Sviđalo se to nekome ili ne, Beograd je jedini stvarni velegrad na ovim prostorima. I to ne samo zato što je više nego duplo veći od prvog sljedećeg Zagreba, a da o Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i ostalima ne govorimo.
Velegrad je i zbog toga što doista živi kao metropola, što je to jedini ovdašnji grad u kojem se svaku večer nešto zanimljivo događa, neovisno o tome što vas u kulturnom smislu zanima, što su knjižare i kazališta konstantno puni, što su izdanja nekih bitnih knjiga i dalje velika tema u medijima, što ne treba svijećom tražiti restoran koji radi u kasnim noćnim satima i što govor i porijeklo nije nešto što će vas obilježiti u društvu ili na ulici.
No, baš zbog svega navedenog, potpuno je nejasno kako je upravo takav grad iznjedrio onakav rušilački i agresivni nacionalizam koji je unesrećio stotine tisuća ljudi i razorio brojne gradove, od Vukovara, preko Sarajeva, do Dubrovnika i ostalih.
Poziranje s osuđenim ratnim zločincem
Na to pitanje nikada nisam uspio pronaći odgovor, ma koliko ga tražio, a čitava priča je proteklog tjedna dobila nastavak s ponosnim poziranjem aktualnog beogradskog gradonačelnika i bivšeg vaterpolista, Aleksandra Šapića, kraj Veselina Šljivančanina, osuđenog ratnog zločinca i krvnika Vukovara. Remake je to stare fotografije u čiju čast je Šapić objavio novu.
I možemo sada govoriti da Beograd nije Aleksandar Šapić i da tamo ima sjajnih ljudi, kojima je takvo nešto nepodnošljivo. Što je, naravno istina i zbog čega čovjek rado i odlazi u taj grad, ali ne mijenja činjenicu da je riječ o čelnom čovjeku grada čija je lista dobila masovno povjerenje građana.
Usput, to nas sve skupa vraća na nedavnu polemiku između Borisa Dežulovića i donedavnog čelnika Beograda, iako formalno zamjenika gradonačelnika, Gorana Vesića, koji se našao uvrijeđen Dežulovićevim riječima o svakovrsnoj propasti Beograda. Ispada, međutim, da će se u usporedbi sa Šapićem, čak i Vesićevo doba činiti kao zlatno.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I Hrvatska je oplakivala Praljka
Nije se pristojno ni previše zgražati nad fotografiranjem s ratnim zločincem iz perspektive Hrvatske koja je gotovo kolektivno oplakivala Slobodana Praljka, također osuđenog ratnog zločinca, što je išlo dotle da je navodno pristojni splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara spustio zastavu na Banovini u znak žalosti, no u Beogradu je vidljiv dubinski i kontinuiran proces afirmacije dokazanih zločinaca.
Ovaj Šapićev potez dolazi u tjednu u kojem je Srpska pravoslavna crkva odlikovala Vojislava Šešelja, pri čemu je ovog puta to napravio vladika Irinej, dok je nedavno Miloševićevog šefa RTS-a, Milorada Vučelića odlikovao sam patrijarh Porfirije. A nastavlja se na proces glorifikacije Ratka Mladića, oko čijeg murala se vlast odbija jasno odrediti već duže vrijeme.
Nikad dalje od normalnog suživota
O tome da je politika ‘srpskog svijeta’ ušla u službene državne dokumente, suvišno je i govoriti, jednako kao i o bilo kakvoj ozbiljnoj autorefleksiji društva prema onome što je u ime tog istog društva napravljeno devedesetih godina u nekadašnjim jugoslavenskim republikama.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I jasno je da je u atmosferi u kojoj ratovi mentalno još traju, a nacionalizam je prirodno stanje stvari, nemoguće očekivati nekakvo zajedničko sjećanje na traumatična mjesta i događaje iz prošlosti, ali neki minimum pristojnosti bi zahtijevao da barem evidentni i presuđeni ratni zločinci ne budu heroji ljudima i politikama koje vode ova društva.
No, izgleda da je i to previše za očekivati i da smo nikada dalje od normalnog zajedničkog življenja i toga da se krene naprijed. U čemu opet, nažalost, prednjači Beograd, taj jedini istinski velegrad na ovim prostorima.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Beogradski gradonačelnik slikanjem sa zločincem dokazao: nikada nismo bili dalje normalnom suživotu u regiji
Ovaj Šapićev potez dolazi u tjednu u kojem je Srpska pravoslavna crkva odlikovala Vojislava Šešelja
I jasno je da je u atmosferi u kojoj ratovi mentalno još traju, a nacionalizam je prirodno stanje stvari, nemoguće očekivati nekakvo zajedničko sjećanje na traumatična mjesta i događaje iz prošlosti, ali neki minimum pristojnosti bi zahtijevao da barem evidentni i presuđeni ratni zločinci ne budu heroji ljudima i politikama koje vode ova društva. No, izgleda da je i to previše za očekivati
Sviđalo se to nekome ili ne, Beograd je jedini stvarni velegrad na ovim prostorima. I to ne samo zato što je više nego duplo veći od prvog sljedećeg Zagreba, a da o Ljubljani, Sarajevu, Skoplju i ostalima ne govorimo.
Velegrad je i zbog toga što doista živi kao metropola, što je to jedini ovdašnji grad u kojem se svaku večer nešto zanimljivo događa, neovisno o tome što vas u kulturnom smislu zanima, što su knjižare i kazališta konstantno puni, što su izdanja nekih bitnih knjiga i dalje velika tema u medijima, što ne treba svijećom tražiti restoran koji radi u kasnim noćnim satima i što govor i porijeklo nije nešto što će vas obilježiti u društvu ili na ulici.
No, baš zbog svega navedenog, potpuno je nejasno kako je upravo takav grad iznjedrio onakav rušilački i agresivni nacionalizam koji je unesrećio stotine tisuća ljudi i razorio brojne gradove, od Vukovara, preko Sarajeva, do Dubrovnika i ostalih.
Poziranje s osuđenim ratnim zločincem
Na to pitanje nikada nisam uspio pronaći odgovor, ma koliko ga tražio, a čitava priča je proteklog tjedna dobila nastavak s ponosnim poziranjem aktualnog beogradskog gradonačelnika i bivšeg vaterpolista, Aleksandra Šapića, kraj Veselina Šljivančanina, osuđenog ratnog zločinca i krvnika Vukovara. Remake je to stare fotografije u čiju čast je Šapić objavio novu.
I možemo sada govoriti da Beograd nije Aleksandar Šapić i da tamo ima sjajnih ljudi, kojima je takvo nešto nepodnošljivo. Što je, naravno istina i zbog čega čovjek rado i odlazi u taj grad, ali ne mijenja činjenicu da je riječ o čelnom čovjeku grada čija je lista dobila masovno povjerenje građana.
Usput, to nas sve skupa vraća na nedavnu polemiku između Borisa Dežulovića i donedavnog čelnika Beograda, iako formalno zamjenika gradonačelnika, Gorana Vesića, koji se našao uvrijeđen Dežulovićevim riječima o svakovrsnoj propasti Beograda. Ispada, međutim, da će se u usporedbi sa Šapićem, čak i Vesićevo doba činiti kao zlatno.
I Hrvatska je oplakivala Praljka
Nije se pristojno ni previše zgražati nad fotografiranjem s ratnim zločincem iz perspektive Hrvatske koja je gotovo kolektivno oplakivala Slobodana Praljka, također osuđenog ratnog zločinca, što je išlo dotle da je navodno pristojni splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara spustio zastavu na Banovini u znak žalosti, no u Beogradu je vidljiv dubinski i kontinuiran proces afirmacije dokazanih zločinaca.
Ovaj Šapićev potez dolazi u tjednu u kojem je Srpska pravoslavna crkva odlikovala Vojislava Šešelja, pri čemu je ovog puta to napravio vladika Irinej, dok je nedavno Miloševićevog šefa RTS-a, Milorada Vučelića odlikovao sam patrijarh Porfirije. A nastavlja se na proces glorifikacije Ratka Mladića, oko čijeg murala se vlast odbija jasno odrediti već duže vrijeme.
Nikad dalje od normalnog suživota
O tome da je politika ‘srpskog svijeta’ ušla u službene državne dokumente, suvišno je i govoriti, jednako kao i o bilo kakvoj ozbiljnoj autorefleksiji društva prema onome što je u ime tog istog društva napravljeno devedesetih godina u nekadašnjim jugoslavenskim republikama.
I jasno je da je u atmosferi u kojoj ratovi mentalno još traju, a nacionalizam je prirodno stanje stvari, nemoguće očekivati nekakvo zajedničko sjećanje na traumatična mjesta i događaje iz prošlosti, ali neki minimum pristojnosti bi zahtijevao da barem evidentni i presuđeni ratni zločinci ne budu heroji ljudima i politikama koje vode ova društva.
No, izgleda da je i to previše za očekivati i da smo nikada dalje od normalnog zajedničkog življenja i toga da se krene naprijed. U čemu opet, nažalost, prednjači Beograd, taj jedini istinski velegrad na ovim prostorima.