Nekad jednostavno sve skupa postane toliko pogrešno da je mučno. Političari, naravno, spinaju i prodaju maglu, profesionalni mediji su, naravno, i dalje u najvećoj – nikako ne samo financijskoj – krizi od kad postoje, društvene mreže i slični amaterski mediji, naravno, teško uspijevaju biti išta više od mrijestilišta “ravnozemljaške” retorike. I sve to je već toliko dugo dio dnevne rutine stvarnosti da se čovjek jednostavno pomiri i vozi dalje. Osim ponekad, kad je stvarno previše.
Ovih dana se u Hrvatskoj s posebnim emocionalnim pregnućem iz redova politike preuzimaju zasluge za izlazak ove zemlje iz globalne gospodarske krize (ostvareno 2014. godine) i kakvo-takvo poboljšanje makroekonomskih pokazatelja koje živimo evo već šestu godinu. Andrej Plenković se popeo valjda na glavu i najpovršnijim pratiteljima dnevnih vijesti ponavljanjem o tome kako je za vrijeme njegove Vlade – a ne nikako one prije! – Hrvatska vratila investicijski kreditni rejting, kako su rasli zaposlenost i plaće i kako se vodi odgovorna fiskalna politika koja je rezultirala smanjenjem duga.
Draghi > Plenković, Milanović
Ne ostaju dužni ni sadašnji oporbenjaci, uglavnom iz SDP-a, najjače stranke iz koalicije koja je vladala zemljom od 2011. do 2015. godine. Evo je neki dan opet Željko Jovanović u Saboru ponosno kazivao kako je ta Vlada, u kojoj je on bio ministar, Hrvatsku izvukla iz krize.
Gledano najstrože tehnički, u pravu su i SDP-ovci i HDZ-ovci. Za vrijeme prvih je zemlja izišla iz minusa, za vrijeme drugih su se ostvarile sve one stvari o kojima (neprestano) priča Plenković. Samo, glavnu zaslugu za rast ekonomije (kao i, uostalom, za njen slom krajem prošlog desetljeća) treba tražiti negdje drugdje.
Hrvatska nije izašla iz krize, niti joj gospodarstvo zadnjih godina raste zbog nadnaravnih moći njenih upravljača, zvali se oni Zoran Milanović ili Andrej Plenković (sorry, Tim, bio si tu prekratko). Ako treba naći jednog jedinog čovjeka čija je glavna zasluga rast domaćeg BDP-a (i sve što ide uz to) taj gospodin ne sjedi, nije sjedio, niti će sjediti u Banskim dvorima. Njegovo ime je Mario Draghi.
Beskrajno mnogo sreće
Bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi je prvo sredinom 2012. godine izrekao rečenicu kojom je spasio euro, a time i sva gospodarstva nalinkana na eurozonu (pogotovo malo, umreženo i o turizmu fatalno ovisno gospodarstvo RH) – “Whatever it takes”. Čovjek je, dakle, poručio da će ECB braniti euro bez obzira na cijenu. Od tog trenutka kamate su počele padati, a europsko je gospodarstvo, devastirano prije svega njemačkom ultraliberalnom dogmom o proračunskoj štednji, krenulo putem oporavka. Početkom 2015. Draghi je napravio još jedan bitan potez – otpočeo je kupovinu državnih obveznica članica eurozone u vrijednost od 60 milijardi eura mjesečno, ukratko, s vrlo ozbiljnim upumpavanjem novca u sustav.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posljedice ta dva poteza glavni su razlog hrvatskog izlaska iz krize i daljnjeg rasta gospodarstva. Više “živog” novca u sustavu eurozone za posljedicu je, krajnje pojednostavljeno, imalo rast tamošnjih gospodarstava koji se, u vidu narudžbi i turističkih prihoda odrazio na hrvatsku financijsku sliku. Rastu hrvatskog gospodarstva, nadalje, sigurno nije štetio ulazak u Europsku uniju (1. srpnja 2013. godine) i punopravno prikopčavanje na eurofondove. Ili, kako je to, kad je u pitanju sadašnja Vlada, u razgovoru za tiskano izdanje Večernjeg lista prošlog vikenda pojasnio ekonomski analitičar Velimir Šonje: “Ne zaboravimo da je ova Vlada od 2016. do 2020. imala beskrajno mnogo sreće. Kontinuirani gospodarski rast ponajviše se može zahvaliti rastu u EU i priljevu od EU fondova i doznaka iz inozemstva. Zbog toga se mogao pomiriti cilj fiskalne konsolidacije s malim poreznim rasterećenjima, a da se pritom namire apetiti svih koji se financiraju iz proračuna”.
Samo ne reforme
Sve to su, dakle, vanjske okolnosti, na koje domaći “čarobnjaci” kojima su puna usta samohvale ovih dana nisu imali skoro nikakvog utjecaja. Kao što, istine radi, za udar globalne krize nisu krivi bili ni Ivo Sanader, ni Jadranka Kosor, ni Zoran Milanović. Činjenica je, međutim, da je domaće gospodarstvo ta kriza žestoko i skoro fatalno uzdrmala i da dio krivice za težinu tog udara otpada i na spomenute domaće političke elite. Činjenica je i da pretvaranje domaćeg gospodarstva u otpornije i dinamičnije od onog koje je dočekalo globalni šok 2009. godine ne ide ni dinamično, ni uvjerljivo (zapravo, ne treba biti preveliki cinik da bi se moglo reći da ide – nikako). Nekadašnja parola “samo reforme” kao da se pretvorila u “samo ne reforme”.
Stoga bi, kad se priča o “zaslugama” za gospodarsku sliku zemlje koja u makroekonomskim brojkama izgleda nesumnjivo (ali i nedovoljno) bolje nego prije pet ili deset godina, valjalo voditi računa o jednoj nevjerojatno zapostavljenoj vrlini u domaćoj politici – skromnosti. I skinuti kapu gospodinu Draghiju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Dosta je laganja, za kakav-takav rast domaćeg gospodarstva nisu zaslužni ni Plenković ni Milanović
Više je za gospodarstvo napravila jedna rečenica na engleskom jeziku od svih mjera domaćih vlada
Činjenica je da pretvaranje domaćeg gospodarstva u otpornije i dinamičnije od onog koje je dočekalo globalni šok 2009. godine ne ide ni dinamično, ni uvjerljivo (zapravo, ne treba biti preveliki cinik da bi se moglo reći da ide - nikako). Nekadašnja parola "samo reforme" kao da se pretvorila u "samo ne reforme".
Nekad jednostavno sve skupa postane toliko pogrešno da je mučno. Političari, naravno, spinaju i prodaju maglu, profesionalni mediji su, naravno, i dalje u najvećoj – nikako ne samo financijskoj – krizi od kad postoje, društvene mreže i slični amaterski mediji, naravno, teško uspijevaju biti išta više od mrijestilišta “ravnozemljaške” retorike. I sve to je već toliko dugo dio dnevne rutine stvarnosti da se čovjek jednostavno pomiri i vozi dalje. Osim ponekad, kad je stvarno previše.
Ovih dana se u Hrvatskoj s posebnim emocionalnim pregnućem iz redova politike preuzimaju zasluge za izlazak ove zemlje iz globalne gospodarske krize (ostvareno 2014. godine) i kakvo-takvo poboljšanje makroekonomskih pokazatelja koje živimo evo već šestu godinu. Andrej Plenković se popeo valjda na glavu i najpovršnijim pratiteljima dnevnih vijesti ponavljanjem o tome kako je za vrijeme njegove Vlade – a ne nikako one prije! – Hrvatska vratila investicijski kreditni rejting, kako su rasli zaposlenost i plaće i kako se vodi odgovorna fiskalna politika koja je rezultirala smanjenjem duga.
Draghi > Plenković, Milanović
Ne ostaju dužni ni sadašnji oporbenjaci, uglavnom iz SDP-a, najjače stranke iz koalicije koja je vladala zemljom od 2011. do 2015. godine. Evo je neki dan opet Željko Jovanović u Saboru ponosno kazivao kako je ta Vlada, u kojoj je on bio ministar, Hrvatsku izvukla iz krize.
Gledano najstrože tehnički, u pravu su i SDP-ovci i HDZ-ovci. Za vrijeme prvih je zemlja izišla iz minusa, za vrijeme drugih su se ostvarile sve one stvari o kojima (neprestano) priča Plenković. Samo, glavnu zaslugu za rast ekonomije (kao i, uostalom, za njen slom krajem prošlog desetljeća) treba tražiti negdje drugdje.
Hrvatska nije izašla iz krize, niti joj gospodarstvo zadnjih godina raste zbog nadnaravnih moći njenih upravljača, zvali se oni Zoran Milanović ili Andrej Plenković (sorry, Tim, bio si tu prekratko). Ako treba naći jednog jedinog čovjeka čija je glavna zasluga rast domaćeg BDP-a (i sve što ide uz to) taj gospodin ne sjedi, nije sjedio, niti će sjediti u Banskim dvorima. Njegovo ime je Mario Draghi.
Beskrajno mnogo sreće
Bivši predsjednik Europske središnje banke (ECB) Mario Draghi je prvo sredinom 2012. godine izrekao rečenicu kojom je spasio euro, a time i sva gospodarstva nalinkana na eurozonu (pogotovo malo, umreženo i o turizmu fatalno ovisno gospodarstvo RH) – “Whatever it takes”. Čovjek je, dakle, poručio da će ECB braniti euro bez obzira na cijenu. Od tog trenutka kamate su počele padati, a europsko je gospodarstvo, devastirano prije svega njemačkom ultraliberalnom dogmom o proračunskoj štednji, krenulo putem oporavka. Početkom 2015. Draghi je napravio još jedan bitan potez – otpočeo je kupovinu državnih obveznica članica eurozone u vrijednost od 60 milijardi eura mjesečno, ukratko, s vrlo ozbiljnim upumpavanjem novca u sustav.
Posljedice ta dva poteza glavni su razlog hrvatskog izlaska iz krize i daljnjeg rasta gospodarstva. Više “živog” novca u sustavu eurozone za posljedicu je, krajnje pojednostavljeno, imalo rast tamošnjih gospodarstava koji se, u vidu narudžbi i turističkih prihoda odrazio na hrvatsku financijsku sliku. Rastu hrvatskog gospodarstva, nadalje, sigurno nije štetio ulazak u Europsku uniju (1. srpnja 2013. godine) i punopravno prikopčavanje na eurofondove. Ili, kako je to, kad je u pitanju sadašnja Vlada, u razgovoru za tiskano izdanje Večernjeg lista prošlog vikenda pojasnio ekonomski analitičar Velimir Šonje: “Ne zaboravimo da je ova Vlada od 2016. do 2020. imala beskrajno mnogo sreće. Kontinuirani gospodarski rast ponajviše se može zahvaliti rastu u EU i priljevu od EU fondova i doznaka iz inozemstva. Zbog toga se mogao pomiriti cilj fiskalne konsolidacije s malim poreznim rasterećenjima, a da se pritom namire apetiti svih koji se financiraju iz proračuna”.
Samo ne reforme
Sve to su, dakle, vanjske okolnosti, na koje domaći “čarobnjaci” kojima su puna usta samohvale ovih dana nisu imali skoro nikakvog utjecaja. Kao što, istine radi, za udar globalne krize nisu krivi bili ni Ivo Sanader, ni Jadranka Kosor, ni Zoran Milanović. Činjenica je, međutim, da je domaće gospodarstvo ta kriza žestoko i skoro fatalno uzdrmala i da dio krivice za težinu tog udara otpada i na spomenute domaće političke elite. Činjenica je i da pretvaranje domaćeg gospodarstva u otpornije i dinamičnije od onog koje je dočekalo globalni šok 2009. godine ne ide ni dinamično, ni uvjerljivo (zapravo, ne treba biti preveliki cinik da bi se moglo reći da ide – nikako). Nekadašnja parola “samo reforme” kao da se pretvorila u “samo ne reforme”.
Stoga bi, kad se priča o “zaslugama” za gospodarsku sliku zemlje koja u makroekonomskim brojkama izgleda nesumnjivo (ali i nedovoljno) bolje nego prije pet ili deset godina, valjalo voditi računa o jednoj nevjerojatno zapostavljenoj vrlini u domaćoj politici – skromnosti. I skinuti kapu gospodinu Draghiju.