Psihoterapeutkinja o imposter sindromu: najčešći je u afirmiranih ljudi koji su skloni perfekcionizmu

Još 70-ih godina prošloga stoljeća psihologinje Suzanne Imes i Pauline Rose Clance opisale su fenomen koji se često pojavljuje među uspješnim ljudima koji nisu u stanju prihvatiti svoj uspjeh. Nazvale su ga “imposter phenomenon” ili u prijevodu fenomen varalice.

Imposter sindrom nije službena medicinska dijagnoza, ali ga stručnjaci prepoznaju kao validan psihološki fenomen kojeg često prate intenzivna anksioznost ili depresija.

I nije rijedak, neke studije sugeriraju da se, barem jednom u životu, javlja kod 50 do 80 posto ljudi. O tome kako prepoznati sindrom varalice, kako se osoba s imposter sindromom ponaša i kako to može utjecati na privatni i poslovni život, razgovarali smo s Ivom Stastiow, dr. med., mag. univ. psihoterapije.

Imposter sindrom pogađa afirmirane i uspješne

“S imposter fenomenom često se susrećem u svojoj praksi. Može se pojaviti u različitim životnim fazama i profesijama. Istraživanja su pokazala da se javlja kod ljudi različitih dobnih skupina i razina iskustva”, govori.

Psihoterapeutkinja kaže da nema skroz precizne statistike o učestalosti, ali se smatra da se ovaj fenomen javlja kod značajnog postotka populacije, posebno među visoko postavljenim stručnjacima, umjetnicima i studentima. Točnije, kod iznimno uspješnih i afirmiranih ljudi.

Sumnje znaju biti duboko ukorijenjene

Naša sugovornica kaže da je važno napomenuti da se manifestacije mogu razlikovati, a ozbiljnost varira od blage nesigurnosti do duboko ukorijenjenih sumnji u vlastite sposobnosti.

“Imposter fenomen, poznat i kao sindrom prevaranta, psihički je fenomen u kojem osoba, iako ima stvarne uspjehe, osjeća stalnu sumnju u vlastite sposobnosti i strah da će biti otkrivena kao prevarant.

Osobe koje doživljavaju ovaj fenomen često ne priznaju vlastiti uspjeh i pripisuju ga sreći ili vanjskim okolnostima umjesto vlastitim sposobnostima”, pojašnjava i na to detaljizira koje obrasce ponašanja može pokazivati osoba s imposter sindromom.

Evo nekoliko tipičnih karakteristika:

1. Samoprocjenjivanje: Osoba može konstantno sumnjati u vlastite sposobnosti, čak i unatoč dokazima uspjeha.
2. Perfekcionizam: Skloni su postavljanju visokih standarda za sebe i strahuju od neuspjeha. Svaka sitnica može ih poticati na osjećaj da nisu dovoljno dobri.
3. Strah od “otkrivanja”: Osjećaju strah da će biti otkriveni kao prevaranti, čak i kad su postigli značajne uspjehe. Ovo ih može poticati na izbjegavanje izazova ili uskraćivanje sebi priznanja za postignuća.
4. Prekomjerna samokritika: Skloni su stalnoj samokritici i često se fokusiraju na svoje nedostatke, zanemarujući pozitivne aspekte.
5. Otpuštanje zasluga: Često će pripisivati svoje uspjehe vanjskim faktorima poput sreće ili dobrih odnosa, a ne vlastitim sposobnostima.

Ovi obrasci ponašanja, napominje Stasiow, mogu značiti da osoba s imposter sindromom doživljava veliki unutarnji sukob između stvarnih postignuća i percepcije vlastite nesposobnosti. Važno je naglasiti da se ova iskustva mogu razlikovati među pojedincima.

Sva lica sindroma varalice

“Osobe s imposter sindromom najčešće pretjeruju u odgovornosti, preciznosti, provjeravanju svog rada s čime najčešće postižu bolje ili iznimne rezultate. Međutim tog uspjeha nisu svjesni, što stvara emocionalnu patnju i osjećaj bezvrijednosti i neadekvatnosti”, navodi psihoterapeutkinja.

Osobe koje doživljavaju imposter sindrom često imaju tendenciju izbjegavati preuzimanje zasluga za uspjehe, pripisujući ih vanjskim faktorima ili pukoj sreći. Međutim, dodaje, to nužno ne znači da izbjegavaju odgovornosti. Mogu i dalje vrlo odgovorno obavljati svoje zadatke, ali unutar sebe osjećati nesigurnost ili strah od neuspjeha.

Začarani krug samouvjerenja

“Ovi pojedinci mogu biti vrlo predani radu, ali njihova unutarnja percepcija često ne odražava vanjske pokazatelje uspjeha. Važno je razumjeti da imposter sindrom utječe na emocionalni doživljaj vlastitih postignuća, ali to ne znači nužno da će osoba izbjegavati odgovornosti na praktičnoj razini”, naglašava.

Ponekad izbjegavaju odgovornosti, odgađaju neke zadatke što još više stvara začarani krug razmišljanja o vlastitoj bezvrijednosti i neadekvatnosti.

Kako sindrom varalice može utjecati na ljude?

Ako osoba razvije osjećaj da je varalica, to može utjecati na njen život na nekoliko načina:

• profesionalno: uvjereni da su njihov uspjeh i karijera rezultat sreće, a ne njihovih vještina, te će osobe manje vjerojatno tražiti unapređenje ili povišicu. Pritom mogu osjećati da moraju pretjerano raditi kako bi zadovoljili nerealno visoke standarde koje su sami sebi stvorili. Studije pokazuju da sindrom varalice može uzrokovati više iscrpljenosti, niži radni učinak i manje zadovoljstva poslom.
• akademski: učenici i studenti možda neće postavljati pitanja pred razredom ili kolegama iz straha da će drugi misliti da su glupi.
• u odnosima: većina se roditelja ponekad osjeća nespremno odgajati djecu. Ako ti osjećaji prevladaju, tim osobama može biti teško donositi odluke o roditeljstvu iz straha da ćete uništiti život svom djetetu. U vezama pak osoba može razviti osjećaj da je nedostojna ljubavi svog partnera, a ovaj samosabotirajući način razmišljanja pak može uništiti ljubavnu vezu.

Koraci koji pomažu kod imposter sindroma

Psihoterapeutkinja Iva Stasiow kaže da rješavanje imposter sindroma može biti izazovno, ali da postoje koraci koje osoba može poduzeti i to su:

1. Prepoznavanje problema

Svijest o tome da se doživljava imposter fenomen prvi je korak. Prepoznavanje i prihvaćanje ovog osjećaja omogućuje da osoba radi na njegovu prevladavanju.

2. Postavljanje realnih očekivanja

Razumijevanje da nitko nije besprijekoran i da svi doživljavaju izazove može pomoći u postavljanju realnih očekivanja prema vlastitim sposobnostima.

3. Razgovor s drugima

Otvoren razgovor s prijateljima, obitelji ili kolegama može pružiti podršku i perspektivu izvana, čime se umanjuje osjećaj izolacije.

4. Vježbanje samoprihvaćanja

Rad na razumijevanju i prihvaćanju vlastitih slabosti, kao i cijenjenje vlastitih uspjeha, može pomoći u smanjenju stresa povezanog s imposter sindromom.

5. Postavljanje ciljeva

Postavljanje realnih i ostvarivih ciljeva, te njihovo postupno ostvarivanje, može pomoći u izgradnji povjerenja u vlastite sposobnosti.

6. Traženje stručne pomoći

Razgovor s terapeutom ili stručnjakom za mentalno zdravlje može pružiti podršku i strategije za prevladavanje imposter sindroma.

7. Rad na samopouzdanju

Aktivnosti koje povećavaju samopouzdanje, poput vježbanja ili stvaralačkih aktivnosti, mogu pomoći u jačanju osjećaja vlastite vrijednosti.

“Važno je razumjeti da proces prevladavanja imposter sindroma može potrajati, ali uz navedene korake, mnogi ljudi uspijevaju smanjiti njegove utjecaje na svoj život”, poručuje Stasiow za kraj.