Republikanski front je živ, ali oslabljen: u srazu s kandidatkinjom krajnje desnice Marine Le Pen, u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj, pobijedio je proeuropski, centristički političar Emmanuel Macron.
Zahvaljujući političkom dogovoru poznatom kao „republikanski front“ – ujedinjavanju birača širokog političkog spektra kako bi se krajnju desnicu spriječilo da osvoji vlast – Macron je osigurao još jedan petogodišnji mandat na dužnosti francuskog predsjednika.
Ipak, situacija je drukčija nego prije pet godina: Marine Le Pen ove je nedjelje osvojila 13 milijuna i 300 tisuća glasova, gotovo tri milijuna više nego 2017. te osam milijuna glasova više nego njezin otac Jean-Marie Le Pen u drugom krugu protiv Jacquesa Chiraca prije dva desetljeća. Republikanski front je živ, ali oslabljen.
Kontra EU-a
Marine Le Pen je cijelo desetljeće radila na tome da omekša imidž sebe i svoje stranke Nacionalno okupljanje među biračima kako bi proširila izbornu bazu. Njezin politički manifest više ne propagira izlazak Francuske iz eurozone ili referendum o napuštanju EU-a po uzoru na Brexit. Ali je njezin politički program inherentno euroskeptičan.
Sadrži ideju o stvaranju saveza europskih nacija, koji bi postupno zamijenio sadašnju Europsku uniju; zalaže se, zatim, za primat nacionalnog prava iznad europskog, što je suprotno pravnim principima na kojima počiva EU; prednost za francuske državljane pri zapošljavanju ili stanovanju, što ide kontra europskih načela…
Proeuropski orijentirani političari stoga su sinoć zasigurno odahnuli na vijesti iz Pariza, mada bi im one trebale biti i svojevrsno upozorenje: u zemlji koja je jedna od utemeljiteljica Europske unije i koja je, s Njemačkom, glavna pokretačka snaga EU-a, više od 13 milijuna birača podržalo je program koji dovodi u pitanje temeljne postulate europske integracije, onakve kakva postoji danas.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Planovi ljevice
Nakon nedjeljnog finala predsjedničkih izbora, pozornost francuske političke scene sada se okreće novim izborima. U lipnju Francuzi biraju novi sastav Nacionalne skupštine, u ponešto kompliciranom izbornom sustavu u dva kruga u kojem stranke poput Nacionalnog okupljanja obično prolaze loše.
U drugom krugu predsjedničkih izbora 2017., Le Pen je osvojila 34 posto glasova, ali na parlamentarnim izborima koji su slijedili tek osam zastupničkih mjesta od 577. Macronova stranka ostvarila je tada uvjerljivu većinu i u skupštini. To olakšava predsjedniku da provodi svoju politiku.
Na lipanjskim izborima, međutim, krajnja ljevica nada se prirediti iznenađenje. Jean-Luc Melenchon, koji je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio respektabilnih 22 posto glasova, nastoji izbore za skupštinu prezentirati kao „treći“ krug: ako birači daju većinu njegovoj stranci, on bi, nada se, mogao postati premijer, a Francuska živjeti u kohabitaciji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ljutiti Francuzi
U takvim okolnostima, Macronov predsjednički mandat bio bi znatno otežan, bez obzira na to što je Elizejska palača centar političke moći. Ali i bez takvog iznenađenja, francuskog novog-starog predsjednika ne čeka medeni mjesec s biračima. Dapače, izglednije je da će mu i ovaj mandat biti obilježen širokim nezadovoljstvom i prosvjedima.
Macron savršeno dobro zna kako to izgleda. Kada je njegova vlada 2018. najavila uvođenje poreza na gorivo, ljutnja i nezadovoljstvo ljudi kanalizirali su se u višemjesečne antimacronovske prosvjede iza kojih nisu stajale ni političke stranke ni tradicionalno jaki francuski sindikati, već je bila riječ o spontanom prosvjednom pokretu, iniciranom skupljim gorivom.
Francuske birače i sada more slične brige, kao uostalom, i druge Europljane: zbog rata u Ukrajini rastu cijene energenata, a to pogoni inflaciju, odnosno poskupljenje druge robe i usluga, dok kupovna moć slabi. Upravo je na tome Marine Le Pen gradila svoju izbornu kampanju, ispravno procijenivši da to najviše muči francuske građane.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Novi val prosvjeda?
Prvi krug pokazao je da nezadovoljstvo ključa – francuski birači su u potpunosti okrenuli leđa tradicionalnim, nekad dominantnim strankama, a više od polovice biračkog tijela opredijelilo se za neku vrstu političkog ekstrema.
Sa završetkom predsjedničkih izbora, to nezadovoljstvo nije nestalo. Manifestirat će se i dalje, dodatno pojačano najavljenom mirovinskom reformom, konkretno Macronovim planom da poveća dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 65 godina. Mirovine su tema na kojoj se u Francuskoj s lakoćom mobiliziraju stotine tisuća prosvjednika.
U prvom predsjedničkom mandatu Emmanuel Macron imao je ambiciozne planove kako promijeniti Francusku i reformirati Europsku uniju. No, mnoge od tih ideja još uvijek nisu zaživjele. U novom mandatu, pak, stare bi ambicije mogle pasti još dalje u drugi plan: s ratom na tlu Europe, sve skupljim životom i potencijalnim demonstracijama na kućnom pragu, francuski će predsjednik ionako imati pune ruke posla.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Analiza francuskih izbora: Macron je pobijedio, ali rekordan broj ljudi biralo je ženu koja želi razmontirati EU
Republikanski front je živ, ali oslabljen
Ipak, situacija je drukčija nego prije pet godina: Marine Le Pen ove je nedjelje osvojila 13 milijuna i 300 tisuća glasova, gotovo tri milijuna više nego 2017. te osam milijuna glasova više nego njezin otac Jean-Marie Le Pen u drugom krugu protiv Jacquesa Chiraca prije dva desetljeća
Republikanski front je živ, ali oslabljen: u srazu s kandidatkinjom krajnje desnice Marine Le Pen, u drugom krugu predsjedničkih izbora u Francuskoj, pobijedio je proeuropski, centristički političar Emmanuel Macron.
Zahvaljujući političkom dogovoru poznatom kao „republikanski front“ – ujedinjavanju birača širokog političkog spektra kako bi se krajnju desnicu spriječilo da osvoji vlast – Macron je osigurao još jedan petogodišnji mandat na dužnosti francuskog predsjednika.
Ipak, situacija je drukčija nego prije pet godina: Marine Le Pen ove je nedjelje osvojila 13 milijuna i 300 tisuća glasova, gotovo tri milijuna više nego 2017. te osam milijuna glasova više nego njezin otac Jean-Marie Le Pen u drugom krugu protiv Jacquesa Chiraca prije dva desetljeća. Republikanski front je živ, ali oslabljen.
Kontra EU-a
Marine Le Pen je cijelo desetljeće radila na tome da omekša imidž sebe i svoje stranke Nacionalno okupljanje među biračima kako bi proširila izbornu bazu. Njezin politički manifest više ne propagira izlazak Francuske iz eurozone ili referendum o napuštanju EU-a po uzoru na Brexit. Ali je njezin politički program inherentno euroskeptičan.
Sadrži ideju o stvaranju saveza europskih nacija, koji bi postupno zamijenio sadašnju Europsku uniju; zalaže se, zatim, za primat nacionalnog prava iznad europskog, što je suprotno pravnim principima na kojima počiva EU; prednost za francuske državljane pri zapošljavanju ili stanovanju, što ide kontra europskih načela…
Proeuropski orijentirani političari stoga su sinoć zasigurno odahnuli na vijesti iz Pariza, mada bi im one trebale biti i svojevrsno upozorenje: u zemlji koja je jedna od utemeljiteljica Europske unije i koja je, s Njemačkom, glavna pokretačka snaga EU-a, više od 13 milijuna birača podržalo je program koji dovodi u pitanje temeljne postulate europske integracije, onakve kakva postoji danas.
Planovi ljevice
Nakon nedjeljnog finala predsjedničkih izbora, pozornost francuske političke scene sada se okreće novim izborima. U lipnju Francuzi biraju novi sastav Nacionalne skupštine, u ponešto kompliciranom izbornom sustavu u dva kruga u kojem stranke poput Nacionalnog okupljanja obično prolaze loše.
U drugom krugu predsjedničkih izbora 2017., Le Pen je osvojila 34 posto glasova, ali na parlamentarnim izborima koji su slijedili tek osam zastupničkih mjesta od 577. Macronova stranka ostvarila je tada uvjerljivu većinu i u skupštini. To olakšava predsjedniku da provodi svoju politiku.
Na lipanjskim izborima, međutim, krajnja ljevica nada se prirediti iznenađenje. Jean-Luc Melenchon, koji je u prvom krugu predsjedničkih izbora dobio respektabilnih 22 posto glasova, nastoji izbore za skupštinu prezentirati kao „treći“ krug: ako birači daju većinu njegovoj stranci, on bi, nada se, mogao postati premijer, a Francuska živjeti u kohabitaciji.
Ljutiti Francuzi
U takvim okolnostima, Macronov predsjednički mandat bio bi znatno otežan, bez obzira na to što je Elizejska palača centar političke moći. Ali i bez takvog iznenađenja, francuskog novog-starog predsjednika ne čeka medeni mjesec s biračima. Dapače, izglednije je da će mu i ovaj mandat biti obilježen širokim nezadovoljstvom i prosvjedima.
Macron savršeno dobro zna kako to izgleda. Kada je njegova vlada 2018. najavila uvođenje poreza na gorivo, ljutnja i nezadovoljstvo ljudi kanalizirali su se u višemjesečne antimacronovske prosvjede iza kojih nisu stajale ni političke stranke ni tradicionalno jaki francuski sindikati, već je bila riječ o spontanom prosvjednom pokretu, iniciranom skupljim gorivom.
Francuske birače i sada more slične brige, kao uostalom, i druge Europljane: zbog rata u Ukrajini rastu cijene energenata, a to pogoni inflaciju, odnosno poskupljenje druge robe i usluga, dok kupovna moć slabi. Upravo je na tome Marine Le Pen gradila svoju izbornu kampanju, ispravno procijenivši da to najviše muči francuske građane.
Novi val prosvjeda?
Prvi krug pokazao je da nezadovoljstvo ključa – francuski birači su u potpunosti okrenuli leđa tradicionalnim, nekad dominantnim strankama, a više od polovice biračkog tijela opredijelilo se za neku vrstu političkog ekstrema.
Sa završetkom predsjedničkih izbora, to nezadovoljstvo nije nestalo. Manifestirat će se i dalje, dodatno pojačano najavljenom mirovinskom reformom, konkretno Macronovim planom da poveća dob za odlazak u mirovinu sa 62 na 65 godina. Mirovine su tema na kojoj se u Francuskoj s lakoćom mobiliziraju stotine tisuća prosvjednika.
U prvom predsjedničkom mandatu Emmanuel Macron imao je ambiciozne planove kako promijeniti Francusku i reformirati Europsku uniju. No, mnoge od tih ideja još uvijek nisu zaživjele. U novom mandatu, pak, stare bi ambicije mogle pasti još dalje u drugi plan: s ratom na tlu Europe, sve skupljim životom i potencijalnim demonstracijama na kućnom pragu, francuski će predsjednik ionako imati pune ruke posla.