Stručnjakinja o sindromu koji pogađa četvrtinu društva: "Oboljeli se osjećaju poput umišljenih bolesnika koje nitko ne razumije"

Vjerojatno vam je poznat „onaj“ osjećaj u trbuhu. Pojavio se sigurno barem jednom prije neke stresne situacije – prvog dana na novom poslu ili prije važnog ispita. Možda čak i prije prvog poljupca pa ste onda rekli da imate „leptiriće“ u trbuhu.

Vjerujemo da znate o čemu pričamo, ali i da nikad niste znali kako točno opisati ovo stanje. Svi ga ponekad imamo, a to je zato što su naša crijeva zapravo naš drugi mozak.

Crijeva su organ koji je prepun živaca i živčanih završetaka, a usto je raznolikost tih živaca toliko velika da iste nema nigdje drugdje u tijelu osim u mozgu. Mozak i crijeva tako stalno međusobno komuniciraju, i to u doslovnom značenju te riječi. Ova komunikacija odvija se putem živaca te hormonima koji se prenose krvlju.

Povremeni leptirići su normalni, ali postoje i ozbiljni poremećaji

Ponekad, komunikacija na osi mozak – crijeva se poremeti pa to dovodi do raznolikih simptoma i teškoća. Postoje sveukupno 33 funkcijska poremećaja probavnoga sustava kod odraslih, a jedan od njih je naširoko poznati sindrom iritabilnog crijeva.

Sindrom iritabilnog crijeva, odnosno SIC je biopsihosocijalni poremećaj. To znači da proizlazi iz složenih veza između bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika. On je, dakle, uvelike povezan sa psihološkim zdravljem, a stres je njegov poznati saveznik.

Zbog ovoga, SIC se ne može liječiti samo tretiranjem fizičkih simptoma. Kako bi se oboljeli počeli osjećati bolje, važna je potpora okoline u privatnom i poslovnom životu, pa i profesionalna psihološka pomoć.

Utjecaj psihe na crijeva i obratno nedovoljno je poznat u društvu, a ponegdje ima čak i status „bapskih priča“. Problem nije samo u nedovoljno informiranom društvu koje kao takvo ne može biti dobra potpora oboljelima, već i u stručnim krugovima. Na našim gastroenterološkim odjelima tako ne rade psiholozi na koje bi se oboljeli mogli osloniti.

U Hrvatskoj nedostaje istraživanja o ovom poremećaju

Nedostatak psihologa među medicinskim osobljem, samo je jedna od ključnih opservacija Mladenke Tkalčić, doktorice znanosti i profesorice psihologije s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koja se ovim područjem bavi već 15 godina. Tkalčić je ujedno i voditeljica projekta Kognitivno-afektivne i ponašajne odrednice sindroma iritabilnoga crijeva, a ovom problematikom bavi se i kroz razne druge projekte pa i udruge.

„Malobrojna ispitivanja koja su nastojala utvrditi zastupljenost SIC-a u Hrvatskoj upućuju na visoku prevalenciju ovog poremećaja, a općenito možemo zaključiti da će otprilike četvrtina osoba u našoj zemlji iskusiti njegove simptome. Žene su pod većim rizikom za razvoj SIC-a, otprilike dva puta više žena obolijeva u usporedbi s muškarcima“, govori profesorica Tkalčić.

Prema posljednjim istraživanjima u Hrvatskoj, oko 28 posto građana pati od sindroma iritabilnog crijeva, a što se tiče ostatka svijeta, stopa iznosi 11 posto. Bitno je napomenuti da, s obzirom na državu, ta stopa može varirati čak do 48 posto.

Teška dijagnostika unatoč velikom broju oboljelih

Stope oboljelih nisu zanemarive te se može reći da ovo nije rijedak i nepoznat poremećaj. Unatoč tome, dijagnosticiranje SIC-a nije lak postupak. Ovome pridonosi činjenica da na bolničkim odjelima koje posjećuju potencijalno oboljeli pa i oboljeli, ne rade psiholozi niti psihoterapeuti.

„SIC pripada u kategoriju poremećaja koje karakteriziraju trajni i ponavljajući simptomi kao što su bol u trbuhu i gornjem dijelu probavnoga sustava, poremećeno pražnjenje crijeva te mučnina, nadutost i slični. Međutim, osim pojave ovih simptoma, kod ovog poremećaja izostaju jasne strukturne abnormalnosti koje bi se mogle otkriti dijagnostičkim postupcima koje zasad imamo na raspolaganju“, objašnjava Tkalčić.

Drugim riječima, problem je u tome što se SIC može dijagnosticirati jedino na temelju iskaza oboljelih o svojim simptomima i teškoćama, a zbog nedostatka psihološke pomoći, kako i sama Tkalčić kaže, oboljeli se osjećaju poput „umišljenih bolesnika“ koje nitko ne razumije, što je daleko od prave istine.

Još jedan od razloga zašto je oboljelima od sindroma iritabilnog crijeva, ili pak onima koji na isti sumnjaju, potrebna suradnja liječnika i psihologa u pristupu liječenju jest taj što je isprepletenost SIC-a sa stresom neminovna.

Stres ima velik utjecaj na zdravlje crijeva

Psihološki stres važan je rizični faktor za oboljenje od ovog poremećaja, a može utjecati na postojeće simptome pa ih tako pogoršati. Tri od četiri oboljele osobe tako prijavljuju da im stres uzrokuje bol u trbuhu te promjene u pokretima crijeva. Osim toga, izvješćuju o češćem doživljaju stresa pa i o njegovom snažnijem utjecaju na funkcioniranje u svakodnevnici nego je to slučaj kod osoba bez oboljenja.

Kao što je već i naglašeno, stres može biti i uzrok, a ujedno i posljedica sindroma iritabilnog crijeva. Dakle, on ujedno utječe na simptome, dok samo oboljenje od SIC-a uzrokuje dodatni stres. Osim uobičajenom stresu, oboljele osobe podložne su i depresiji koja negativno utječe na ishode liječenja, ali i anksioznosti koja se može pojaviti čak u polovice bolesnika.

„Rezultat je ‘začarani krug’ sve izraženijih simptoma koji potom povećavaju anksioznost i frustraciju te mogu voditi i depresiji. Zato je važno da oboljele osobe nauče kako kontrolirati odgovor na stres i posredno simptome SIC-a. Osim toga, pretpostavlja se da podrška drugih osoba utječe na suočavanje i prilagodbu na bolest, kao i na promjenu gledanja i emocionalnoga reagiranja na stresne situacije“, pojašnjava Tkalčić.

Liječenje se mora fokusirati na čitavo psihofizičko stanje

Pri liječenju sindroma iritabilnog crijeva važna je dobra komunikacija liječnika s pacijentom te kombinacija lijekova s nekom vrstom psihoterapije. Liječnik pritom može preporučiti i uzimanje hrane za posebne medicinske potrebe poput Colosala koji može pomoći zbog kombinacije maslačne (butiratne) kiseline, živih kultura (bifidobakterija) i FOS-a, odnosno fruktooligosaharida.

„Liječenje obuhvaća farmakoterapiju i psihološke tretmane uz promjenu prehrambenih navika i životnoga stila. Najuspješnijim psihološkim terapijama se pokazuju tehnike relaksacije, hipnoterapija, terapija temeljena na meditaciji usredotočene svjesnosti te različiti oblici kognitivno-bihevioralnih psihoterapija“, navodi Tkalčić o mogućnostima oporavka.

Ovakve tehnike, a pogotovo relaksacija, dobre su za opuštanje te učenje kako se sa stresom nositi bezbolnije po čitavo psihofizičko zdravlje. Hipnoterapija je s druge strane, usmjerena na to da osobe steknu zdraviji stav prema sebi pa i prema vlastitoj probavi. Meditacija svjesnosti, ili kako se popularno naziva, mindfulness, je korisna za usmjeravanje misli prema vlastitom tijelu i simptomima. Na taj način osobe uče razlikovati same simptome i osjete od onoga što su samo misli o istima. Ipak, svaka tehnika usmjerena je na prihvaćanje svega što je vezano s tijelom, pa i u mislima, bez osjećaja srama, straha, osuđivanja ili pak iščekivanja.

---

Sadržaj nastao u suradnji su Pontus Pharmom.