Dobili smo genijalan odgovor iz Ministarstva: ‘Da neki dužnosnik proda svoj stan i zatraži državni, nitko to ne bi propitivao’
Država konačno priznala: bilo tko ih može zeznuti i dobiti stan, a za potvrdu koju traže - ne znaju zašto je traže
Saga oko državnog stana koji je na korištenje dobio predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka-Petešić još nije gotova. I dalje je otvoren niz pitanja na koja bi trebao odgovoriti sam Frka-Petešić. Ali ima i onih na koja bi pojašnjenja trebala dati Vlada, odnosno njezini nadležni resori. Jedno od njih je uredba po kojoj se odlučuje o korištenju službenih stanova.
Njezin puni naziv glasi Uredba o mjerilima i kriterijima dodjele na korištenje nekretnina za potrebe tijela državne uprave ili drugih tijela korisnika državnog proračuna te drugih osoba. Radi se o zagonetnom i fleksibilnom propisu. Nije na snazi, ali se primjenjuje. Ima tipfeler koji je djelomično čini besmislenim. Izmiče logičnim objašnjenjima, čak i kada je pitanje sasvim banalno.
Što se sve traži?
A to banalno pitanje glasi ovako: ako dužnosnici ostvaruju pravo na stan nevezano uz svoje prebivalište, kako to tvrdi resorno ministarstvo, zašto se onda traži da dostave potvrdu o mjestu prebivališta? Ta je potvrda jedan od osam elemenata koje, prema spomenutoj uredbi, treba priložiti uz obrazloženi zahtjev kojim se traži službeni stan na korištenje.
Jasno je čemu služi ostalih sedam traženih informacija i dokumenata. Koje tijelo podnosi zahtjev, ime i prezime dužnosnika, gdje obavlja dužnost, koliki se stan traži, tko će s njim ili njom živjeti, koliko dugo će se stan koristiti te potpisana izjava da ni dužnosnik niti njegov bračni drug ili partner, odnosno partnerica u mjestu gdje će raditi nemaju vlastitu nekretninu ili useljivu nekretninu u najmu.
Čemu služi potvrda?
Ali ako, ponovimo, kod dodjele stana prebivalište nije bitno – a upravo to proizlazi iz priopćenja koje je 20. siječnja, pravdajući slučaj premijerovog bliskog suradnika, objavilo Ministarstvo graditeljstva, prostornog uređenja i državne imovine – koja je onda svrha potvrde o prebivalištu? Zašto se taj dokument uopće traži, što se njime dokazuje?
Ukratko – čemu služi ta potvrda? Tako je glasilo pitanje, sasvim banalno kako smo već priznali, koje smo uputili Ministarstvu zaduženom za državnu imovinu. Odgovor koji smo dobili sugerira da taj dokument ili ne služi ničemu ili naprosto ne znaju objasniti koja je njegova svrha.
Bez konkretnog objašnjenja
“Dužnosnik ostvaruje pravo na dodjelu stana za službene potrebe u skladu s odredbama Uredbe”, pišu iz Ministarstva, “ako on, njegov bračni ili izvanbračni drug odnosno osoba s kojom dužnosnik živi u istospolnoj zajednici nemaju u vlasništvu ili u najmu useljiv stan ili kuću u mjestu obavljanja dužnosti odnosno mjestu udaljenom više od 50 km od mjesta obavljanja dužnosti”. Pa dodaju: “Potvrda o prebivalištu dio je propisane dokumentacije koja se prilaže zahtjevu za dodjelu stana”.
Prva je rečenica citat članka 15., skupa s nevjerojatnim tipfelerom koji je preživio nekoliko vlada i resornih ministara. Druga je rečenica puka konstatacija da je to, eto, dio “propisane dokumentacije”, ali bez ikakvog objašnjenja zašto je tome tako, čemu služi potvrda o mjestu prebivališta.
Postoji, doduše, jedna situacija u kojoj bi bilo logično tražiti tu potvrdu – kada, na primjer, dužnosnik koji je iz Zagreba ne bi mogao dobiti službeni stan na korištenje u Zagrebu. Ali iz Ministarstva, ponovimo, uvjeravaju da to nije tako, da prebivalište nije bitno i da ima i u tom slučaju pravo na stan, ako u glavnom gradu nema u vlasništvu ili najmu vlastitu nekretninu. Pa zašto je onda bitna potvrda o mjestu prebivališta, toliko da se već osam godina traži pri svakom zahtjevu za dodjelu stana?
Kako izvrdati pravila
Ministarstvo smo pitali i što bi učinili da im se javi dužnosnik koji je namjerno prodao vlastitu nekretninu – da se svog stana ili kuće, dakle, planirano riješio – samo kako bi zatražio službeni stan. Kako bi podvukao apsurdnost Vladinog tumačenja pravila, predsjednik Zoran Milanović nedavno je “najavio” da će prodati svoj stan i zatražiti državnu rezidenciju. “Zašto bih ja bio budala i plaćao ratu kredita?”, karikirao je Milanović.
Bi li takav potez – namjerna prodaja nekretnine – bilo kojeg dužnosnika bio u skladu s uredbom ili bi se to smatralo pokušajem zlouporabe prava na korištenje stana za službene potrebe?
Nitko to ne bi niti propitivao. To proizlazi iz odgovora Ministarstva koje kaže da pri odlučivanju oni utvrđuju „činjenično stanje” temeljem zakona, propisanih uvjeta i dostavljene dokumentacije korisnika te nemaju ovlasti “vršiti izvidne radnje”, nego odlučuju na temelju dokumentacije i informacija koje su im na raspolaganju.
Ovoliko barem znamo
Saga oko državnog stana koji je na korištenje dobio predstojnik Ureda premijera Zvonimir Frka-Petešić još nije gotova jer je i dalje otvoren niz pitanja. Ali neke stvari su prilično jasne.
Imamo Ministarstvo koje dodjeljuje državne stanove – ali nema ovlasti provjeriti pokušava li netko pravila izvrdati. Imamo uredbu koja nije na snazi – ali se primjenjuje. I potvrdu o prebivalištu koja nije bitna – ali se redovito traži.