Debakl sa zakonom o obnovi, koji mijenjaju nakon samo godinu dana, super je primjer kako radi ova Vlada
Obnove nema, a EU milijarde opasno vise. Kako se Vlada hvalila i kako je branila Zakon kojeg sad mora mijenjati
Andrej Plenković nije žurio. Riskirajući čak i poraz na parlamentarnim izborima, koji se, kako je poznato, nije dogodio, premijer je uporno odbijao donijeti Zakon o obnovi Zagreba prije kraja prošlog ljeta. Jer je, barem je tako govorio u Saboru, smatrao da takav “dugoročan zakon ne smije i ne može biti donesen na brzinu”.
Zakon je konačno izglasan u rujnu, gotovo pola godine nakon zagrebačkog potresa. Plenković je predstavljajući ga u parlamentu konstatirao kako sa svakom novom informacijom shvaćaju “koliko je ovo složena problematika i koliko bi bile dalekosežne posljedice za cijeli grad kada bismo propustili donijeti zakon na što kvalitetniji način”. Izrazio je i uvjerenje da će Zakon o obnovi biti “kvalitetan temelj koji će pokrenuti i osigurati obnovu i zadovoljiti očekivanja građana koji su pretrpjeli štetu u potresu”. Skoro punih godinu dana kasnije, a 17 mjeseci nakon zagrebačkog potresa, premijer Plenković novinarima je jučer objašnjavao kako će se mijenjati i taj zakon i još neki drugi da bi se obnova ubrzala.
Pakleni slow-motion
Priča o tome kako se Vlada, u za one pogođene potresom paklenom slow-motionu, suočavala s činjenicom da je baš njihov zakon jedan od glavnih problema u obnovi, ilustrativan je i prilično dramatičan primjer načina na koji aktualna administracija vodi zemlju.
Od samog, zakašnjelog izglasavanja, praksa se, naime, tvrdoglavo odbijala povinovati lijepim željama vlasti. Baš se zakon koji je premijer često ocjenjivao “kvalitetnim, održivim i pravednim” (a sad se punom parom priprema njegova izmjena) sve jasnije pokazivao uskim grlom obnove. Odnosno, same njene pripreme, jer ozbiljna obnova nije ni krenula.
Banaliziranje rasprave
Prvi popriličan problem bila je dokumentacija. Građani su morali prikupiti kilograme papira da se uopće prijave za obnovu. Kad je na to u siječnju ove godine (zakon se mijenjao da obuhvati i pogođene potresom na Baniji) u Saboru ukazala Anka Mrak-Taritaš (Glas), Plenković joj je svisoka odgovorio. Graditeljstvo, kako je poučio bivšu ministricu graditeljstva, nije posao “koji se radi bez dokumenata, papira, pravne sigurnosti i dugotrajnog okvira koji je održiv. Prema tome, prikupiti dokumentaciju ili reći treba previše papira je još jedna vrsta banaliziranja ove rasprave”, kazao je Plenković.
Već sljedeći mjesec Vlada je priznala da je za građane prikupljanje nužne dokumentacije koju je tražio Zakon o obnovi, pa… prezahtjevno. Premijer je tad pomalo svečano najavio kako “država neće tražiti nijedan dokument koji je već u njenom posjedu”. Vlada je i propisala da će resorno ministarstvo tražiti od drugih tijela državne uprave dokumente koje imaju u svojim evidencijama, poput rodnog lista ili povijesnog izvatka iz zemljišne knjige, ako te dokumente ne prilože građani koji podnose zahtjev.
OIB, JMBG, katastar, zemljišne knjige…
Time je, međutim, problemu samo promijenjena adresa. Ta je odluka “bila sjajna za građane, ali je stvorila probleme ljudima u Ministarstvu”, kaže sugovornik Telegrama upućen u obnovu. Jutarnji list je pisao da službenici često ne mogu doći do nekog bitnog podatka za utvrđivanje vlasništva, a da njihovi upiti prema gruntovnici i katastru pokazuju neusklađenost zemljišnih knjiga i katastra.
Telegramov sugovornik dodaje i da se evidencije vode po različitim principima – neke institucije koriste OIB, neke adresu, neke još uvijek JMBG i tako dalje. Nije, dakle, dovoljno ukucati jedan podatak pa da se izlistaju svi potrebni dokumenti. Desetljeća nemara i nerješavanja ovakvih problema – s kojima su građani jako dobro upoznati – sada su i državi dolazila na naplatu.
Milijarde cure kroz prste
I dok se brdo neriješenih papira nimalo banalno nagomilavalo, a obnova i dalje postojala praktički samo u teoriji, vrijeme je neumitno nastavilo teći. A vrijeme je u cijeloj priči izrazito bitno.
Hrvatska je, naime, od Fonda solidarnosti EU za obnovu od potresa dobila na raspolaganje više od pet milijardi kuna. Uz mali catch – novac koji ne bude iskorišten do lipnja sljedeće godine vratit će se u proračun EU. Do isteka roka je još manje od deset mjeseci, a naše istraživanje otprije nekoliko dana je pokazalo kako je dosad nedvojbeno isplaćeno tek oko 1,5 milijuna kuna. Milijuna. Za obnovu treba utrošiti 5,1 milijardu EU novca. U manje od deset mjeseci.
Gradilište u lipnju
No, bez obzira na dramu koja se zakuhavala, na vrlo vidljivi izostanak obnove i na činjenicu da su ljude na Baniji koji žive u kontejnerima čekali i ljeto i zima u tom “luksuznom smještaju”, ministar prostornog uređenja i graditeljstva Darko Horvat je još u ožujku bliještao od optimizma.
Tvrdio je kako proces obnove ama baš nigdje nije zapeo, kako se stvari zbivaju korak po korak i kako su napravljeni “svi alati temeljem kojih procesi o kojima pričaju stanovnici grada Zagreba danas više nisu ni složeni ni komplicirani”. A onda je, onako horvatovski, u stilu kojim je branio svojevremeno obećanje Kolinde Grabar-Kitarović o radu od kuće za mjesečnu plaću od osam tisuća eura, poentirao: “Gradilište na prostoru grada Zagreba imat ćemo u šestom mjesecu”.
Broj obnovljenih objekata – nula
U tom šestom mjesecu, međutim, ne samo da nije bilo gradilišta, već se u sliku ruševina u Zagrebu dobro uklopio i izborni rezultat HDZ-ovog kandidata za gradonačelnika glavnog grada, za korist čije kampanje je Horvat na proljeće sjajio od optimizma. I to nije sve – u istom tom lipnju, baš iz Horvatovog ministarstva su se kroz medije počeli žaliti na – Zakon o obnovi. No, naš tadašnji izravni upit o tome koliko zakonsko rješenje utječe na brzinu kojom rješavaju zahtjeve tada su naprosto prešutjeli. Poslali su nam opširne odgovore na druga pitanja, ali sam Zakon o obnovi niti su hvalili, niti su kudili – nisu ga ni spomenuli. Valjda nije bilo sazrelo vrijeme.
Sad, očito, jest. Stvari se po postojećim propisima ne mogu pomaknuti s mrtve točke – zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa, pitanja prebivališta i legalnosti srušenog objekta. Valja naglasiti i kako mrtva točka, što se tiče Zagreba, ovako izgleda – 17 mjeseci od potresa ukupno su uklonjena samo tri objekta. Kroz organiziranu obnovu nije obnovljen niti jedan. Nula.
Zakon, naravno, nije neživotan
Kako bi se ovaj matematički gledano dosta elegantan učinak ipak pokušao pogurati prema predjelu prirodnih brojeva, sam ministar Horvat jučer je odlučno najavio kako će “sigurno doći do izmjene Zakon o obnovi”. Koji, kako je dodao, iako ima određenih problema u provedbi, “nije neživotan”.
Naravno da nije. Znamo to od lani – zakon je, kako je ponavljao Plenković “kvalitetan, održiv i pravedan”. Zato i obnova ide punom parom skoro godinu dana nakon njegovog donošenja i 17 mjeseci nakon potresa.