Ako je u ova dva filma pokazao što sve zna i može, ironizirajući ujedno svijet kojem pripada i koji najbolje poznaje, s potpuno ludim dijalozima i nekom vrstom poetike apsurda obojene mediteranskim bojama, u njegovom novom filmu nema više odmaka i pogleda iznutra, ali ni s visine.
Osobna priča o povratku korijenima
U novom filmu nije riječ o visokoj buržoaziji i problemima starenja, niti o bogatom rimskom društvu dokoličara u potrazi za smislom, nego o redateljevoj osobnoj priči, o povratku obitelji i Napulju, tj. korijenima. A svatko iole upućen u autentično ludilo i dječju zaigranost Napulja, zna kako je tamo nemoguće živjeti u balonu samodostatnosti i bez doticaja s ulicom.
Pišući o ovom filmu, Jurica Pavičić je u Jutarnjem listu zaključio kako je Sorrentino snimio svoj ‘Amarcord’ i film je točno to. Istovremeno i divna mediteranska razglednica, dijelom i
komedija, pa potom tragedija, prožeta katoličkim pučkim misticizmom i kolektivnim ludilima
jednog grada.
Na kraju krajeva Sorrentino i jest logičan Fellinijev nasljednik, s tom razlikom što se Napulj i Rimini teško mogu usporediti. Odnosno, napuljska ulica traži puno više od čovjeka u svakom smislu, uslijed čega je njegova kreativna eksplozija puno intenzivnija.
Javno obznanjena nevjera oca
Baš zbog toga, skoro dva i pol sata filma gotovo pa prolete, a sve unatoč tome što je riječ o tri filma unutar jednoga, s različitim ritmovima. Prvi dio doista izgleda kao ‘Amarcord’, dok nas Sorrentino vodi kroz luda obiteljska okupljanja, urnebesne dijaloge, plavetnilo Napulja i njegove ladanjske okolice, ali i kroz fanatičnu opsjednut nogometom i Maradonom s neizbježnim scenama sitnih švercera u ludoj utrci gliserima s policijom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U tom dijelu dakle imamo sve, zabavu, veliku i pomaknutu obitelj koja se redovno okuplja, seksualnost koja je stalno prisutna kroz lik neodoljive i lude tetke, unutrašnji Napulj koji se raspada, mafiju, iščekivanje Maradone, kolektivne delirije, prve ljubavi, vespe i temeljnu životnu bezbrižnost koju tek donekle nagriza javno obznanjena nevjera oca
glavnog junaka.
Introspekcija i naglo sazrijevanje
Sve to nestaje sa smrću roditelja od trovanja ugljičnim monoksidom, koju je Sorrentino izbjegao jer je išao na domaću utakmicu Napolija s Empolijem, čemu imamo zahvaliti i
naslov filma. Introspekcija i naglo sazrijevanje, uz prvi bizarni seks i potraga za smislom u novim okolnostima, uslijed čega tinejdžer fanatično opsjednut Maradonom i Napolijem, besciljno i nezainteresirano luta gradom koji je upravo proključao zbog osvojene titule, čine taj dio filma znatno drukčijim i usporenijim od prvog dijela.
Što je sve priprema za ludu završnicu i urnebesni dijalog s redateljem Antonijom Capuanom kao definitivnom inspiracijom za odluku o tome da postane redatelj.
Čudna je stvar s tim Napuljom. Svi kreativci iz njega bježe u Rim, a grad je pun priča, inspiracije i ludila za deset života.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Je li Sorrentino to definitivno priznao sebi i donio odluku da se tematski posveti rodnom gradu ili je riječ o izdvojenom autobiografskom filmu saznat ćemo uskoro. Ali da je film dirljiv, pomaknut, posvećen ulici i Napolitancima i tom evidentno samodostatnom svijetu te pun pamtljivih dijaloga i rečenica, jest.
Sorrentino je napravio odličan film. 'Bila je to božja ruka' dirljiv je i pomaknut
Dva i pol sata, koliko traje, gotovo prolete
U novom filmu nije riječ o visokoj buržoaziji i problemima starenja, niti o bogatom rimskom društvu dokoličara u potrazi za smislom, nego o redateljevoj osobnoj priči, o povratku obitelji i Napulju, odnosno korijenima
Paolo Sorrentino, redatelj beskrajnog talenta i posebne poetike koju ljudi obožavaju ili ne podnose, a koju je majstorski prezentirao u filmovima ‘Velika ljepota’ i ‘Mladost’, s novim filmom ‘Bila je to Božja ruka’, otišao je i korak dalje.
Ako je u ova dva filma pokazao što sve zna i može, ironizirajući ujedno svijet kojem pripada i koji najbolje poznaje, s potpuno ludim dijalozima i nekom vrstom poetike apsurda obojene mediteranskim bojama, u njegovom novom filmu nema više odmaka i pogleda iznutra, ali ni s visine.
Osobna priča o povratku korijenima
U novom filmu nije riječ o visokoj buržoaziji i problemima starenja, niti o bogatom rimskom društvu dokoličara u potrazi za smislom, nego o redateljevoj osobnoj priči, o povratku obitelji i Napulju, tj. korijenima. A svatko iole upućen u autentično ludilo i dječju zaigranost Napulja, zna kako je tamo nemoguće živjeti u balonu samodostatnosti i bez doticaja s ulicom.
Pišući o ovom filmu, Jurica Pavičić je u Jutarnjem listu zaključio kako je Sorrentino snimio svoj ‘Amarcord’ i film je točno to. Istovremeno i divna mediteranska razglednica, dijelom i
komedija, pa potom tragedija, prožeta katoličkim pučkim misticizmom i kolektivnim ludilima
jednog grada.
Na kraju krajeva Sorrentino i jest logičan Fellinijev nasljednik, s tom razlikom što se Napulj i Rimini teško mogu usporediti. Odnosno, napuljska ulica traži puno više od čovjeka u svakom smislu, uslijed čega je njegova kreativna eksplozija puno intenzivnija.
Javno obznanjena nevjera oca
Baš zbog toga, skoro dva i pol sata filma gotovo pa prolete, a sve unatoč tome što je riječ o tri filma unutar jednoga, s različitim ritmovima. Prvi dio doista izgleda kao ‘Amarcord’, dok nas Sorrentino vodi kroz luda obiteljska okupljanja, urnebesne dijaloge, plavetnilo Napulja i njegove ladanjske okolice, ali i kroz fanatičnu opsjednut nogometom i Maradonom s neizbježnim scenama sitnih švercera u ludoj utrci gliserima s policijom.
U tom dijelu dakle imamo sve, zabavu, veliku i pomaknutu obitelj koja se redovno okuplja, seksualnost koja je stalno prisutna kroz lik neodoljive i lude tetke, unutrašnji Napulj koji se raspada, mafiju, iščekivanje Maradone, kolektivne delirije, prve ljubavi, vespe i temeljnu životnu bezbrižnost koju tek donekle nagriza javno obznanjena nevjera oca
glavnog junaka.
Introspekcija i naglo sazrijevanje
Sve to nestaje sa smrću roditelja od trovanja ugljičnim monoksidom, koju je Sorrentino izbjegao jer je išao na domaću utakmicu Napolija s Empolijem, čemu imamo zahvaliti i
naslov filma. Introspekcija i naglo sazrijevanje, uz prvi bizarni seks i potraga za smislom u novim okolnostima, uslijed čega tinejdžer fanatično opsjednut Maradonom i Napolijem, besciljno i nezainteresirano luta gradom koji je upravo proključao zbog osvojene titule, čine taj dio filma znatno drukčijim i usporenijim od prvog dijela.
Što je sve priprema za ludu završnicu i urnebesni dijalog s redateljem Antonijom Capuanom kao definitivnom inspiracijom za odluku o tome da postane redatelj.
Čudna je stvar s tim Napuljom. Svi kreativci iz njega bježe u Rim, a grad je pun priča, inspiracije i ludila za deset života.
Je li Sorrentino to definitivno priznao sebi i donio odluku da se tematski posveti rodnom gradu ili je riječ o izdvojenom autobiografskom filmu saznat ćemo uskoro. Ali da je film dirljiv, pomaknut, posvećen ulici i Napolitancima i tom evidentno samodostatnom svijetu te pun pamtljivih dijaloga i rečenica, jest.