Ekskluziv: Suradnici teško optužuju svećenika, bivšeg šefa Caritasa: ‘zbog njegovih malverzacija izgubio sam vjeru’
Drago Hedl razgovarao je s nekadašnjim suradnicima bivšeg šefa Caritasa Osječko-đakovačke nadbiskupije, priče su ružne
“Za jedanaest godina koliko sam radio u Caritasu Osječko-đakovačke nadbiskupije potpuno sam izgubio vjeru u humanitarni rad te institucije, ali i vjeru u nauk Crkve o potrebi pomaganja siromašnima i onima u nevolji”, priča za Telegram osoba koja je više od jednog desetljeća radila u Caritasu i kako kaže ”svega se nagledala i svašta čula”.
Nakon našeg teksta o bivšem ravnatelju Caritasa, velečasnom Ivici Rebiću, koji je s jednim Osječaninom sklopio ugovor u doživotnoj skrbi i uzdržavanju, a koji je umro tijekom Rebićevog boravka na skijanju i tri dana, sredinom siječnja ove godine, ležao mrtav u stanu, Telegramu se javilo nekoliko osoba i ispričalo svoja iskustva o radu te crkvene humanitarne organizacije, u vrijeme dok je na njenom čelu bio velečasni Rebić.
Kao što je Telegram pisao, velečasnom Rebiću, danas župniku u jednoj župi nedaleko Osijeka, nije nimalo smetalo da se gruntovno uknjiži kao vlasnik pokojnikovog stana i prije nego što je ovaj sahranjen.
Grah umjesto kod beskućnika završio u kantama za napoj
“Dobro se sjećam prigode kada je u Belom Manastiru organizirana višednevna duhovna obnova za tridesetak srednjoškolaca”, priča bivši dugogodišnji zaposlenik Osječko-đakovačkog Caritasa. “Hranu sudionicima dovozili smo iz osječke Pučke kuhinje. Kao i svakog ponedjeljka tada, u Pučkoj se kuhinji pripremao grah, no očito sudionicima duhovne obnove ili se nije svidio ili nisu bili gladni pa je ostalo više od pola kante u kojoj smo jelo dovezli.
Žena koja je pomagala u domaćinstvu tamošnjem župniku upitala je može li porciju graha ponijeti doma, za svoju obitelj, no ravnatelj Caritasa, velečasni Rebić rekao je kako će se ostatak hrane vratiti u Dom svetog Vinka, Caritasovo konačište za beskućnike, u osječkoj Strossmayerovoj ulici, i ondje podijeliti. Grah smo vratili u Osijek, a sutradan sam ga pronašao u praznim plastičnim kantama u koje se odlagao napoj.”
Sugovornik Telegrama kaže kako ljudi nerado govore o tome na koji način radi Caritas i što se sve ondje zbiva, zbog poštovanja prema Crkvi i humanitarnoj ulozi Caritasa. Zato, objašnjava, mnogo toga nikada ne izađe u javnost, a i sam se kolebao podijeliti priču koja ga muči.
Velečasni Rebić je u Caritasu uhljebio svoju tetku
“Da bi imao potpuni nadzor nad svime što se zbiva u Caritasu, velečasni Rebić iz mirovine je u Caritas doveo svoju rođenu tetku, majčinu sestru. Prije umirovljenja ona je radila u osječkoj Slobodi, tvornici kruha i keksa. Nakon dolaska u Caritas kratko je vrijeme vodila računovodstvene poslove, a potom završila kao šefica Pučke kuhinje. Da bi to mogla biti brzopotezno su smijenili i otpravili u mirovinu osobu koja je osnovala Pučku kuhinju i bila najzaslužnija za njen uspješan rad, gospodina Petra Perića“, priča naš sugovornik.
“Postojala je praksa da pojedinim siromašnim obiteljima, koje nisu bile u stanju doći u pučku kuhinju, dostavljamo hranu. Jednom prigodom, samohranoj majci s petoro malodobne djece u Osijeku dostavljali smo ručak, no kuhari, greškom, uz porcije graha nisu stavili i šest kobasica, jer je uz svaki obrok išla po jedna. Kad je to dostavljač primijetio i vratio se po kobasice, Rebićeva teta bila je vrlo neugodna i izderala se na dostavljača: Što, ta gospođa ne može jedan dan bez mesa?”, prisjeća se naš izvor.
Svjedok: Mandarine za Caritas završile su u dućanu
Jednom prigodom tvrtka Gavrilović donirala je Caritasu pet paleta konzervi mesnog doručka, a osječka Mljekara pet tisuća bočica jogurta kojima se približavao istek roka valjanosti pa ih je u što kraćem roku trebalo podijeliti, priča jedan od Telegramovih sugovornika. Kada je starica, kojoj su dali štrucu kruha, jedan mesni doručak i dvije bočice jogurta, upitala može li dobiti još jogurta, na grub je način odbijena.
U Caritas se slijeva mnogo prehrambenih proizvoda: hranu doniraju građani, tvrtke i osobito trgovački lanci kada nekoj robi istječe rok valjanosti. No, pojašnjava naš sugovornik, dio prikupljene hrane, na razne načine, završavao je u prodaji. Telegramov sugovornik koji se sjeća velike donacije mandarina iz Metkovića u vrijeme nakon katastrofalnih poplava u Gunji i okolnim selima uz Savu 2014. godine, kaže kako su tone i tone mandarina završile u Caritasu.
Bilo je to u vrijeme uvođenja sankcija Europske unije Rusiji, pa Hrvatska nije mogla izvoziti mandarine u tu zemlju. Europska unija nadoknadila je nastalu štetu, a mandarine su podijeljene humanitarnim udrugama. Dio dodijeljen Caritasu, završio je u jednom manjem trgovačkim lancu – kaže za Telegram sugovornik koji je u ime Ministarstva poljoprivrede bio zadužen za provedbu tog posla. Obavijestio je Osječko-đakovačku nadbiskupiju, ali kaže, odgovarali su kako ništa ne mogu napraviti.
Ljutio se zbog previše hrane za jednu obitelj?
“U kartonsku kutiju stavio sam nekoliko kilograma brašna, nešto tjestenine i riže, dvije-tri litre ulja i nekoliko konzervi i spremao se odnijeti to u Beli Manastir, sedmeročlanoj obitelji nezaposlenog hrvatskog branitelja. Bila je to u doslovnom smislu puka sirotinja, bez ikakvih prihoda, ni za struju nisu imali.
Kad sam kretao prema automobilu, noseći namirnice u kartonskoj kutiji, susreo me velečasni Rebić, tada ravnatelj Caritasa i pitao kamo to otpremam. Objasnio sam da hranu vozim onoj siromašnoj obitelji iz Baranje. ”Nije li to malo previše?”, upitao je. Ništa nisam rekao, ali bilo me je stid imena Caritasa u kojem sam radio”, kaže Telegramov sugovornik.
Izvori bliski Osječko-đakovačkoj nadbiskupiji kažu da je bilo dosta primjedbi na rad osječkog Caritasa, no da se smjenom ravnatelja nije željela dizati prašina i da je mnogo toga progledano kroz prste. Bilo je pritužbi i o posudbama novca koji nikada nije vraćen, zbog čega se prijeti i sudskim tužbama, a zanimljivu crticu Telegramu je ispričao zaposlenik Caritasa, koji je ondje radio i prije nego što je velečasni Rebić postao ravnatelj, u vrijeme sada pokojnog bivšeg ravnatelja Caritasa, velečasnog Martina Radmana.
Kada je napokon smijenjen
“Velečasni Radman mi se požalio, u vrijeme kada je Caritas preuzeo velečasni Rebić, kako strahuje da ta humanitarna crkvena organizacija neće biti dobro vođena. Rekao je kako je velečasnim Rebiću, dok je vodio jednu slavonsku župu, iz rezervi Caritasa posudio 1500 litara jestivog ulja, koje ovaj nikada nije vratio.”
Naš sugovornik kaže da je odluka o razrješenju Rebića donesena nakon katastrofalnih poplava na krajnjem istoku Hrvatske 2014., na području oko Gunje, kada se izlila Sava i poplavila priobalna sela, ali da je to učinjeno u tišini jer Crkva nije željela nanositi štetu svom ugledu. ”Mislim da je kap strpljenja Nadbiskupije prelivena kada je velečasni Rebić trebao putovati u Gunju zbog hitnosti tamošnjih teških prilika, no on je s tajnicom bio na putu prema Dubrovniku i bez obzira na biskupov poziv, nije se htio hitno vratiti”, kaže jedan od naših sugovornika.
O načinu na koji je u njegovo vrijeme vođen Caritas Osječko-đakovačke nadbiskupije, kao i o razlozima zašto je to mjesto napustio, željeli smo razgovarati s velečasnim Rebićem, ali on, kao ni prigodom priprema našeg prvog teksta, nije odgovarao na naše poruke.