaje oportunist i konformist, i u drugačijim okolnostima, nekoga tko bi se devedesetih kao bivši zakleti marksist vrlo dobro uklopio u režim prvog među doktorima, Franje Tuđmana, a vjerojatno ništa puno slabije u društvo bezličnih cinika pod vodstvom Andreja Plenkovića.
Možda tek nešto karizmatičniji, on je tip kakve u ovoj državi redovito biraju na cijenjene položaje, od profesura po ekonomskim fakultetima do očito nevažnih ministarstava, recimo gospodarstva ili obrane, i kao takav, on je samo još jedan u nizu Telegramovih nepopravljivo hrvatskih antijunaka.
Autentično tragična ili tragično autentična hrvatska sudbina
No možda ga tako ipak suviše vrijeđamo; Mikac je nekad ipak bio neobična glava, mladi mornar koji svoju prvu knjigu ispisuje na relaciji Barcelona-Gibraltar-Alžir, a tek se na pragu četrdesete kao umoran, materijalno neosiguran čovjek navikava na iznenadnu ustašku sinekuru, poslušno vežući svileni povez preko očiju da bi onda, poput kakvog slijepog somnambuličara, u starosti nostalgično drobio o vremenima hrvatskog blagostanja, održavajući se na životu prije svega iluzijama o vlastitoj relevantnosti, a onda možda i toplim riječima podrške ljudi poput Maksa Luburića. A to je autentično tragična, ili tragično autentična hrvatska sudbina.
S druge strane, lišeni briga o budućem zaposlenju, hadezeovi mladi globetrotteri putuju uglavnom na destinaciji od svog sela do mjesta studiranja, potom pojačani stažom iz Studentskog zbora ekspresno dolaze do kakvog pristojnog položaja u lokalnoj turističkoj zajednici, što onda nezaustavljivom partijskom inercijom vodi do Markova trga i stana u centru Zagreba, te naposljetku, ako se pokažu baš jako zahvalnim pulenima – koji pritom mogu proći elementarni test inteligencije (mada nije nužno) – možda i do blještavih briselskih dvorana, a sve to samo za cijenu obraza, što je apsolutno ništa, kad čovjek ionako ima dva.
Snalažljivi pomorac iz Senja u mladosti je bio srbofil, a zatim postao Pavelićev šef filma sličan oportunistima koji danas drmaju Hrvatskom
Marijan Mikac bio je tip kakve u ovoj državi uvijek biraju na cijenjene položaje, od profesura po ekonomskim fakultetima do nevažnih ministarstava
Zagrebački javni tužilac već je u srpnju 1945. protiv Mikca podignuo optužnicu u kojoj ga se posve opravdano tereti za suradnju s okupatorom i vršenje propagande. Njegovu obranu pripremio je odvjetnik Ivo Politeo (u tzv. Bombaškom procesu 1928. branio je Tita, a od 1946. Alojzija Stepinca), koji među svjedocima obrane poziva i njegova nećaka Tošu Dapca. Bivši upravitelj Hrvatskog slikopisa tako je prošao neusporedivo bolje od brojnih drugih suradnika ustaškog režima
Rođen u burovitom Primorju, školovan za mornara, vječiti putnik i propali zagrebački student filozofije, vjerni pratilac i suradnik avangardnog časopisa Zenit, nakon čijeg gašenja ponovno luta od grada do grada – još uvijek ne potpuno lišen mladenačkih iluzija, ali svjestan da od njih kruha nema – Marijan Mikac već se u svojim srednjim dvadesetima našao u nevolji.
Kao i niz drugih snalažljivih, a ne posebno nadarenih literata tridesetih godina prošlog stoljeća, karijeru pronalazi u galopirajućoj filmskoj industriji, gdje 1941. godine, dovoljno nebitan i zaboravljen da njegovo mladenačko srbofilstvo ne smeta ustašama, dobiva čelno mjesto hrvatske kinematografije, a onda za mandata u više navrata upada u nevolje zbog romana koji nije godio ni nacistima ni njihovim žrtvama, kao što nije pretjerano godio ni komunistima koji mu u ljeto 1945. netipično blago sude.
I u svojim četrdesetim godinama očito sklon ideološkim zanosima, radeći na ustaškoj propagandi i sam je u nju, čini se, jednim dijelom povjerovao, pa kad su novi vjetrovi zapuhali, poput pijanog kapetana, ne prepoznaje ih na vrijeme, i ostaje bez kormila. Dok su njegovi nekadašnji suradnici već stvarali novu jugoslavensku kinematografiju, on odlazi u emigraciju, seljakajući se po izabranim hrvatskim zemljama, da bi mu na kraju, pod stare dane, na jednom od tih putovanja popustilo srce, tamo negdje u vodama Atlantika, kako valjda i priliči jednom mornaru.
Dobro oslikava zablude hrvatskog 20. stoljeća
Naš hrvatski antijunak Marijan Mikac bio je čovjek paradoksa i kontradikcija, u svojim zanosima pomalo smiješan poput likova pikarskih romana, i unatoč svom oportunizmu, zapravo vječiti naivac. Sto dvadeset godina nakon rođenja i pet decenija iza smrti, u posljednje vrijeme Mikac sve češće probija iz sjene, prestaje biti “nepoznat i zaboravljen”, kako je to Branimir Donat opisao prije točno trideset godina, pa se polako pretiskavaju njegove knjige i izlaze manji portreti, ali i dalje, rekao bih, samo za one koji o njemu već ponešto znaju.
A vjerojatno bi bilo zgodno da se o njemu progovori, ne nužno jer je pozitivna i velika figura hrvatske povijesti, ne nužno ni zato što bi bio posebno negativna, iako je posljednjih dvadesetak godina svog života proveo žaleći za NDH, nego prije svega zato što njegova priča dobro oslikava zablude hrvatskog dvadesetog stoljeća u njihovim različitim manifestacijama, i još bolje pokazuje da se neke stvari kod nas valjda nikada ne mijenjaju.
Plodna suradnja s avangardnim časopisom ‘Zenitom’
Mnogo toga u životopisu ovog čovjeka nije sigurno, ali znamo da se rodio u Senju 1903. godine, u obitelji pravnika Aleksandra koji je sa svojom suprugom Irenom imao još trojicu (manje zapamćenih) sinova, prenosi Veljko Krulčić, autor popratnih tekstova nekoliko nedavnih pretisaka Mikčevih knjiga. Marijan se oko petnaeste godine prebacuje u uglednu pomorsku školu u Bakru, međutim, plovidba ga nije dugo zadržala pa se 1922. upisuje na Katoličku bogosloviji u Zagrebu. Ništa, međutim, ne upućuje da je studij ozbiljnije shvatio.
Mikčevo djelovanje u ovom razdoblju obilježeno je prije svega plodnom suradnjom sa Zenitom, intermedijalnim časopisom Ljubomira Micića koji od 1921. do 1923. izlazi u Zagrebu, da bi od 1924. preselio u Beograd, polako ulazeći u svoju slabiju fazu. Tiskan na ekavici, ćirilicom i latinicom, promjenjivog formata i dizajna, najprije u duhu ekspresionizma i dadaizma, a potom svega ostaloga što se unutra dalo potrpati, časopis je težio međunarodnom pobratimstvu umjetnika, ujedinjenih ponajprije radikalnošću duha i otklonom prema srednjestrujaškim vrijednostima.
Prema gašenju 1926. godine, gubeći se u misticizmu Zenit je sve više gubio na relevantnosti, no ostaje činjenica da je Micić – slab pisac, ali vješt organizator i općenito čovjek velikih ambicija – za časopis osigurao priloge Borisa Pasternaka, Sergeja Jesenjina, Kazimira Maljeviča i Yvana Golla, da navedemo samo neke, i dobrano protresao umjetničku scenu ranih dvadesetih godina.
‘Hrvat žigoše srpski balkanizam da prikrije svoj vlastiti’
Uz nekoliko zanimljivih međunarodnih izložbi, iz Zenita će proizaći i eklektični koncept barbarogenija, u suštini zamišljenog kao “novog balkanskog čoveka” koji će pokrenuti barbarizaciju i balkanizaciju Europe, te revitalizirati truli Zapad svojom neukrotivom sirovošću i svojim neiskvarenim vitalizmom, što je privuklo i mladog Mikca koji u Zenitovoj nakladi daje objaviti svoje prve knjige (za njihov je dizajn zaslužan mladi suradnik časopisa, budući velikan jugoslavenskog urbanizma, Josip Seissel).
“Hrvat žigoše srpski balkanizam da prikrije svoj vlastiti. Srbin se ne stidi balkanizma. Zenitista – novi čovek – ponosi se mladom balkanskom rasom. Njegov je cilj: Pobeda balkanizma.”, pisao je Mikac sa svojih dvadeset godina.
Tiskani na ćiriličnoj ekavici u svega trideset primjeraka, autorskom rukom potpisani i numerirani, zbirka poezije Efekt na defekt (1923) i kraći roman Fenomen majmun (1925) otkrivaju Mikca kao duhovitog dadaista naglašenog afekta, ali relativno skromnih literarnih sposobnosti. Odanost zenitizmu tih je godina Mikac pokazao i organizacijom niza “zenitističkih večeri” (na kojim je uglavnom čitao svoje radove) po provincijalnim hrvatskim gradovima, napose u Banovini gdje su mu tada živjeli roditelji, o čemu je redovito izvještavao Micića, po kojem je nazvao svog sina.
U filmsku industriju uveo ga otac Toše Dapca
Njega će dobiti s Rumunjkom Catalinom koju sredinom dvadesetih upoznaje u rumunjskom lučkom gradu Brăili, vjerojatno na jednom od svojih putovanja Dunavom. U potrazi za stalnim zaposlenjem seljakao se Mikac diljem Jugoslavije sve dok u Zagrebu nije dobio posao u predstavništvu jedne, pa druge američke filmske produkcijske kuće, ostajući u industriji duže od desetljeća. Paralelno s tim pisao je o književnosti i filmu za tadašnje tiskovine diljem zemlje, između ostalih i za uglednu Novu Evropu.
Kako navodi Iva Prosoli u svojoj nedavnoj monografiji o Toši Dapcu, Mikac je u filmsku industriju ušao uz pomoć Tošinog oca Eugena, koji mu je sredio prvi posao. Sam Tošo u tom je trenutku već radio za Metro Goldwyn Mayer. Detalj koji je izmicao rijetkim dosadašnjim Mikčevim biografima – a koji Prosoli donosi po jednom obiteljskom rukopisu – jest taj da je on bio mlađi brat Eugenove supruge, odnosno Tošine majke, što ga čini fotografovim ujakom, iako je bio svega četiri godine stariji od njega.
O tome kako se snašao u industriji – ali i o tome u kolikoj je mjeri odustao od svojih mladenačkih ideja – možda najbolje svjedoči činjenica da mu je s uspostavom Nezavisne Države Hrvatske Pavelićev tajnik za promidžbu, a potom i zapovjednik Ustaške mladeži, Ivan Oršanić, ponudio mjesto ravnatelja novouspostavljenog Ravnateljstva za film, iako Mikac prethodno nije imao veze s ustaškim pokretom.
S mjesta ravnatelja filma brzo odveden u pritvor
Mikac je položaj prihvatio i bacio se na posao stvaranja jedne posve nove kinematografije, ne zato što je onu jugoslavensku trebalo porušiti, nego zato što – objašnjava Daniel Rafaelić u svojoj knjizi Kinematografija u NDH – ona praktički nije ni postojala (i Ivo Škrabalo to je vrijeme nazvao “kinematografijom bez filmova”). Međutim, prije nego što se novi šef hrvatskog filma uspio i naviknuti na svoj ured na Gornjem gradu, završio je u ustaškom pritvoru.
Kako o tome poslije svjedoči sâm Mikac, doglavnik Slavko Kvaternik sa zakašnjenjem je reagirao na jednu prijavu da mu filmom upravlja čovjek “neprijateljski neraspoložen prema njemačkom narodu i nacionalnom socijalizmu”, što je rezultat suviše ozbiljnog i prije svega zlonamjernog čitanja Mikčeva satiričnog romana Doživljaji Morica Švarca u Hitlerovoj Njemačkoj, objavljenog četiri godine ranije.
Zbog te svoje, dotad najzapaženije knjige, gdje se nonšalantno izrugivao ne samo s nacistima, nego i s njihovim žrtvama, Mikac je imao problema još u prethodnom režimu (nedugo nakon izlaska bila je zabranjena, pa se raspačavala ilegalno), a ni nakon ustaša ona mu neće donijeti mnogo dobroga.
Pavelićev govor postao prvi film Mikčevog mandata
Ispisavši priču o siromašnom i društveno beznačajnom njujorškom Židovu koji na iznenadno nasljedstvo reagira promjenom imena te plastičnom operacijom koja uklanja njegova “židovska obilježja”, nakon čega odlazi u Europu te preko Pariza stiže u Berlin, autor je uzeo maksimalno politički aktualnu temu i prilično je neosjetljivo provukao kroz svoje sito groteske, što se ovisno o sceni romana moglo tumačiti na ovaj ili onaj način.
Iako protagonist dobar dio vremena zabrinuto – ali gotovo uvijek s dozom poruge – razmatra mučnu svakodnevicu onovremenih njemačkih Židova, na kraju će komičnim obratom oženiti kći nacističkog časnika i odvesti je u Ameriku. Stvarni momenti kritike nacista rijetki su i nerijetko relativizirani momentima koji odražavaju autorove antisemitske predrasude, odnosno tada široko prihvaćene stereotipe, sve to već godinama nakon što su u Hitlerovom režimu uspostavljeni rasni zakoni i podignuti prvi koncentracijski logori.
Da ništa od toga, međutim, nije imalo posebnu težinu, može se vidjeti i po tome što je Mikac ubrzo pušten i vraćen na svoj položaj u Ravnateljstvu za film, koji će njegov vrhovni nadređeni, poglavnik Ante Pavelić – iz nepatvorene ljubavi prema čistom hrvatskom jeziku – sljedeće godine preimenovati u Državni slikopisni zavod „Hrvatski slikopis“.
Baš je Pavelićev govor na Markovu trgu 21. svibnja 1941. bio u središtu prvog filma pod Mikčevim upravljanjem, nakon čega će agilni bivši barbarogenij osigurati preduvjete za ozbiljan rast domaće kinematografije, čemu je dakako, po ekspresno uhodanoj špranci, prethodila i uglavnom legalizirana pljačka vlasništva marginaliziranih i teroriziranih etničkih skupina u novom režimu.
Pokretačka snaga ustaške kinematografije
U tih nekoliko godina – o kojima sam Mikac prilično suhoparno svjedoči najprije u svojoj knjižici iz 1944. godine (Tri godine rada Hrvatskog slikopisa), a potom dosta zanimljivije u knjizi Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (1971) – Pavelićev je upravitelj Hrvatskog slikopisa, između ostalih argumentira i Mario Kokotović, bio pokretačka snaga iza dvjestotinjak brojeva filmskih tiskovina, desetak kraćih propagandnih filmova (Straža na Drini, koju Mikac poslije predstavlja kao “uvjerljivo svjedočanstvo o hrvatstvu Bosne”, odnijela je nagradu u Veneciji) i prvog hrvatskog dugometražnog filma (Lisinski), na kojem su radili Oktavijan Miletić, Branko Marjanović i Boris Papandopulo.
Jedan od tih filmova bio je i antisemitski Kako se stvaraju izložbe (1942), posvećen notornoj putujućoj izložbi Židovi, najprije postavljenoj u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu. Taj je uradak Mikac u svojim prisjećanjima zaboravio spomenuti.
Kad je po završetku snimanja 1944. godine pogledao Lisinskog, ustaškom se poglavniku ovaj slikopis svidio (sâm Mikac pobrinuo se za postavljanje kućnog kina u njegovoj vili), no i njemu i ostatku ustaškog režima promaknula je činjenica da je Lisinski rođen kao Ignatius Fuchs, pa je prvi hrvatski dugometražni film, ujedno i jedini za trajanja ustaškog režima, za protagonista zapravo imao umjetnika židovskog podrijetla.
Ne pridružuje se skupini koja potajno pomaže partizane
Ta je informacija naposljetku stigla do Gestapa koji je Mikca suptilno još jednom podvrgnuo istrazi, no ni od toga na kraju ništa nije bilo, a snalažljivi je Senjanin preživio sve smjene i odstranjivanja unutar ustaškog režima, dočekavši i dolazak partizana na svom mjestu upravitelja. U tom novopronađenom upraviteljskom komforu, sa svečanim prijemima i večerama koje su uključivale susrete s filmskim uglednicima, visokim političkim i vojnim licima, Mikac je na kraju ostao slijep na ono što se odvijalo u pozadini (ili jednostavno nije htio biti dijelom toga), a to je činjenica da su neki od zapaženih suradnika Hrvatskog slikopisa već neko vrijeme pomagali partizanima.
Među njima je bio njegov nećak, Tošo Dabac, u prve dvije godine angažiran na brojnim zadacima foto-dokumentacije ustaških kulturnih projekata (između ostaloga, i snimanja filmova), ali i prvi Mikčev suradnik Branko Marjanović (sin ranije vodećeg ideologa jugoslavenstva, Milana Marjanovića), rukovoditelj proizvodnje koji se pobrinuo da Nijemci sa sobom ne odnesu vrijednu filmsku opremu.
Potonji je rukovodio i operacijom tajnog snimanja nacističko-ustaškog povlačenja i partizanskog ulaska u grad, što je onda pretvoreno u film koji će poslije dobiti ime Oslobođenje Zagreba, a koji je već tog svibnja prikazivan u gradskim kinematografima. U svojim sjećanjima Mikac se na ovo ne osvrće (ističe, doduše, da ga je povrijedilo što ga ustaško vodstvo nije obavijestilo o bijegu), ali navodi da su zaposlenici bivšeg Hrvatskog slikopisa svjedočili u njegovu korist nakon što su na njegovu adresu, Pantovčak br. 128, na vrata pokucali novi organi reda.
Njegovu obranu vodio je ugledni Ivo Politeo
Ako ih čitamo usporedno s primjerice ratnim dnevnikom Josipa Horvata (Preživjeti u Zagrebu), Mikčeve opservacije o “ugodnom životu” u NDH djeluju posve nakaradno, no fino zaštićen od opće materijalne oskudice i ratne inflacije (da ostanemo samo na tom ekonomskom aspektu) nije morao dijeliti brige svojih manje oportunih sugrađana, a bivši se mornar u svom tom kaosu stigao posvetiti i književnom radu.
Tako je 1942. u vlastitoj nakladi tiskao parcijalno autobiografski nadahnutu zbirku pripovjedaka Mornari, žene, leševi, gdje će još jednom čitateljima podmetnuti dijelove ranije tiskane knjige Pod teretom lengera (1926), čiji je neuspjeh svojevremeno označio prigušivanje njegovih spisateljskih ambicija.
Zagrebački javni tužilac već je u srpnju 1945. protiv Mikca podignuo optužnicu u kojoj ga se posve opravdano tereti za suradnju s okupatorom i vršenje propagande. Njegovu obranu pripremio je odvjetnik Ivo Politeo (u tzv. Bombaškom procesu 1928. branio je Tita, a od 1946. i Alojzija Stepinca), koji među svjedocima obrane poziva i njegova nećaka Tošu Dapca.
U emigraciji je napisao prvi roman o Bleiburgu
Uz pozitivne iskaze više svjedoka, važna se uloga u Mikčevom oslobađanju od kazne pripisuje diplomatskoj intervenciji vatikanskog izaslanika Giuseppea Masuccija, koji se navodno obratio izravno Vladimiru Bakariću, predsjedniku tadašnje Narodne Republike Hrvatske (Mikac će u emigraciji prevesti njegove dnevnički zapise, nedavno pretiskane pod naslovom Misija u Hrvatskoj 1941.–1946.)
Bivši upravitelj Hrvatskog slikopisa tako je prošao neusporedivo bolje od brojnih drugih suradnika ustaškog režima, ali s takvom političkom prtljagom – i očito nesklon životu u novoj jugoslavenskoj državi, u kojoj nije mogao ni sanjati o nedavnim privilegijama – odlučio se na odlazak u emigraciju. U siječnju 1947. preko Trsta pronalazi put do Argentine, svoje najdugotrajnije poslijeratne destinacije, gdje će se zadržati do sredine 1960-ih.
Publicistički i književno ponovno izuzetno aktivan, Mikac iz Južne Amerike šalje priloge u emigrantska glasila i na španjolskom jeziku daje objaviti svoje nove romane, između ostaloga i novu, dorađenu verziju priče o Moricu Švarcu. Ispisuje i roman o Bleiburgu, U povorci smrti, čija je najveća vrijednost, primjećuju kritičari, u tome što je te 1954. godine prvi koji se bavi navedenom problematikom. O njegovim književnim pokušajima uglavnom se nepovoljno izjašnjavaju i autori koji na Mikca inače gledaju s određenim simpatijama.
Primjerice, spominjani Donat za posljednje Mikčevo beletrističko djelo piše: “Trebao bi književni kritičar i povjesnik hrvatske književnosti biti svetac da bi knjižici Majčin hljeb (1968.) priznao uvjerljiviju umjetničku vrijednost.”
‘Među luburićevcima se nije baš dobro snašao’
Nakon što je pripadnik jugoslavenske Službe državne sigurnosti u španjolskom gradiću Carcaixentu likvidirao Maksa Luburića, Mikcu je stigao poziv da preuzme uređivanje publikacija hrvatske tiskare Drina (koja je tiskala i njegove knjige), no kako opisuje Zlata Derossi, Mikcu prilično naklonjena povjesničarka književnosti, “među luburićevcima se nije baš dobro snašao”.
Prije nego što se 1972. uputio natrag u Australiju, što će zbog kobnog infarkta u vodama Južne Afrike za njega ostati nedosegnuti cilj, dao je Mikac u Madridu tiskati svoju posljednju knjigu, više puta spominjane memoarističke zapise Film u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, solidan dokument vremena i navodno zadnju knjigu koju je prije svoje “mučeničke smrti” Maks Luburić odobrio za tisak. Štoviše, bivši zapovjednik koncentracijskog logora Jasenovac sâm je odabrao fotografske priloge i pobrinuo se za ispravljanje tiskarskih grešaka, u predgovoru lojalno napominje autor.
U toj će knjizi Mikac, bez ijedne riječi kritike za režim Ante Pavelića, još jednom iskazati svoju poslijeratnu neosporno proustašku, dakako, temeljito iluzornu poziciju, pa će između ostaloga zaključiti da je NDH označila početak i kraj hrvatskog filma, kao i svakog drugog područja kulturnog i umjetničkog stvaranja, i to nedugo nakon što ista ta nehrvatska kultura niže remek-djela Brezu, Lisice i valjda najzagrebačkiji film u hrvatskoj povijesti, Tko pjeva zlo ne misli. Šteta što ih iz svoje vječne 1945. Mikac nije mogao vidjeti.
Dobro bi se uklopio u režim prvog među doktorima
Jasno, danas je Marijana Mikca lako osuditi zbog njegovih kasnijih političkih stajališta (ili omalovažavati zbog naivnih mladenačkih), no možda je zgodnije pristupiti mu kao tipu osobe koji dobro predočava jednu konstantu u našim društveno-političkim mijenama, i gledati u njemu zanesenog ideologa koji postaje poslušni kulturni birokrat, radikala koji postaje oportunist i konformist, i u drugačijim okolnostima, nekoga tko bi se devedesetih kao bivši zakleti marksist vrlo dobro uklopio u režim prvog među doktorima, Franje Tuđmana, a vjerojatno ništa puno slabije u društvo bezličnih cinika pod vodstvom Andreja Plenkovića.
Možda tek nešto karizmatičniji, on je tip kakve u ovoj državi redovito biraju na cijenjene položaje, od profesura po ekonomskim fakultetima do očito nevažnih ministarstava, recimo gospodarstva ili obrane, i kao takav, on je samo još jedan u nizu Telegramovih nepopravljivo hrvatskih antijunaka.
Autentično tragična ili tragično autentična hrvatska sudbina
No možda ga tako ipak suviše vrijeđamo; Mikac je nekad ipak bio neobična glava, mladi mornar koji svoju prvu knjigu ispisuje na relaciji Barcelona-Gibraltar-Alžir, a tek se na pragu četrdesete kao umoran, materijalno neosiguran čovjek navikava na iznenadnu ustašku sinekuru, poslušno vežući svileni povez preko očiju da bi onda, poput kakvog slijepog somnambuličara, u starosti nostalgično drobio o vremenima hrvatskog blagostanja, održavajući se na životu prije svega iluzijama o vlastitoj relevantnosti, a onda možda i toplim riječima podrške ljudi poput Maksa Luburića. A to je autentično tragična, ili tragično autentična hrvatska sudbina.
S druge strane, lišeni briga o budućem zaposlenju, hadezeovi mladi globetrotteri putuju uglavnom na destinaciji od svog sela do mjesta studiranja, potom pojačani stažom iz Studentskog zbora ekspresno dolaze do kakvog pristojnog položaja u lokalnoj turističkoj zajednici, što onda nezaustavljivom partijskom inercijom vodi do Markova trga i stana u centru Zagreba, te naposljetku, ako se pokažu baš jako zahvalnim pulenima – koji pritom mogu proći elementarni test inteligencije (mada nije nužno) – možda i do blještavih briselskih dvorana, a sve to samo za cijenu obraza, što je apsolutno ništa, kad čovjek ionako ima dva.