'The Killer' nije ni blizu filmovima koji su Davida Finchera učinili velikanom suvremenog trilera
Novi film američkog redatelja, odnedavno dostupan na Netflixu, najbolje funkcionira onda kad se ne shvaća ozbiljno
Uz neosporno prvenstvo debitantskog Aliena 3 iz 1992. godine, najnoviji film Davida Finchera, The Killer, mogao bi biti drugi najslabiji film njegova opusa. Istina, neke od tih uradaka pogledao sam davno i vjerojatno bi iziskivali svježe gledanje, ali sama je ta pomisao dovoljno indikativna – novi Netflixov triler daleko je ispod poznatih i priznatih Fincherovih kapaciteta.
Baziranu inače na istoimenom francuskom stripu, relativno jednosmjernu priču o profesionalnom ubojici koji počini grešku Fincher je predočio uz pomoć Andrea Kevina Walkera, scenarista filma Se7en (nakon kultne uspješnice iz 1995. dvojac više nije surađivao). Ni Walker se, osim u pojedinim instancama, ovdje nije posebno proslavio. Ton filma ostao je nejasan, kao da nisu bili sigurni u kojem smjeru žele otići. Za par godina filma se više nitko neće sjećati.
Ubojica je savršeno skeptičan
Početak svakako nije nezanimljiv. Pratimo neimenovanog ubojicu (odnosno, poslije ćemo vidjeti, onog koji se predstavlja pod mnogim imenima) dok u napuštenoj pariškoj zgradi čeka u zasjedi. Koristeći se klasičnim noir naratorom Fincher nas odmah prebacuje u protagonistovo stanje svijesti, pa dok čekamo njegovu metu, ubojica (Michael Fassbender iz uloge vjerojatno izvlači maksimum) objašnjava ne samo pristup zanatu, nego i osnovna načela svoje životne filozofije, ako bi se ta razmatranja tako moglo nazvati.
“Fascinantno je koliko se možeš fizički iscrpiti ne radeći ništa. Ako ne možeš podnijeti dosadu, ovo nije posao za tebe”, otvara protagonist svoj monolog (odmah se pitam hoće li nakon generacije Z plaćenici postati deficitarno zanimanje). Sreća ne postoji, objašnjava potom ubojica, a isto vrijedi za karmu i pravdu. Život, dakako, nema smisao, čovjek je čovjeku vuk itd. On sâm nebitan je kotačić u toj mašineriji smrti, tješi se (tvrdnje podupire statistikama). Monolog je zanimljiviji, a definitivno manje banalan i potrošen onda kad si ozbiljni ubojica dopusti malo humora i autoironije. “To sam što jesam”, citira jednom prilikom mornara Popeyea.
Ubojica je savršeno skeptičan, neizbježno ciničan. Na kraju dana, ništa osim isplate nije mu važno. Ostavlja dojam čovjeka koji zna što radi. Ubojstvo nije ništa drugo no procedura u kojoj je, odradivši svojih deset tisuća sati prakse, postao nevjerojatno dobar. Ne zanimaju ga ni Bog ni ideologija ni državne zastave; ni do čega mu zapravo nije stalo. Osim što je plaćeni ubojica, ništa drugo u njegovu životu nije distinktivno (jednom će reći da je na zadatku korisno izgledati kao njemački turist, ali on se čitavo vrijeme oblači poput njemačkog turista).
Niz manje ili više uspjelih improvizacija
Iako zbog Fassbenderove hladne karizme donekle jest intrigantan, zbog svega ovoga ni gledatelju nije posebno stalo do ubojice. Međutim, nema sumnje da, dok svjedočimo njegovim joga vježbama i voajerskim sklonostima (valjda profesionalna deformacija), ipak silno iščekujemo trenutak kad će meta ušetati u posljednju minutu svoga života. Ta je činjenica rezultat ljudske psihologije koliko i Fincherove režije.
“Predvidi, ne improviziraj”, ponavlja ubojica tijekom čitavog filma. Ali nakon što promaši u Parizu, sve će ostalo biti niz manje ili više uspjelih improvizacija.
The Killer je podijeljen u više naznačenih poglavlja. Kad se u drugoj cjelini nakon misije vrati na svoju sigurnu lokaciju, gdje bi ga trebala čekati djevojka, ubojica pronađe krvavi nered. Djevojka je, saznajemo potom, ipak živa, iako leži u bolnici. Poslije sve do zadnjih scena nema nikakvu ulogu u filmu. Još jedna osoba bez osobnosti, još jedan čovjek do kojeg nam nije nimalo stalo (sva sreća pa je ubojica naviknuo na dosadu u životu).
Bljeskovi crnog humora i parodijski elementi
Kako god, u tom trenutku postaje očito da se igra obrnula, lovac je postao lovina; loš posao u Parizu ne može proći bez posljedica. I kao u svakom drugom predvidljivom trileru, ubojica se okreće protiv nadređenih koji su ga prodali. U ovom slučaju u pozadini i ne leži neka posebno impresivna organizacija, pa redatelj ni ne pokušava previše komplicirati stvari. Kad uništi računala svog šefa, ubojica je prilično siguran da je obrisao sve tragove o svojoj profesionalnoj egzistenciji. Koliko je to plauzibilno odlučite sami.
U neku ruku, The Killer je film potpunog primata stila nad supstancom, najbolji onda kad se ne shvaća ozbiljno. Jasno, Fincher je prevelik majstor svog posla da bi napravio dosadan triler, no uz nekoliko uspjelih akcijskih scena, bljeskovi crnog humora i parodijski elementi često su jedino što ga drži na životu. Šteta je što taj element nije izveden do svog punog potencijala (na tom tragu je primjerice odluka da ubojica u slušalicama konstantno vrti glazbu The Smithsa). Dodajmo da je soundtrack Trenta Reznora i Atticusa Rossa ovdje generalno nezanimljiv, sekundaran za izgradnju atmosfere napetosti (nakon početka toga ionako nema previše).
Tilda Swinton pojavi se u sporednoj ulozi koja samo pokaže da je i njezina epizoda jedna propuštena prilika da se The Killeru doda nešto intrige (gluma je u filmu sasvim solidna, ali jednostavno nije bilo dovoljno dobrog materijala za išta više od toga).
Fincher radnju komforno drži na autopilotu
Od Pariza preko Dominikanske Republike pa do više lokacija u Sjedinjenim Državama, Fincher radnju komforno drži na autopilotu, u potpunosti izbjegavajući ozbiljnije komentare ili društvenu kritiku. Ubojica redovito posprema metke u glave onih koji mu su nađu na putu, uključujući i nedužne civile, no zato nonšalantno, vjerujući mu na riječ, poštedi najveću gnjidu. Gledatelj će lako prepoznati o kome govorim.
Američki redatelj ima široku publiku i nema sumnje da će svaki poštovatelj njegova rada pogledati ovaj film, osobito kad mu se tako plastično ukaže na sučelju Netflixa. No, ima i puno boljih načina da čovjek utroši dva sata života, pa makar i ponovno gledajući nešto od onoga što je Finchera učinilo Fincherom. Jesen je uvijek bila pravo vrijeme za to.