“Gledajući ljudsko ponašanje kroz povijest, kad god je dolazila neka nova tehnologija, uvijek su starije generacije bile zabrinute za mlade zbog korištenja tih tehnologija. Postoje tekstovi s početka 20. stoljeća koji govore o tome kako su ljudi postali ovisni o radiju. Nepojmljivo je bilo da cijele obitelji sjede kod kuće, ne razgovaraju i ‘slušaju kutiju’. Već su tada neki stručnjaci za mentalno zdravlje govorili kako se ljudi manje druže i razgovaraju te samo slušaju radio”.

Kad je pak televizija ušla u domove pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, počelo se govoriti o ovisnosti o televiziji. Zvuči poznato?

“Rekao bih da smo se mi, djeca osamdesetih, naslušali rečenica poput ‘stalno si pred televizorom’ jer je to našim roditeljima bilo strano”, prisjeća se profesor Neven Ricijaš s Odsjeka za poremećaje u ponašanju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na kojem radi proteklih 18 godina.

Generacija digitalnih urođenika

Baš kao nekad nad radijom i televizijom, danas se zgražaju nad novim generacijama i njihovom odnosu prema internetu. Fokus je prebačen na nove tehnologije koje se puno brže razvijaju.

“Mi imamo određena očekivanja od mladih koja proizlaze iz uspoređivanja s našim djetinjstvom i kakvi smo mi bili u tim godinama. Današnje generacije odrastaju uz internet i zove ih se digitalnim urođenicima. Uvriježeno je mišljenje da su mladi podložniji internetu i ovisnosti o njemu, posebice one generacije koje se ne sjećaju vremena bez interneta”, kaže Ricijaš.

Odrasli su nekad gori od djece

Naš sugovornik upozorava da nije sve crno-bijelo. Odrasle osobe također pokazuju znakove ekscesivnog ponašanja u online okruženju. Problem nije prisutan isključivo kod mladih, a o tome ponekad premalo govorimo.

“U potrebi za socijalnim interakcijama i kontaktima, ljudi posežu za društvenim mrežama, što je razumljivo jer tome društvene mreže i služe. Međutim, nerijetko odrasli konzumiraju društvene mreže štetnije nego djeca i to im postaju dominante interakcije. Radi se o temi o kojoj moramo početi više razgovarati”, veli stručnjak kojemu je područje znanstvenog i stručnog bavljenja delinkventno i rizično ponašanje s naglaskom na bihevioralne ovisnosti.

Internet stvara specifičnu ovisnost

Postoje različite podjele bihevioralnih ovisnosti, ali one danas najviše uključuju ovisnost o kockanju, internetu i videoigrama, odnosno takozvane moderne i nove ovisnosti. Time se naš sugovornik bavi zadnjih desetak godina, dok je prije toga dominantno proučavao delinkvenciju i kriminalitet.

“Kockanje je zapravo jedna specifična ovisnost jer je usko vezana uz industriju igara na sreću kao legalnu industriju rizika koja bi trebala biti pristupačna samo odraslim osobama, kao i alkohol i duhanski proizvodi. Što se tiče interneta, on je interesantan zbog toga što nam je svima dostupan i potreban, a i nema dobno ograničenje”, ističe profesor

Ne možemo osigurati apstinenciju

Prvi tradicionalni imperativ kod liječenja bilo koje ovisnosti, nastavlja profesor, jest apstinencija. To je ultimativni cilj – da pušač prestane pušiti, ovisnici o alkoholu prestanu piti, a ovisnici o kockanju prestanu kockati.

To je razuman cilj budući da se kvaliteta života ne bi narušila apstinencijom, već upravo suprotno. Pristup proučavanju ovisnosti o internetu mora biti različit od onoga kako proučavamo druge ovisnosti jer u ovom slučaju ne možemo osigurati apstinenciju.

“U današnjem realnom okruženju ne možemo očekivati apsolutnu apstinenciju od interneta jer je on predostupan i zapravo nužan za svakodnevno funkcioniranje. Stoga trebamo osigurati neke druge mehanizme koji će doprinijeti njegovoj odgovornoj upotrebi”, kaže.

Digitalna tehnologija nas je spasila tijekom pandemije

Čovjek bi pomislio kako se problem ovisnosti o internetu produbio kroz pandemiju, no profesor Ricijaš ističe da se dogodilo upravo suprotno – nove tehnologije su nam pomogle lakše prebroditi izolaciju.

“Puno bismo više posljedica imali od lockdowna da nije bilo tehnologija. Da, puno više ljudi ih je počelo koristiti, no nije se povećao broj ovisnika. Ljudi su bili prisiljeni koristiti ih i onog trenutka kada su se mogli vratiti u normalne interakcije, to su i učinili. Zahvaljujući pandemiji shvatili smo koliko su nam važne interakcije uživo”, objašnjava dodajući da smo mogli i ovaj intervju obaviti pisanim putem ili video kanalima, ali nismo jer bismo bili zakinuti za niz drugih aspekata komunikacije koji se mogu ostvariti jedino kontaktom uživo.

Kako gradimo sliku o sebi?

Oni su pak iznimno bitni i nijedna nam ih tehnologija ne može zamijeniti. Primjerice, društvene mreže su odličan kanal za razmjenu informacija, ali tu nema cjelovitog i značajnog emocionalnog doživljaja.

Informacija, ističe naš sugovornik, može djelovati na trenutno, kratkoročno emocionalno raspoloženje. Virtualne nas poruke ne ispunjavaju emocionalno kao komunikacija uživo, licem u lice. Neuroznanstveno gledajući, dopisivanje ne aktivira centar u mozgu koji je odgovoran za empatiju.

“Razgovor licem u lice doživljavamo svim osjetilima. To je nezamjenjivo iskustvo. Problem nastaje kada osoba emocionalno ispunjenje traži u online okruženju, a do njega ne može doći iako ima niz ‘prijatelja’ i kontakata na društvenim mrežama. Tu ljudi ulaze u dvije dimenzije rizika. S jedne strane, postoji rizik za ekscesivno ponašanje na internetu gdje osoba traži sve više i više interakcija očekujući emocionalno ispunjavanje do kojega ne može doći, te ulazi u rizik od ovisnosti. Drugi je rizik vezan uz emocionalnu komponentu budući da se javlja osjećaj tjeskobe kroz koji se provlači i usamljenost i nesigurnost budući da sliku o sebi gradimo i kroz interakcije s drugima”, objašnjava.

Interakcije se preselile na internet

Profesor Ricijaš tumači kako postoje indikatori da je razvoj tehnologija posljednjih 20 godina utjecao na porast usamljenosti, depresivnosti i anksioznosti, no još je prerano to jednoznačno odrediti.

“Kod mladih vidimo opadanje broja socijalnih interakcija uživo, one su se preselile online. Ima tu dobrih strana – brze su, omogućavaju mladima brže rezoniranje i percipiranje stvari, ali, ponavljam, nema emocionalne komponente koja mladima omogućava izgradnju pozitivne slike o sebi i nekih važnih socio-emocionalnih vještina”, veli.

Treba izaći iz svoje zone komfora

Ricijaš naglašava postojanje rizika da virtualni svijet prilagodimo isključivo sebi i iskrojimo ga sukladno našim interesima. Drugim riječima, društvene mreže nam serviraju ono što mi želimo gledati i čitati – od recepata, slavnih osoba i kućnih ljubimaca, do filmova i serija.

“U online okruženju si vrlo lako stvorimo umjetni svijet u kojem se usmjeravamo na sadržaje od našeg interesa, povezujemo se s nama sličnim ljudima te nemamo nužno puno sukoba i mogućnosti izlaska iz zone komfora. No, realni svijet ne funkcionira uvijek tako. U svakodnevnom realnom okruženju normalno je da nailazimo na ljude s kojima se ne slažemo, koji nas uznemiravaju i s kojima ulazimo u sukobe”, kaže.

Preduvjeti za mentalno zdravlje

Nadovezuje se kako je u realnom okruženju veći dijapazon različitosti, a emocionalni doživljaji su intenzivniji nego u online okruženju.

“Da bismo se znali nositi s time i živjeti u realnom svijetu, nama su ta iskustva prijeko potrebna. Tada učimo i razvijamo tehnike suočavanja sa stresom, frustracijom i neugodnim situacijama, razvijamo vještine rješavanja problema, nošenja s pritiskom, vještine pregovaranja, kompromisa te se zapravo osnažujemo. A to su važni preduvjeti za mentalno zdravlje”, objašnjava.

Pričajte i sami sa sobom

Profesor apostrofira važnost mentalne higijene i kako trebamo raditi na tome da osvještavamo ljude o mentalnom zdravlju: ne trebamo biti usamljeni i sami rješavati sve svoje probleme, nužno je imati socijalnu podršku.

Za ostvarivanje kvalitetnih odnosa te osjećaja zadovoljstva, nastavlja, nužno je razvijati dvije grupe velikih vještina. To su interpersonalne, odnosno kako se ponašamo prema drugima i druge intrapersonalne – kako razgovaramo sami sa sobom, odnosno one vezane uz razumijevanje sebe.

“Nažalost, u našem se društvu tradicionalno premalo naglaska stavlja na te intrapersonalne vještine. Puno se više usmjeravamo na ophođenje prema drugima, dok je izuzetno važno da poznajemo sami sebe, svoje jake i slabije strane, svoje potencijale i ograničenja, da razvijamo samokontrolu, imenovanje i nošenje s neugodnim emocijama, vještine tolerancije i slično”, ističe.

Kako si?

Važno je brinuti o samima sebi i s vremena na vrijeme se pitati “Kako si?”. To je pitanje, nažalost, danas postalo usputan pozdrav, posebice u online okruženju gdje ne možemo raspoznati je li u pitanju ozbiljna zabrinutost ili tek poštapalica.

“Iskreno pitanje ćemo prepoznati po tonu i boji glasa te položaju tijela jer mi komuniciramo cijelim našim tijelom te je stoga doživljaj uživo nezamjenjiv. Za usporedbu, tijekom pandemije smo svi gledali koncerte i predstave na internetu. Je li to isto kao otići na koncert u neku dvoranu ili kazalište?”, pita nas profesor.

Svi znamo odgovor. Dakako, to nas je navelo na razmišljanje o važnosti emocionalnog doživljaja.

“Emocije uvijek dulje memoriramo. Iz pojedinog razgovora ćemo s vremenom zaboraviti neke detalje i riječi, ali ćemo dulje pamtiti kako smo se osjećali u tom trenutku. Toga nemamo na društvenim mrežama zbog čega doživljaji brže prolaze. Zato je bitno uživo pitati ‘Kako si?’ – razgovarati o sebi i slušati druge”, dodatno nam pojašnjava.

Nacionalno istraživanje pokazalo zabrinjavajuće podatke

Riječi čine tek oko 10 posto ukupne komunikacije licem u lice. Kad odgovorimo na to pitanje, odgovorimo cijelim tijelom, tonom glasa, brzinom, pogledom…

Na tragu toga je Hrvatski Telekom u sklopu božićne kampanje “Kako si?” proveo nacionalno istraživanje o komunikacijskim navikama i o tome koliko smo u kontaktu s našim bližnjima.

Istraživanje je pokazalo da 50 posto ispitanika želi da ih se češće pita “Kako si?”, 57 posto nije zadovoljno svojim društvenim životom, a 45 posto mentalnim zdravljem.

Uz pravu podršku sve je lakše

Čak 40 posto ispitanika želi češće komunicirati s bliskim prijateljima i ono najalarmantnije – njih 10 posto nema osobu kojoj se može obratiti za podršku.

“Osjećaj usamljenosti i ne imanja ideje kome se mogu obratiti predstavlja jedan od rizika za mentalno zdravlje. Svi ljudi povremeno proživljavaju neugodna i izazovna životna iskustva, a dobra socijalna podrška je jedan od važnih elemenata da lakše prolaze kroz njih. U početku će to uvijek biti krug obitelji i prijatelja, no ne treba zanemariti potencijale koje imamo u zajednici te je poželjno potražiti i stručnu podršku kada osjetimo da nam je to potrebno”, objašnjava Ricijaš.

Prevenirati razvoj ozbiljnijih problema

Stječe se dojam, dodaje, da je kod nas još uvijek uvriježen stav kako su stručnjaci za mentalno zdravlje nužni samo kod ozbiljnih situacija kada je problem izuzetno progredirao. Međutim, upravo je podrška u rješavanju manje zahtjevnih životnih izazova najbolji mehanizam da se prevenira razvoj ozbiljnijih problema.

“Iako ponekad ljudi ne znaju kome se obratiti, treba reći da stvarno, u svakom dijelu Hrvatske, postoje stručne službe u području javnog zdravlja, mnoga savjetovališta i udruge u kojima rade stručnjaci različitih profila s kojima se može razgovarati o osobnim problemima. Posezanje za stručnom podrškom bi trebao biti osnovni princip brige o sebi”, kaže.

Interakcije u nama bude emocije

Stručnjaci mogu pomoći ljudima da izađu iz unutarnjeg kruga u kojemu ne nalaze sami rješenje za svoju situaciju. To su u potpunosti normalne situacije, a posebno važne u blagdansko vrijeme kada smo emocionalno osjetljiviji.

“Tada se, po tradiciji, okupljamo i provodimo vrijeme s bližnjima. Kako nam je to prirodni fokus, automatski imamo izraženije emocionalne doživljaje. Znamo da nas čeka puno interakcija, a interakcije bude emocije. S druge strane, kraj godine ima tu dimenziju da svi pogledamo unatrag na to kako je ona prošla. Ta refleksija budi i određeni emocionalni senzibilitet, odnosno samoevaluaciju”, kaže profesor.

Ne treba težiti savršenstvu

U potpunosti je logično da se tijekom obiteljskih okupljanja sjetimo ljudi koji više nisu s nama iz bilo kojih razloga. Nije neobično da se javi neka vrsta sjete i nostalgije za nekim prošlim vremenima.

“Paralelno s time, mediji nam serviraju jedan imperativ sreće, savršenih blagdana, večera, obitelji, interijera, zabave, glazbe, hrane i obilja. Ako ljudi po autopilotu funkcioniraju u online okruženju bez kritičkog mišljenja, mogu se osjećati nedovoljno kompetentno i nerealizirano. Ne treba težiti savršenom životu, nego savršeno životnim blagdanima koji podrazumijevaju raznolika (ne)ugodna iskustva”, kaže.

Biti sam i biti usamljen nije isto

Važno je, u kontekstu usamljenosti, senzibilizirati ljude da razmisle o bližnjima koji su usamljeni i poklone im sebe i svoje vrijeme. Mogli bismo reći – lijepa emocionalna iskustva.

“Usamljenost je jako kompleksna. To je subjektivan osjećaj vezan uz osjećaj razumijevanja, pripadanja, prihvaćenosti i potencijala povezivanja s drugima. Biti sam i biti usamljen nije isto. Nekad se čovjek u sobi punoj ljudi osjeća usamljeno. S druge strane, ima onih koji su često sami, a nisu usamljeni”, zaključuje Ricijaš.

Dakle, trebali bismo sami sebi pomoći ako smo usamljeni. Prvo pokušati razumjeti sebe i što nam se događa, reagirati na rane znakove, a potom se usmjeriti prema podršci koju nam mogu pružiti drugi ljudi. To je krucijalno za mentalno zdravlje.

---

Sadržaj nastao u suradnji s Hrvatskim Telekomom.