Šibenik ima novi projekt za sve koji vole glumu. Iza njega stoje Leon i Jelena Graovac Lučev, čuli smo se s njima

“Prošle sam godine toliko radio da ne znam kako sam preživio. Glumački angažman u seriji Šutnja Dalibora Matanića završio je prije sedam, osam mjeseci. Završio sam i Prvi maj, u Bugarskoj i Keniji Mother, u Francuskoj Disco boy… Ove ću godine raditi stvari koje su meni posebno važne”, priča nam Leon Lučev koji sa Jelenom Graovac Lučev, suprugom i kolegicom s kazališnih dasaka, priprema kul projekt.

Ulovili smo ih u jeku priprema projekta Glumac ima vremena za Arsena koji ovih dana kreće u njegovom rodnom Šibeniku. Projekt je plod njihovog zajedničkog rada u Kući umjetnosti Arsen, a riječ je o kontinuiranom programu radionica koje će se održavati tijekom četiri mjeseca, počevši od siječnja 2022. godine.

Polaznici će se kroz radionice educirati i upoznavati s dubljim razumijevanjem dramskog djela, književnog predloška ili proznog teksta, njegovom interpretacijom. U posljednjoj fazi upoznat će se s predstavljanjem i prezentacijom kao finalnim korakom ka scenskom djelovanju, a to je susret s publikom, odnosno susret s konačnim, četvrtim živim zidom scene.

I publika može biti umjetničko djelo

Angažirana publika upravo je jedan od glavnih ciljeva ovog projekta. “Na jedan način publika je uvijek vani i unutra. Vani jer nije sudionik nastajanja umjetničkog djela, a unutra zato što to umjetničko djelo doživljava. A sada mi pokušavamo da bude unutra unutra. Krenuvši od pretpostavke da je svaki čovjek jedno malo umjetničko djelo s nekim potencijalima koji su otkriveni ili neotkriveni, koje ima potrebu isprobati i koji ne moraju neminovno biti znak da će čovjek postati umjetnik želimo da publika sama bude umjetničko djelo koje može samo kreirati sebe”, pojasnio nam je Leon Lučev.

Upravo se ta ideja nadovezuje na ideju koja stoji iza imena projekta. “Sjećam se da sam ga smislila dok sam u neke sitne sate sjedila u svojoj tadašnjoj beogradskog kuhinji, razmišljali smo o tome kako nazvati edukaciju i to čime se bavimo i ispalila sam tu rečenicu: Glumac ima vremena. Točna je za to što radimo i u kontri onome kako se danas najčešće radi, jer nam svima stalno govore da nemamo vremena. Glumcu je najčešće baš vrijeme potrebno da u njemu sazrije proces iz kojeg kreacija nastaje, što je suprotno hiperprodukciji i onom što se dešava kada je samo vanjski rezultat cilj”, prisjeća se Jelena Graovac Lučev.

Otvaranje novih životnih perspektiva kroz umjetnost

“Meni umjetnost uvijek otvara neku perspektivu u životu. Da nema umjetnosti ovaj svijet u kojem živim teško bih razumio. Bio bi mi kompletno nerazumljiv i stran, a kroz umjetnost sam nekako našao prostore koji su meni bliski, otvoreni, emotivni, intenzivni i ja. Iz te perspektive mi ljudima dijelimo neko novo iskustvo. Kad kažem dijelimo, ne učimo ništa nikoga, nego u stvari dijelimo s ljudima neko iskustvo koje smo prošli. Moj pojam edukacije nije učim te nešto, nego zajedno kreiramo nešto novo. Tako da u svakom edukativnom projektu kojeg kreiramo, mi smo voditelji, a u isto vrijeme smo i sudionici. U onoj mjeri koliko ćete se vi otvoriti, otvorit ćemo se i mi. Dakle, mi u stvari kreiramo neki zajednički prostor kojeg ne poznajemo prije nego što ga uopće kreiramo”, govori nam Lučev koji već dugo radi kao glumački pedagog.

Podsjeća nas na važnost povezivanja u zajednici: “Ljudi, osobito mladi, često su zatvoreni u nekim vlastitim bolima i strahovima za koje misle da su samo njihovi. U stvari, na samom radu na nekoj ulozi ili pjesmi, kad se otvori neka bol onda i grupa prodiše, nisi sam u tome. To mi je vrijednost rada – neka kolektivna empatija koja poveže grupu, da se spoje u nekim prostorima koje inače ne pokazuju, a tome služi umjetnost. Volim taj rad. I ne nazivam ga radom. Mislim da je to neko međusobno dijeljenje”.

Projekt je namijenjen svima, bez obzira na prethodno iskustvo

Upravo je zato projekt otvoren za sve starije od 18 godina, bez obzira na prethodno poznavanje ili nepoznavanje glumačkog rada. Jelena nam je pobliže dočarala kako to izgleda na radionicama.

“Rad je intenzivan i idemo duboko. Proces rada je fragilan put, jer od izbora teksta pa do nečeg što možemo zvati scenskom izvedbom svatko otvara nešto što je bitno za nju ili njega u trenutku kad se radionica dešava. Polazišna točka je odabrani tekst i iskustvo s kojim dolazimo. Ne pričam o glumačkom, nego o životnom iskustvu. Njega koristimo kao polazište za razumijevanje glumačkog. Naša polazišta osvještavamo, a potom

transformiramo, da bismo se od njih odmaknuli i krenuli u ono što je scensko. Na radionicama najčešće krećemo od iste točke, a to je bivanje na sceni, jer ono je drugačije od bivanja u životu”, govori te nastavlja:

“Radit ćemo s partnerima, sami, s tekstom i bez teksta, dopustit ćemo tišinu, nepoznato i neosvojeno. Igrat ćemo se, jer gluma je igra. Postavljat ćemo ciljeve samima sebi, s mogućnošću da od njih odustanemo i krenemo drugim putem. Jer ti putevi se i dešavaju, samo kad krenemo”.

Projekt Glumac ima vremena nastao je tijekom pandemije baš zato što nisu htjeli odustati od rada. Umjesto dogovorenih projekata koji su postali nedostižni, besplatno su vodili online radionice.

Odaziv je bio velik te su okupili sudionike iz čak šest zemalja. “Pitala sam se koliko će ljudi biti otvoreni za glumački proces preko internet platforme i kako ćemo mi sve to na taj način sprovesti u djelo zato što smo prvi put radili na taj način, a gluma je ipak umjetnost živog kontakta, dok je glumčev primarni instrument tijelo u kontaktu. I uspjeli smo ga učiniti živim. Jedna od stvari koje naglašavamo u radu jest ta da radiš iz onog u čem jesi. Ne iz ideje o tome što bi trebali biti. U tom periodu smo svi bili doma, osamljeni i izolirani. Tako da je to bila jedna od stvari u kojoj smo bili i iz toga smo radili”, priča nam Jelena.

Leon nam objašnjava kako neki principi funkcioniraju univerzalno: “Način rada kojim se bavim isto funkcionira u bilo kojem gradu svijeta. Meni je poriv rada tišina. Tišina je u stvari bliska svim ljudima i to je vrijeme nekog bivanja, a da bismo došli do nje moramo istražiti tko radi, što radi i zašto radi. Moramo malo smiriti um pa onda ući u prostor kreacije. Taj prostor iz kojeg radimo je isti i razumljiv je u cijelom svijetu. Mene je to uvijek fasciniralo i u stvari me i to ponukalo da uđem u ovo”.

Prva radionica je pokazala koliko empatije se može stvoriti u grupi

Prvu radionicu u prostoru Arsena održali su u sklopu prvog Međunarodnog festivala književnosti ŠKURE u rujnu ove godine. Radionica se zvala Glumac ima vremena za poeziju i radili su s poezijom šibenskog pjesnika Stjepana Gulina.

“Okupila se predivna grupa od desetak ljudi, radionica je bila dvodnevna, a sadržajem uzbudljiva i bogata da više nismo znali ni mi ni polaznici radimo li dva ili šest dana. Prostor Kuće umjetnosti Arsen predivan je za rad. Osjetili smo potrebu da kreiramo program koji bi kontinuirano bio otvoren Šibenčankama i Šibenčanima”, kazala je Jelena.

Leon je s nama podijelio anegdotu vezanu uz taj susret: “Vrijeme se uvijek uspori tijekom radionica. Kad smo radili Škure ljudi su rekli ‘Ma čekaj, mi radimo samo dva sata, a toliko stvari se desilo’. I ja kažem da, radimo samo dva sata, ali smo nekako zajedno”.

“Rad na sebi uvijek otvara potrebu i znatiželju da promatraš rad drugih, da učiš od drugih, otkrivaš što ti je blisko. To je kao s knjigama. Čitanje dovodi do potrebe za još više i više čitanja. Sigurna sam da će ljudi koji nam se pridruže u Kući umjetnosti Arsen rado dolaziti i otkrivati ostale sadržaje u tom prostoru, filmske i muzičke, tribine…”, nadovezuje se Jelena.

U Šibeniku ne manjka kulturnog sadržaja

Kuća umjetnosti Arsen jedinstven je prostor koji povezuje tri vrste umjetnosti kroz multimedijalnu dvoranu, opremljenu za održavanje kazališnih i plesnih predstava, koncerata, te filmskih projekcija zahvaljujući modularnoj dvorani.

Pitali smo Leona, što njemu kao Šibenčaninu i umjetniku znači takva institucija u rodnom gradu: “Meni je to, u svakom slučaju hvale vrijedno i iznimno zanimljivo, počevši od filmskog programa koji je strašno kvalitetan i na kojem bi svaki film pogledao uključujući dječji program, predstave matineje i koncerte. To je prostor koji nevjerojatno komunicira sa Šibenikom danas. O Šibeniku danas ja govorim iz perspektive nekog tko dolazi i odlazi, no sada ću ipak malo dulje ostati. Imam osjećaj, ovako sa strane gledajući, da je Šibenik imao neku kvalitetu da nije ušao u masturizam, tako da ga masturizam nije pojeo. Imam osjećaj da su gradonačelnici Šibenika prvenstveno bili Šibenčani, a tek onda stranački dužnosnici, možda je to kvaliteta ovog grada. Imam osjećaj da Šibenik ima jako puno kvalitetnih sadržaja i potencijala da otvori još kvalitetnih sadržaja, a i gospodarski nisu vezani samo za turizam.”

“Šibenik me iznenadio toplinom i ušuškanošću, i nekim pametnim šušurom koji se dešava na više mjesta u gradu, u Kući umjetnosti Arsen, na Festivalu književnosti ŠKURE, u Klubu Azimut, oko mog omiljenog Vintage Love Šibenik butika…”, govori nam Jelena, a Leon na to dodaje:

“Obično imam tu usporedbu pa kažem zamisli glumca, a i čovjeka kao glinu. Ako ga ne zalijevamo, svako malo on se skruti i onda piči isti karakter cijeli život. A ako ga zalijevaš, malo vlažiš, on se omekša i možeš ga oblikovati”, priča pa zaključuje:

“Ovaj svijet je postao toliko naporan i ovo će biti grubo reći – jako puno ljudi iz nekog straha da ne ostanu bez posla, da ne ostanu bez primanja, radi i radi, a kad ćemo živit? Balašević je rekao: Na grobu stoji jedna brojka, druga brojka i jedna crtica, a ta crtica to je život. Meni je to lijepa usporedba. Lako je to reć’, al’ ajmo, puniti tu crticu!”

Sadržaj nastao u suradnji s Tvrđavom kulture Šibenik