To, dakako, nije cijeli talog financijskih dubioza hrvatskog zdravstva, ali s ovim će se dio rupe popuniti. Pa će se poslije, kao i uvijek, dati još, koliko ispadne da fali. Dok su ministar Primorac i premijer objašnjavali zastupnicima na što će se 2024. trošiti novac poreznih obveznika i zašto baš na to, moja prijateljica B. dogovarala je za kraj mjeseca drugu operaciju koljena. Stavit će joj još jedno umjetno. Ide u privatnu kliniku. I ona i muž su u penziji.
Plaća od novca koji su u životu uštedjeli, kako se ono kaže, za crne dane. Više nije mogla izdržati bolove pa je odlučila da su koljena taj crni dan. Zašto žena iz čijeg se rada cijeli život uplaćivao doprinos za zdravstvo mora ići u privatnu bolnicu, to pitajmo ministra zdravstva Beroša, Vladu i Andreja Plenkovića. Jer za te pare mogli su, recimo, ona i suprug otići na neko lijepo putovanje i provesti se kao što su i zaslužili. Ovako neće. Ona mora platiti koljena.
Kako to i tko je tu lud
Milijunskim tranšama iz proračuna svake se godine iznova krpaju nepodmireni računi zdravstva koji iskrsavaju u urednim razmacima povrh svega onoga što je sustavu već plaćeno da bolnice i sve ostalo može raditi. Nekad se ti izvanredni troškovi pokrivaju i dvaput godišnje jer vjerovnici, razumljivo, počnu dizati pobune i prijetiti.
Kao što narodna glazba ime stalne refrene tipa trajna-nina-nena, tako su stalni refren javnog zdravstvenog agregata – dugovi. I na to smo se navikli kao magare na batine pa više i ne pitamo zašto to, kako to i tko je tu lud. Ali ne i ne. Baš ne. Nećemo se ovdje dati uvući u vječno ista isprazna naklapanja na temu zašto hrvatsko zdravstvo uvijek mora biti dužno pa, eto, nema druge nego ga konsekutivno sanirati. Nećemo o tome zasjesti na konferenciju s Beroševim državnim tajnicima, HDZ-ovim bolničkim ravnateljima i sveučilišnim profesorima na Medicini.
Ne naprosto zato što su Vlada, ministar i zdravstvene vlasti zadužene da organiziraju i provode zdravstvenu zaštitu građana, isto kao što je ZET zadužen da vozi tramvaje. Pa neka oni onda objašnjavaju javnosti što je. Jesu li nesposobni? Nije ih briga? Neće? Imaju razloga i interesa da se ništa ne promijeni? Ministar Beroš nema pojma kako provesti tako očigledno potrebne reforme iako ih stalno najavljuje? Ili što?
Članak se nastavlja ispod oglasa
I nikad nikome ništa
A pritom ovaj sadašnji ministar financija Primorac, kao i onaj bivši Zdravko Marić, kaže kako je ”uvjeren da postoji značajan prostor za unapređenje poslovanja našeg zdravstvenog sustava pa i smanjenje rashoda”. ”Značajan prostor”, smatraju, dakle, jedan i drugi, članovi iste Vlade u kojoj sjedi i Beroš.
S njima će se lako složiti svatko tko je u našim bolnicama vidio prazne operacijske i druge sale cijela popodneva i svaki dan. Ali što se onda čeka? Kad će se uspostaviti taj red, racionalizacija i održivost? I zašto nije nikad do sada? Jer, kao što smo upravo obaviješteni, neprekinuti lanac sanacija javnog zdravstva upravo se nastavlja, ide nova, još jedna na one prethodne. Dodatne milijarde kuna 2022., 2021., 2020., 2019. i tako unatrag. Sad su euri pa ćemo nastaviti u eurima. I nikad nikome ništa.
Imamo javni pogon u konstantnom bankrotu i stalno traži još, a istovremeno sve veći broj građana u bolesti i nevolji mora tražiti pomoć u privatnim klinikama jer će ih preko HZZO-a tek primiti eventualno 2025. Tamo plaćaju još jednom ono čega su se već naplaćali za HZZO i proračun da im se pomogne kad njima dođe crni dan.
Članak se nastavlja ispod oglasa
S tuđim se novcem lako pije
A privatnih klinika je sve više, skoro su već na svakom ćošku i evidentno je da mnoge tako izvrsno zarađuju da mogu financirati vlastite zgrade i bolnice, koje prema ovim državnim kapacitetima izgledaju kao svemirski brod. Kod njih radi masa ”državnih” doktora. Po broju liječnika pri vrhu smo među zemljama EU, a kod nas ih u javnom zdravstvu navodno nigdje nema dovoljno. Nešto u toj pripovijetki debelo ne štima. Ne štima ništa.
Tramvaji ovoga ZET-a su pokvareni, a vozači su pijani. S tuđim se novcem lako pije. Eto zato moja B. mora kupiti koljena i uz to rehabilitaciju, s kojom je potrebno početi odmah, a ne za osam mjeseci. Želi hodati, a ne sjesti u kolica.
Pa dajmo im još tih 55 milijuna eura kao što smo davali i dosad. Milijuni tamo, milijuni ovamo. I nemojmo slučajno ništa pitati. Da bi Beroš i Plenković mogli glumiti velike menadžere i reformatore i, dok vade iz našeg džepa, ponašati se kao neshvaćeni filantropi koji trpe razmaženo grintanje građana jer su dobri i humani.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dok Beroš glumi velikog reformatora, moja prijateljica plaća operaciju novcem za crne dane. To je naše zdravstvo danas
Vlada će našim novcem platiti dio dugova dobavljačima lijekova
I ona i muž su u penziji. Plaća od novca koji su u životu uštedjeli, kako se ono kaže, za crne dane. Više nije mogla izdržati bolove pa je odlučila da su koljena taj crni dan. Zašto žena iz čijeg se rada cijeli život uplaćivao doprinos za zdravstvo mora ići u privatnu bolnicu, to pitajmo Beroša, Vladu i Plenkovića
Predstavljajući Saboru proračun za sljedeću godinu, ministar financija Marko Primorac u utorak je usputno objavio da će Vlada za koji dan izvaditi iz našeg zajedničkog džepa tih 55 milijuna eura, koje smo po sili zakona predali državi, i platiti dio dugova dobavljačima lijekova.
To, dakako, nije cijeli talog financijskih dubioza hrvatskog zdravstva, ali s ovim će se dio rupe popuniti. Pa će se poslije, kao i uvijek, dati još, koliko ispadne da fali. Dok su ministar Primorac i premijer objašnjavali zastupnicima na što će se 2024. trošiti novac poreznih obveznika i zašto baš na to, moja prijateljica B. dogovarala je za kraj mjeseca drugu operaciju koljena. Stavit će joj još jedno umjetno. Ide u privatnu kliniku. I ona i muž su u penziji.
Plaća od novca koji su u životu uštedjeli, kako se ono kaže, za crne dane. Više nije mogla izdržati bolove pa je odlučila da su koljena taj crni dan. Zašto žena iz čijeg se rada cijeli život uplaćivao doprinos za zdravstvo mora ići u privatnu bolnicu, to pitajmo ministra zdravstva Beroša, Vladu i Andreja Plenkovića. Jer za te pare mogli su, recimo, ona i suprug otići na neko lijepo putovanje i provesti se kao što su i zaslužili. Ovako neće. Ona mora platiti koljena.
Kako to i tko je tu lud
Milijunskim tranšama iz proračuna svake se godine iznova krpaju nepodmireni računi zdravstva koji iskrsavaju u urednim razmacima povrh svega onoga što je sustavu već plaćeno da bolnice i sve ostalo može raditi. Nekad se ti izvanredni troškovi pokrivaju i dvaput godišnje jer vjerovnici, razumljivo, počnu dizati pobune i prijetiti.
Kao što narodna glazba ime stalne refrene tipa trajna-nina-nena, tako su stalni refren javnog zdravstvenog agregata – dugovi. I na to smo se navikli kao magare na batine pa više i ne pitamo zašto to, kako to i tko je tu lud. Ali ne i ne. Baš ne. Nećemo se ovdje dati uvući u vječno ista isprazna naklapanja na temu zašto hrvatsko zdravstvo uvijek mora biti dužno pa, eto, nema druge nego ga konsekutivno sanirati. Nećemo o tome zasjesti na konferenciju s Beroševim državnim tajnicima, HDZ-ovim bolničkim ravnateljima i sveučilišnim profesorima na Medicini.
Ne naprosto zato što su Vlada, ministar i zdravstvene vlasti zadužene da organiziraju i provode zdravstvenu zaštitu građana, isto kao što je ZET zadužen da vozi tramvaje. Pa neka oni onda objašnjavaju javnosti što je. Jesu li nesposobni? Nije ih briga? Neće? Imaju razloga i interesa da se ništa ne promijeni? Ministar Beroš nema pojma kako provesti tako očigledno potrebne reforme iako ih stalno najavljuje? Ili što?
I nikad nikome ništa
A pritom ovaj sadašnji ministar financija Primorac, kao i onaj bivši Zdravko Marić, kaže kako je ”uvjeren da postoji značajan prostor za unapređenje poslovanja našeg zdravstvenog sustava pa i smanjenje rashoda”. ”Značajan prostor”, smatraju, dakle, jedan i drugi, članovi iste Vlade u kojoj sjedi i Beroš.
S njima će se lako složiti svatko tko je u našim bolnicama vidio prazne operacijske i druge sale cijela popodneva i svaki dan. Ali što se onda čeka? Kad će se uspostaviti taj red, racionalizacija i održivost? I zašto nije nikad do sada? Jer, kao što smo upravo obaviješteni, neprekinuti lanac sanacija javnog zdravstva upravo se nastavlja, ide nova, još jedna na one prethodne. Dodatne milijarde kuna 2022., 2021., 2020., 2019. i tako unatrag. Sad su euri pa ćemo nastaviti u eurima. I nikad nikome ništa.
Imamo javni pogon u konstantnom bankrotu i stalno traži još, a istovremeno sve veći broj građana u bolesti i nevolji mora tražiti pomoć u privatnim klinikama jer će ih preko HZZO-a tek primiti eventualno 2025. Tamo plaćaju još jednom ono čega su se već naplaćali za HZZO i proračun da im se pomogne kad njima dođe crni dan.
S tuđim se novcem lako pije
A privatnih klinika je sve više, skoro su već na svakom ćošku i evidentno je da mnoge tako izvrsno zarađuju da mogu financirati vlastite zgrade i bolnice, koje prema ovim državnim kapacitetima izgledaju kao svemirski brod. Kod njih radi masa ”državnih” doktora. Po broju liječnika pri vrhu smo među zemljama EU, a kod nas ih u javnom zdravstvu navodno nigdje nema dovoljno. Nešto u toj pripovijetki debelo ne štima. Ne štima ništa.
Tramvaji ovoga ZET-a su pokvareni, a vozači su pijani. S tuđim se novcem lako pije. Eto zato moja B. mora kupiti koljena i uz to rehabilitaciju, s kojom je potrebno početi odmah, a ne za osam mjeseci. Želi hodati, a ne sjesti u kolica.
Pa dajmo im još tih 55 milijuna eura kao što smo davali i dosad. Milijuni tamo, milijuni ovamo. I nemojmo slučajno ništa pitati. Da bi Beroš i Plenković mogli glumiti velike menadžere i reformatore i, dok vade iz našeg džepa, ponašati se kao neshvaćeni filantropi koji trpe razmaženo grintanje građana jer su dobri i humani.