U jednom trenutku imate čovjeka koji, zbog Parkinsonove bolesti, pati od takozvanog freezinga. Sav se smrzne, u grču je i ne može samostalno hodati. U drugom trenutku događa se čarolija. Pokrenete bateriju koja stimulira elektrodu koju ste ugradili u mozak, momentalno nestaje ukočenost i pacijent normalno hoda.

Nevjerojatno je koliko je funkcijska neurokirurgija napredovala u posljednjih nekoliko desetljeća. Tim Zavoda neurokirurgije KB Dubrava koristi najsuvremeniju tehnologiju i najmodernije usmjerene elektrode i za bogatim zapadnjačkim zemljama ‘kaska’ tek nekoliko mjeseci.

Među prvima u svijetu

Stalno idemo ukorak s tehnologijom, tako smo nedavno prvi u Hrvatskoj i regiji ugradili najnoviju bateriju za duboku mozgovnu stimulaciju koja je u upotrebi tek od kraja prošle godine. Do sada je ovaj zahvat izveden u Americi, Njemačkoj, Engleskoj i možda još kojoj zapadnjačkoj zemlji.

Mi smo referentni centar za stereotaksijsku i funkcijsku neurokirurgiju. Ova grana neurokirurgije toliko je napredovala da sada imamo elektrode pomoću kojih liječimo epilepsiju, Parkinsonovu bolest i niz drugih dijagnoza.

S tim razvojem razvila se i duboka mozgovna stimulacija ili DBS, neurokirurški postupak kojim se elektroda uvodi u specifičnu jezgru u mozgu s ciljem da se kontroliraju i smanje simptomi neke bolesti, kao što je primjerice Parkinsonova, kod koje pacijent ima tremor i tresu mu se ruke ili ima rigor zbog kojeg mu je smanjena pokretljivost.

Pritom imamo nekoliko izazova, prvo moramo pogoditi malu, milimetarsku jezgru i moramo samo nju stimulirati. Postupak se naziva duboka mozgovna stimulacija, jer te jezgre leže duboko u mozgu. Pritom operater mora, od korteksa, samog vrha mozga, elektrodom doći do ciljane jezgre a da pritom ne ošteti krvne žile i druge dijelove mozga koji su zaduženi za neke druge funkcije.

Kako izgleda zahvat duboke mozgovne stimulacije?

Elektroda je uska žičica koja na vrhu ima četiri pola koja koristimo za stimulaciju. Elektroda se kroz mali otvor na glavi, uvodi i ugrađuje u specifičnu jezgru duboko u mozgu. Potom se povezuje s baterijom koja se puni poput svakog mobitela, a koja se ugrađuje u prsište. Svi ti elementi ugrađuju se ispod kože i pacijent s njima slobodno živi, može plivati, voziti bicikl, nema baš nikakvih ograničenja.

Kad se aktivira, baterija šalje impulse do elektrode koja stimulira jezgru i smanjuje simptome. Princip elektrode je da ona konstantno šalje struju i stimulira jezgru i mi tako moduliramo određene funkcije mozga kao što su pokreti. Pacijent to ne primjećuje, a pritom se osjeća znatno bolje.

Čim uključite elektrodu nastaje čarolija, momentalno nestaje tremor i pacijent se normalno kreće i hoda. To je fantastičan osjećaj. U jednom trenutku imate čovjeka koji ne može samostalno hodati, a u drugom trenutku imate osobu koja se samostalno kreće. To je kao da imate čarobni štapić u ruci.

Najnovija tehnologija dostupna u Hrvatskoj

Prvi zahvat duboke mozgovne stimulacije u Hrvatskoj izveden je još 2000. godine što je sedam godina nakon što je DBS prvi put ugrađen u svijetu. Od tada neprestano pratimo trendove u neurokirurgiji.

Do sada su baterije za DBS vršile funkciju stimuliranja, a ova najnovija koju smo nedavno ugradili je pospješena. Ova baterija i elektroda istovremeno stimuliraju jezgru u mozgu i skupljaju informacije iz mozga, signale koje možemo tumačiti. Pomoću tih podataka možemo naći najbolji dio jezgre koji ćemo stimulirati i odrediti najadekvatniji intenzitet impulsa i frekvenciju kojima ćemo stimulirati jezgru.

Kako bi se taj zahvat mogao izvesti, tu je stereotaksija kod koje, pomoću okvira koji učvrstimo na glavu stavljamo glavu u koordinatni sustav. S obzirom na to da svaka točka ima svoje koordinate, matematički izračunamo gdje je jezgra do koje želimo doći i koju želimo stimulirati.

Slikovito rečeno, sve funkcionira poput navigacije. Ako se želite s nekim naći negdje, poslat ćete mu svoju točnu geolokaciju i osoba će doći točno tamo gdje ste je poslali. Tako funkcioniraju i stereotaksijska i funkcijska neurokirurgija.

Koliko traje zahvat?

Tjedan dana nakon ove operacije skupljali smo podatke, proučili smo dobivene informacije i onda odredili najbolje parametre stimulacije i dio elektrode koji će najadekvatnije stimulirati određeni dio jezgre. Sa zadovoljstvom mogu reći da se pacijent osjeća sjajno.

Mi smo u KB Dubrava doista uigrani tim, iznimno je važna priprema za zahvat. Zahvat kod nas traje oko tri sata, a u nekim drugim svjetskim centrima i po šest do osam sati. Jedan dio operacije radi se u lokalnoj anesteziji, a ostatak u općoj.

Osim Parkinsonove bolesti, u Hrvatskoj se duboka mozgovna stimulacija koristi kod tremora i distonije. No, ova metoda ima široku primjenu, te se izvodi i kod epilepsije i kod nekih psihijatrijskih dijagnoza kao što su depresija i opsesivno-kompulzivni poremećaj, ali kod nas još nema regulative za primjenu u te svrhe.

Kandidati za operaciju duboko mozgovne stimulacije

Nisu svi pacijenti koji imaju Parkinsonovu bolest kandidati za duboku mozgovnu stimulaciju. Neurolog je taj koji postavlja indikaciju za zahvat. U KB Dubrava imamo multidisciplinarni tim u kojem je neurolog taj koji vodi pacijenta i određuje terapiju.

Neurolog tijekom liječenja odrađuje niz testova i pregleda koji su preduvjet za zahvat i kada se pokaže da su lijekovi postali manje učinkoviti, onda se rade testovi da se vidi je li pacijent kandidat za DMS. Ako se utvrdi da je pacijent kandidat, onda odlazi na slikovne dijagnostičke preglede kojima se dobiva slika strukture mozga koji ćemo stimulirati. Tu je neuroradiolog ključan, jer što su slike točnije, preciznije će se implementirati elektroda.

Prednosti duboke mozgovne stimulacije

Razlika između terapije lijekovima i duboke mozgovne stimulacije je u tome da lijekovi jedno vrijeme smanje simptome, no oni se nakon nekog vremena vrate. Stimulacija daje puno bolje rezultate, pacijenti su dulje bez tremora, bez rigora, hodaju samostalnije, tijelo im pokretljivije.

Dakle, od osobe koju ne možete ni trenutka ostaviti samu jer vas je strah da će pasti, okliznuti se i ozlijediti se, imate osobu koja je potpuno samostalna. I ono najvažnije, nakon zahvata terapija lijekovima se smanjuje između 50 i 60 posto te se smanjuju i nuspojave lijekova.

Iako je skupa, gledaju se dugoročni benefiti operacije. S jedne strane imate terapiju lijekovima koja košta, zatim imate i hendikep zbog kojeg osoba odlazi i na fizikalnu terapiju, što znači da ne može raditi svoj posao. Kad to sve uzmete u obzir, operacija je jeftinija i učinkovitija od liječenja medikamentima i drugim vidovima terapija.

Zahvat košta, a pokriva ga Ministarstvo zdravstva i to je velika stavka, veliki poticaj da možemo raditi te zahvate i da naši pacijenti mogu dobiti najmoderniju operaciju.

Mozak me fascinira oduvijek

Mozak je poput svemira, što ga više istražujete, to ste svjesniji koliko ne znate, a mene oduvijek pokreće ljubav prema znanju. Odmalena sam znao da ću biti doktor. Snažan utjecaj na tu moju želju i izbor imao je moj otac koji me poticao u tom smjeru.

U duši sam zapravo matematičar. Uvijek me matematika više privlačila od nazovimo štreberaja. Uvijek sam mislio da je za medicinu potrebna moć memorije pa mi nije bila ludo privlačna sve dok nisam otkrio neurokirurgiju.

Mozak me oduvijek fascinirao, a u grani neurokirurgije kojoj se bavim ima i matematike, tako da sam ujedinio svoje dvije ljubavi. Naime, kod zahvata uvijek morate izračunati koordinate pomoću kojih ćete doći do mjesta zahvata. Tu je i istraživačka priroda neurokirurgije, jer mozak je još neistražen, ali i stres koji cijeli posao nosi. Volim kad je nešto napeto i stresno, ne podnosim monotoniju.

Gledavši u mozak skoro sam se onesvijestio

Prvi put neurokiruršku operaciju vidio sam na četvrtoj godini faksa. Skoro sam se onesvijestio. Otvaranje glave je, ruku na srce, agresivan čin. Činjenica da nekome otvarate glavu i gledate mozak stresna je sama po sebi. Ako nešto jako volite, brže se adaptirate. To prvo iskustvo ode u zaborav, a vi postanete hrabri.

Iako svaki mozak izgleda isto, on svakog od nas čini jedinstvenom osobom. Netko voli plavu, netko žutu boju. Netko voli Zagreb, netko Pariz. Netko voli umjetnost, a netko sport. Mozak je organ prema kojem imam izrazito velik respekt.

Najstresnija operacija

Svi se jako dobro sjećamo prvog poljupca. Tako se i ja jako dobro sjećam svoje prve samostalne operacije. Prvi poljubac je, bez obzira na uspješnost, ipak malo ljepše iskustvo. Bio je Badnjak 2015. godine. Samo nekoliko dana prije položio sam specijalistički. Bio sam dežuran, odjelom je vladala smirena, blagdanska atmosfera.

A onda nam je došla djevojka od 18 godina, žalila se na jaku bol u leđima. Bila je oduzeta, nije mogla pomicati ni ruke ni noge. Utvrdilo se da ima krvarenje u području vratne kralježnice. Konzultirao sam se sa starijim kolegama, odlučili smo da mora na zahvat.

Do tada sam iza sebe imao oko 2000 operacija koje sam radio uz mentore. Ovoga puta sam znao da je sve u mojim rukama. Prvi put je sva odgovornost bila na meni. Po ulasku u salu razmišljao sam kako u rukama imam život nečijeg djeteta, mlade osobe pred kojom je cijeli život. Bio sam svjestan da jedna moja kriva odluka može presuditi. To je bila najstresnija operacija koju sam do tada odradio.

Zar ću ovo raditi do kraja života?

Zahvat je trajao četiri sata. Sve je išlo kako treba i završilo sjajno. Pacijentica se u potpunosti oporavila, prohodala, bez ikakvih deficita, udala se, dobila dvoje djece. Još smo u kontaktu, tu operaciju neću nikada zaboraviti. Po izlasku iz sale pitao sam se ‘Zar ću ja ovo stvarno raditi do kraja života?’ No, s vremenom se čovjek adaptira. Takvu operaciju danas bih izveo s minimalnom dozom stresa, kao rutinsku.

Stres je uvijek tu, pitanje je samo kako se nosite s njim. Morate naći načina. Prvi preduvjet za minimiziranje stresa je znanje. I morate jako dobro napraviti pripremu prije nego što uđete u salu. Morate izraditi plan kako ćete riješiti problem zbog kojeg osoba odlazi na operaciju. Kad dođete do problema, morate shvatiti da ste vi taj koji odlučuje i morate odlučiti brzo.

Nikada mi se nije dogodilo da zbog stresa moram spustiti instrumente i napustiti salu. Svjestan sam što mogu, a što ne mogu i nikada se ne bih upustio u operaciju koju ne mogu sto posto kontrolirati. Stres u slobodno vrijeme otpuštam igrajući nogomet. Obožavam nogomet.

Operirao i slušao Suzu za zagorske brege

I jako volim glazbu, jako me opušta. Slušam je i u sali dok operiram. Izbor glazbe ovisi o mom raspoloženju. Volim slušati arapsku glazbu. Slušam i naše domaće. Kako mi je mama Zagorka, slušam i zagorske pjesme, ali volim i dalmatinsku glazbu, posebno Olivera.

Važno mi je da je glazbena kulisa smirujuća, romantična, doslovno trebate glazbu koja vas opušta. Zadnju sam operaciju, recimo, završio sa Suzom za zagorske brege. Glazba ne svira cijelo vrijeme, gasi se kad dolazimo do prijelomnog trenutka, kada smo blizu krvne žile. To su trenuci u kojima svi u sali moramo biti iznimno koncentrirani.

Rodio se u Dubaiju, a onda izabrao Zagreb

Moja mama je Zagorka, a tata Jordanac. Upoznali su se kada je 1967. došao u Zagreb studirati veterinu. Nakon faksa je tata ovdje radio nekoliko godina, a onda je dobio ponudu u Dubaiju. Bilo je 1978. kada je Dubai pustinja, šest sati je bilo struje, pa satima ništa. Planirali su da će tamo provesti nekoliko godina i da će se vratiti u Zagreb.

No, u međuvremenu su dobili djecu, moja dva brata, tri sestre i mene. I ostali su puno dulje nego što su planirali. Tamo sam završio osnovnu i srednju školu, proveo svoje djetinjstvo. Bilo je prekrasno, imao sam prijatelje raznih nacija, od Egipta i Indije do Amerike. To mi je dalo jedno neprocjenjivo bogatstvo.

No, mama je s vremenom počela iskazivati želju za povratkom doma. Nakon srednje škole, ja sam onda došao u Zagreb, upisao medicinu, zaposlio se, ostao. Sva braća i sestre, osim jedne, sada žive u Hrvatskoj. A kako su se i roditelji nedavno vratili nakon korone, sad smo opet malo više svi na okupu.

Klapa Intrade me na neki način vezala za Hrvatsku

Imao sam sreće da mi se sve što sam planirao u životu i ostvarilo. Doista volim svoj posao i cijeli tim. Jako sam ponosan na ekipu s kojom radim. Radimo u uvjetima koji su teški, financijski nismo ništa posebno motivirani, opseg posla i odgovornost su ogromni. Kad vidite tu ekipu i taj entuzijazam da se napravi nešto novo, da budemo up to date, to je ono što vas drži. Ne možete na to biti ravnodušni.

Imamo jako puno mladih kolega koji provode svoje prekovremene sate kako bi nešto naučili, to je predivno. I to je i moj zadatak, da iza mene ostane što više izvrsnih funkcijskih neurokirurga. Da dijelim svoje znanje.

Neke jako primamljive ponude jesu na stolu. Ali uvijek ostaje ono nešto. Jako sam vezan za Hrvatsku, ne mogu objasniti tu vezu. Znate kako klapa Intrade pjeva ‘nemoj sine nikud ići’, mislim da su me oni zeznuli, možda bih već davno bio nazad u Dubaiju. Zvuči kao šala, ali tako je.

Kad postanete zadovoljni, prestanete biti ambiciozni

Možda ću u jednom trenutku otići, ne znam. I novac sigurno neće biti motiv. Imam veliki plan. Ovo ću reći bez imalo bahatosti, ali ja nikada nisam planirao biti prosječan neurokirurg. Uvijek težim prema boljem i mislim da uvijek može bolje. Volim struku i želim dati svoj maksimum.

Kada postanete zadovoljni s onim što radite, prestanete biti ambiciozni. Volio bih napraviti još jedan veći korak profesionalno. Ne mogu mirovati. Došao sam u fazu u kojoj sam postigao puno, a osjećam da mogu još. No, sve će, kao i do sada u mom životu, biti stvar trenutka.