Fižulić: LNG terminal podsjeća na Enron i TE Jertovec, a retuširana verzija tog modela nam ne treba

Istrani su se naravno pobunili te su Francuzi milostivo ukinuli naplatu, a kako ne bi bili uskraćeni za očekivane prihode, hrvatska Vlada prepustila im je naplatu prometa kroz tunel Učku sagrađen još 1981. Budući da “francuska veza” nije bila od neke koristi ni uz ovakav, u Europi rijetko viđen kolonijalni ugovor, uvijek agilna hrvatska diplomacija prebacila se preko Atlantika.

Kako su se Hrvatskoj dogodili Bechtel i Enron

Zahvaljujući njenim nesebičnim naporima i, kako se kasnije pokazalo, nekim drugim posve prozaičnim razlozima, Hrvatskoj se 1998. dogodio Bechtel, a godinu dana kasnije i Enron. Bechtel Corporation najveća je američka građevinska kompanija, koja je sukladno svojoj veličini i značenju te poslovnoj djelatnosti odavno izgradila čvrste pozicije u Washingtonu.

Time se nametnula kao idealan partner za gradnju hrvatske mreže auto cesta, naravno uz odgovarajuću premiju na cijenu gradnje zbog želje tadašnjih hrvatskih vlasti da se izbjegne nepotrebna gnjavaža javnih natječaja i opasnost od mogućeg rušenja cijene građenja.

Enron Corporation krajem je prošlog stoljeća izrastao u jednu od najvećih američkih kompanija po ukupnom prihodu koristeći inovativni model trgovanja energentima. Tako je u lipnju 1999. potpisan ugovor između HEP-a i Enrona kojim se HEP obavezao da će narednih dvadeset godina kupovati svu ponuđenu električnu energiju po unaprijed ugovorenoj cijeni iz plinske termoelektrane u Jertovcu, koju će Enron temeljem tog ugovora i sagraditi.

Struja iz hrvatskog dijela NE Krško prodavana HEP-u

Vrijednost ugovora procijenjena je na 1,6 milijardi američkih dolara. Kako za izgradnju nove termoelektrane ipak treba nekoliko godina, a Enron je trebao odmah početi koristiti svoje resurse u Washingtonu za zaštitu i promicanje interesa hrvatskih vlasti, sklopljen je još jedan ugovor o kupnji električne energije.Tim ugovorom HEP se obavezao da mora kupovati unaprijed dogovorenu mjesečnu količinu električne energije po određenoj cijeni bez obzira na mogućnosti vlastite proizvodnje i u razdoblju do početka rada nove termoelektrane.

Budući da je tada hrvatska polovina NE Krško iz nikad do kraja objašnjenih razloga bila prepuštena Sloveniji, HEP je morao kupovati tako izgubljenu električnu energiju od zamjenskih inozemnih dobavljača, a Enron uočio i riješio problem. NE Krško osiguravala je tada nešto više od 16 % hrvatskih potreba za električnom energijom. Enron se tako našao u jedinstvenoj poziciji da kupuje struju proizvedenu u hrvatskoj polovini NE Krško i potom je preprodaje HEP-u.

Račanova Vlada natjerala HEP na izmjene

Račanova Vlada natjerala je HEP u kolovozu 2000. na izmjene ugovora temeljem kojih je Enron mogao sagraditi TE Jertovec samo na vlastiti rizik bez ikakve garancije otkupa električne energije. Naravno da to pravo Enron nije namjeravao iskoristiti jer gradnja nove plinske termoelektrane pod tim uvjetima jednostavno nije bila isplativa. Godinu dana kasnije energetski div završio je svoj inovativan život u do tada najvećem korporativnom stečaju u američkoj povijesti.

Nekoliko direktora pravomoćno je osuđeno na višegodišnje zatvorske kazne zbog lažnih financijskih izvješća, tajnog udruživanja i korištenja povlaštenih informacija u trgovini dionicama i obveznicama. TE Jertovec, najstarija termoelektrana u Hrvatskoj sagrađena još 1954., koja je na početku za pogon koristila ugljen, kasnije mazut, a od 1975. prirodni plin, danas radi minimalan broj sati godišnje jer ima status interventne elektrane, a takve su u pogonu samo u slučaju nekog većeg poremećaja na tržištu.

Zašto je Tuđman pristao na Jertovec?

Znači, nova plinska termoelektrana u Jertovcu nikada nije imala ekonomsko opravdanje, a njenu gradnju i kasniju eksploataciju trebali su platiti hrvatski potrošači kroz povećanu cijenu električne energije. Ako isključimo moguću korupciju kao razlog za ugovaranje kupnje električne energije s američkim Enronom i prije njenog puštanja u pogon, ostaje nam kao razlog samo politički motiv.

Je li Franjo Tuđman pred konac svog života stvarno povjerovao svojim vrlim savjetnicima da put do američke političke zaštite vodi preko punjenja džepova Enrona i Bechtela? Neki od tadašnjih ključnih savjetnika nisu više među živima, neki su previše umočeni, a neke obavezuje omerta tako da danas možemo samo nagađati o svim razlozima ukazanja Enrona i Bechtela na ovim prostorima.

Krčki terminal po Enron – Jertovec modelu

Američki predsjednik Donald Trump nedavno je na skupu Inicijative triju mora u Varšavi podržao gradnju LNG terminala na Krku na veliko zadovoljstvo predsjednice republike Kolinde Grabar Kitarović. Trump naravno nije imao pojma zašto treba podržati izgradnju tog terminala na otoku čije ime ne može ni izgovoriti. Ukupan izvoz prirodnog plina iz SAD-a u 2016. preko LNG terminala iznosio je 0,6 % američke proizvodnje, a izvoz u države EU 0,3 promila. Krajem prošle godine u državama članicama EU radilo je 29 terminala prerađivačkog kapaciteta 209 milijardi m3.

Oni su te godine prosječno postigli 24,5 % iskoristivosti kapaciteta, te je Trump vrlo lako izračunao da planirana izgradnja krčkog plutajućeg terminala kapaciteta jedne milijarde m3 plina uopće nije vrijedna američke pažnje. Već sam u veljači ove godine pisao o ekonomskoj neisplativosti gradnje LNG terminala na otoku Krku. Hrvatsko tržište plina čini 0,8 % tržišta EU, a polovinu svojih potreba zadovoljava iz domaćih nalazišta u jadranskom i panonskom podzemlju.

Lažni dojam kako Hrvatska ovisi o ruskom plinu

Zbog bitno viših cijena plina koji se dobiva preradom u LNG terminalima u odnosu na plin isporučen cjevovodima iz Rusije, Norveške, Libije i Alžira, iskoristivost kapaciteta većine postojećih europskih terminala je iznimno niska. To znači da će se teško pronaći privatni investitor koji bi bio voljan preuzeti rizik izgradnje i eksploatacije krčkog terminala bez unaprijed potpisanog ugovora kojim bi mu bila zajamčena kupnja minimalnih količina prerađenog plina po za njega prihvatljivoj cijeni.

Budući da takav ugovor u Hrvatskoj osim Vlade odnosno HEP-a nema tko drugi potpisati, krčki terminal je izgledan samo po gore opisanom Enron – Jertovec modelu. U nedostatku ekonomskih argumenata za gradnju krčkog terminala ubačeni su, kao što to obično biva, geopolitički razlozi. Tako je u javnosti stvoren lažni dojam kako Hrvatska ovisi o ruskom plinu. Za one koji slabo pamte, ruski Gazprom bio je 2011. potpuno isključen s hrvatskog tržišta jer je INA ugovorila nabavku plina s talijanskom kompanijom ENI. I tako je bilo nekoliko narednih godina sve do početka ekspanzivnog rasta PPD-a kao novog distributera ruskog plina i usputnog kreditora HDZ-a.

Možemo se odmah prebaciti na talijanske izvore

Ako Hrvatska iz političkih razloga ne želi kupovati ruski plin ili ovisiti o njemu, može se odmah prebaciti na talijanske izvore čije je tržište četrdeset puta veće od potreba hrvatskog uvoza te neće ni osjetiti povećanje tražnje. Plinovod odavno povezuje platformu Ivana K na hrvatskoj strani Jadrana s talijanskom Garibaldi K tako da uz odgovarajuće proširenje kapaciteta, transport plina ne mora ići cjevovodima preko Slovenije.

Talijani su još 2009. nedaleko Venecije pustili u rad Adriatic LNG terminal kapaciteta 8 milijardi m3, koji je u prvih šest godina svog poslovanja imao prosječnu iskorištenost od 64 % te je u mogućnosti sam zadovoljiti sve hrvatske potrebe u nekoj alternativnoj budućnosti. LNG terminal na Krku može biti sagrađen isključivo kao privatni komercijalni projekt bez ikakvog financijskog rizika za državni proračun ili proračune javnih poduzeća koja bi taj trošak odmah prenijela na krajnje potrošače.

Ako to nije moguće, a sve nabrojano ukazuje da nije, eventualno ponavljanje nekog retuširanog Enron – Jertovec modela značilo bi vraćanje Hrvatske u devedesete, ovaj put i u načinu gradnje infrastrukturnih projekata. To se ipak na kraju neće dogoditi, ali ne zbog toga što više nema Enrona, nego zato što vladajući, na sreću, niti žele niti mogu to sprovesti.