Nakon pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnome paktu 25. ožujka 1941. izgledalo je da će morati potražiti nekog novog domaćina, ali na njihovu sreću dva dana kasnije general Dušan Simović, u bliskoj suradnji s britanskom tajnom službom, ruši vladu Cvetković-Maček. Taj vojni puč i nasilna smjena vlade koja je uvela Jugoslaviju u njemačku sferu interesa ipak su bili prevelik udar na ego Adolfa Hitlera, te je on za nekoliko ključnih tjedana odgodio napad na Sovjetski Savez kako bi prije toga pohoda brzopotezno okupirao Jugoslaviju i Grčku.
Ustaše su se dosađivale na otočju Lipari
Tako je britanska tajna služba kolateralno usrećila Maru i Antu Pavelića, a ovaj potonji odmah je po napadu na Jugoslaviju spremno ponudio Rimu ne samo svoje usluge, već i aktivno vojevanje svih dvjesto njemu odanih ustaša, koji su se godinama dosađivali u internaciji na otočju Lipari.
Dobar dio njih bio je unovačen u godinama teškoga i napornoga rada u belgijskim rudnicima, a ustašku vojnu i ideološku obuku svladali su s većim ili manjim uspjehom u talijanskim logorima. Kada ih je 10. travnja 1941. u logoru u Pistoji obišao ustaški poglavnik nitko od njih nije ni znao ni mogao znati što se zbiva u Zagrebu ili bilo gdje drugdje u tadašnjoj Kraljevini.
Kasnije te večeri poglavnik se u društvu Eugena Dide Kvaternika vratio u svoj stan u Firenzi gdje ih je njegova supruga Mara dočekala s novostima s radio stanica: „Nijemci su ušli u Zagreb“. Onda se okrenula Didi Kvaterniku: „Vaš tata je proglasio ‘Nezavisnu Državu Hrvatsku’. U poglavnikovo ime.“
U Zagreb ušli prerušeni, u gluho doba noći
Te riječi prenerazile su ustaškoga poglavnika. Nije mu se ni najmanje svidjelo to čitanje proglasa na zagrebačkoj radio stanici. Iako je tek u Karlovcu, nekoliko dana kasnije, saznao pojedinosti tko je i kako u prostorije radio stanice doveo Slavka Kvaternika, oca njegovoga tadašnjeg pobočnika, znao je vrlo dobro da bez pomoći i utjecaja Rima Nijemci neće njega olako postaviti na čelo te vrlo ambiciozno nazvane vazalne tvorevine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog toga je kasnu večer proveo u telefoniranju, a drugoga dana uputio se u Rim kako bi saznao uvjete pod kojima može biti ne samo ustaškim poglavnikom već i „državnim poglavarom.“ Nakon što je 14. travnja u Karlovcu emisaru Benita Mussolinija dao dodatna obećanja i garancije o ispunjavanju svih postavljenih uvjeta ustaški poglavnik i njegovih 200 ustaša obučenih u talijanske uniforme napokon su talijanskim kamionima, u ranim jutarnjim satima 15. travnja 1941., prebačeni u Zagreb.
Za razliku od njemačkih trupa pet dana ranije, koje su prema riječima njemačkoga generala imale „vrlo srdačan i iznenađujuće topao doček“, ustaše su u Zagreb ušle kriomice i bez prethodne najave tako da ih u gluho doba noći i u vrijeme policijskoga sata nitko nije ni mogao razdragano dočekati.
Plenkovićev ‘jednak otklon od oba totalitarizma’
Zašto hrvatske vlasti nisu na odgovarajući način obilježile 80. obljetnicu čitanja radio proglasa u uspostavi nove države na „cjelokupnome povijesnom području“ koje je osim Banovine Hrvatske uključivalo i ostatak BiH, nije neko naročito iznenađenje. I „novi“ HDZ Andreja Plenkovića ponavlja frazu o „jednakom otklonu od oba totalitarizma“ te o modernoj Hrvatskoj „nastaloj isključivo u Domovinskome ratu“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Posljedica takovoga nakaradnog odnosa prema nedvojbenim povijesnim činjenicama može biti samo gromoglasno prešućivanje ili potpuno ignoriranje svih važnijih obljetnica iz Drugoga svjetskog rata osim naravno obilježavanja proboja logoraša 22. travnja 1945. iz ustaškoga koncentracijskog logora u Jasenovcu te stradanja pripadnika ustaških i domobranskih vojnih postrojbi nakon njihove predaje jedinicama Jugoslavenske armije 15. svibnja 1945. u dvorcu kraj Bleiburga.
Alibi za prešućivanje 80. obljetnice osnivanja NDH
HDZ Andreja Plenkovića nije kadar bez mucanja i vrlo primjetne neugode dostojno obilježiti čak ni državni praznik Dan antifašističke borbe. Znači, stranka čiji je utemeljitelj i prvi predsjednik partizanski general Franjo Tuđman nije u stanju jasno kazati da u svakome povijesnom razdoblju postoje dobri i loši momci, te ako su Franjo Tuđman i njegov vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito bili „dobri“ onda su oni s kojima su se oni krvavo tukli, ustaški poglavnik Ante Pavelić, tata i sin Kvaternik te opjevani Jure i (Rafael vitez) Boban bili loši i zli.
Ako je tome tako onda „otklon od oba totalitarizma“ nije i ne može biti alibi za prešućivanje i ignoriranje simboličkoga značenja 80. obljetnice 10. travnja 1941. Nije moguće iskreno žaliti zbog žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu ili tugovati za pogubljenim ustašama i domobranima u drugoj polovini svibnja 1945., a šutjeti o svemu ostalome što se događalo četiri ratne godine na području takozvane NDH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Non-paper nastao u Vučićevoj šizofrenoj kuhinji
Prije nekoliko dana gotovo svi važniji mediji na području država nastalih raspadom Jugoslavije objavili su zemljopisne karte novih državnih granica kojima bi napokon konačno bila riješena sva „četiri balkanska nacionalna pitanja: hrvatsko, srpsko, bošnjačko i albansko.“ Prekrajanjem postojećih granica Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i Albanije nestala bi BiH, Hrvatska bi dobila zapadnu Hercegovinu, Srbija Republiku Srpsku, Albanija Kosovo, a Bošnjaci svoju zemljicu Bosnu od Bihaća do Sarajeva, Zenice i Tuzle.
Formalno nepoznati autori plana stvaranja još nacionalno homogenijih i „čistijih“ država tvrde da je to prekrajanje granica preduvjet europske perspektive Balkana. Najprije se trebamo još bolje i čvršće razgraničiti da bismo nakon toga svi zajedno uživali u blagodatima Europske unije.
Nije teško odgonetnuti da je ovakav šizofreni dokument mogao nastati samo u kuhinji srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića, a da je u Bruxelles mogao biti poslan samo posredovanjem mađarskoga i slovenskog premijera, Viktora Orbana i Janeza Janše. Svoj obol cijelom poduhvatu morala je dati i ruska diplomacija te zbog toga ne bi trebala previše čuditi uplitanja Janše i Orbana u naša balkanska pitanja i prijepore.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Rusima se sviđa svako prekrajanje granica na Balkanu
Aleksandar Vučić želio bi geografski pomaknuti Srbiju prema zapadu onako kako je nakon Drugoga svjetskog rata bila „pomaknuta“ Poljska. Formalno širenje na Banja Luku omogućilo bi i službeno srpsko priznanje da je Priština albanska. Rusima se svako balkansko prekrajanje granica sviđa zbog lakšega međunarodnog priznavanja aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine.
U Hrvatskoj danas nema nijedne ozbiljnije političke opcije koja bi javno podržala komadanje BiH. Ali isto tako HDZ još od vremena Franje Tuđmana nikada nije odustao od njenoga svekolikog patroniziranja.
Zašto priznajemo granice koje nam je Tito ostavio?
U hrvatskome javnom prostoru svojatanje BiH čak nije ni monopol samo zadrte filoustaške desnice. U nabrajanju grijeha ustaškog režima, osim genocidnih planova i njihove temeljite provedbe, prodaje Dalmacije i ostaloga bezumnog terora nad vlastitim stanovništvom rijetko tko kao važan grijeh spominje i uključivanje BiH u sastav takozvane NDH.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Republika Hrvatska nastala je u sadašnjim granicama kao Narodna Republika Hrvatska, sadašnja hrvatska državnost posljedica je državnosti Socijalističke Republike Hrvatske, a hrvatski branitelji ne bi 1991. mogli biti „branitelji“ već samo pobunjenici da te državnosti nije bilo.
Zbog tih jednostavnih povijesnih činjenica HDZ-ova dogma o jednakoj osudi oba totalitarizma ide u korist svih onih koji žele neke druge državne granice, jer ako su ustaški poglavnik i jugoslavenski maršal jednako loši, čemu priznavati granice koje nam je ovaj drugi pobjedom nad onim prvim ostavio?
Članak se nastavlja ispod oglasa
HDZ-ovo prešućivanje 80. obljetnice osnivanja NDH ide u korist svima koji žele prekrajati granice na Balkanu
Zašto su Plenkoviću i njegovoj stranci jednako loši i ustaše i partizani?
Stranka čiji je utemeljitelj i prvi predsjednik partizanski general Franjo Tuđman nije u stanju jasno kazati da u svakome povijesnom razdoblju postoje dobri i loši momci, te ako su Franjo Tuđman i njegov vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito bili „dobri“ onda su oni s kojima su se oni krvavo tukli, ustaški poglavnik Ante Pavelić, tata i sin Kvaternik te opjevani Jure i (Rafael vitez) Boban bili loši i zli.
Mara i Ante Pavelić probudili su se 10. travnja 1941. u svom stanu u Firenzi, gdje su već neko vrijeme uživali u gostoprimstvu fašističke Italije, željno očekujući vijesti o napredovanju trupa nacističke Njemačke na teritoriju Kraljevine Jugoslavije. Još nepuna dva tjedna ranije nisu gajili previše nade da će u ovome svjetskom sukobu izvući za sebe neku naročito dobitnu kombinaciju.
Nakon pristupa Kraljevine Jugoslavije Trojnome paktu 25. ožujka 1941. izgledalo je da će morati potražiti nekog novog domaćina, ali na njihovu sreću dva dana kasnije general Dušan Simović, u bliskoj suradnji s britanskom tajnom službom, ruši vladu Cvetković-Maček. Taj vojni puč i nasilna smjena vlade koja je uvela Jugoslaviju u njemačku sferu interesa ipak su bili prevelik udar na ego Adolfa Hitlera, te je on za nekoliko ključnih tjedana odgodio napad na Sovjetski Savez kako bi prije toga pohoda brzopotezno okupirao Jugoslaviju i Grčku.
Ustaše su se dosađivale na otočju Lipari
Tako je britanska tajna služba kolateralno usrećila Maru i Antu Pavelića, a ovaj potonji odmah je po napadu na Jugoslaviju spremno ponudio Rimu ne samo svoje usluge, već i aktivno vojevanje svih dvjesto njemu odanih ustaša, koji su se godinama dosađivali u internaciji na otočju Lipari.
Dobar dio njih bio je unovačen u godinama teškoga i napornoga rada u belgijskim rudnicima, a ustašku vojnu i ideološku obuku svladali su s većim ili manjim uspjehom u talijanskim logorima. Kada ih je 10. travnja 1941. u logoru u Pistoji obišao ustaški poglavnik nitko od njih nije ni znao ni mogao znati što se zbiva u Zagrebu ili bilo gdje drugdje u tadašnjoj Kraljevini.
Kasnije te večeri poglavnik se u društvu Eugena Dide Kvaternika vratio u svoj stan u Firenzi gdje ih je njegova supruga Mara dočekala s novostima s radio stanica: „Nijemci su ušli u Zagreb“. Onda se okrenula Didi Kvaterniku: „Vaš tata je proglasio ‘Nezavisnu Državu Hrvatsku’. U poglavnikovo ime.“
U Zagreb ušli prerušeni, u gluho doba noći
Te riječi prenerazile su ustaškoga poglavnika. Nije mu se ni najmanje svidjelo to čitanje proglasa na zagrebačkoj radio stanici. Iako je tek u Karlovcu, nekoliko dana kasnije, saznao pojedinosti tko je i kako u prostorije radio stanice doveo Slavka Kvaternika, oca njegovoga tadašnjeg pobočnika, znao je vrlo dobro da bez pomoći i utjecaja Rima Nijemci neće njega olako postaviti na čelo te vrlo ambiciozno nazvane vazalne tvorevine.
Zbog toga je kasnu večer proveo u telefoniranju, a drugoga dana uputio se u Rim kako bi saznao uvjete pod kojima može biti ne samo ustaškim poglavnikom već i „državnim poglavarom.“ Nakon što je 14. travnja u Karlovcu emisaru Benita Mussolinija dao dodatna obećanja i garancije o ispunjavanju svih postavljenih uvjeta ustaški poglavnik i njegovih 200 ustaša obučenih u talijanske uniforme napokon su talijanskim kamionima, u ranim jutarnjim satima 15. travnja 1941., prebačeni u Zagreb.
Za razliku od njemačkih trupa pet dana ranije, koje su prema riječima njemačkoga generala imale „vrlo srdačan i iznenađujuće topao doček“, ustaše su u Zagreb ušle kriomice i bez prethodne najave tako da ih u gluho doba noći i u vrijeme policijskoga sata nitko nije ni mogao razdragano dočekati.
Plenkovićev ‘jednak otklon od oba totalitarizma’
Zašto hrvatske vlasti nisu na odgovarajući način obilježile 80. obljetnicu čitanja radio proglasa u uspostavi nove države na „cjelokupnome povijesnom području“ koje je osim Banovine Hrvatske uključivalo i ostatak BiH, nije neko naročito iznenađenje. I „novi“ HDZ Andreja Plenkovića ponavlja frazu o „jednakom otklonu od oba totalitarizma“ te o modernoj Hrvatskoj „nastaloj isključivo u Domovinskome ratu“.
Posljedica takovoga nakaradnog odnosa prema nedvojbenim povijesnim činjenicama može biti samo gromoglasno prešućivanje ili potpuno ignoriranje svih važnijih obljetnica iz Drugoga svjetskog rata osim naravno obilježavanja proboja logoraša 22. travnja 1945. iz ustaškoga koncentracijskog logora u Jasenovcu te stradanja pripadnika ustaških i domobranskih vojnih postrojbi nakon njihove predaje jedinicama Jugoslavenske armije 15. svibnja 1945. u dvorcu kraj Bleiburga.
Alibi za prešućivanje 80. obljetnice osnivanja NDH
HDZ Andreja Plenkovića nije kadar bez mucanja i vrlo primjetne neugode dostojno obilježiti čak ni državni praznik Dan antifašističke borbe. Znači, stranka čiji je utemeljitelj i prvi predsjednik partizanski general Franjo Tuđman nije u stanju jasno kazati da u svakome povijesnom razdoblju postoje dobri i loši momci, te ako su Franjo Tuđman i njegov vrhovni zapovjednik Josip Broz Tito bili „dobri“ onda su oni s kojima su se oni krvavo tukli, ustaški poglavnik Ante Pavelić, tata i sin Kvaternik te opjevani Jure i (Rafael vitez) Boban bili loši i zli.
Ako je tome tako onda „otklon od oba totalitarizma“ nije i ne može biti alibi za prešućivanje i ignoriranje simboličkoga značenja 80. obljetnice 10. travnja 1941. Nije moguće iskreno žaliti zbog žrtava ustaškoga logora u Jasenovcu ili tugovati za pogubljenim ustašama i domobranima u drugoj polovini svibnja 1945., a šutjeti o svemu ostalome što se događalo četiri ratne godine na području takozvane NDH.
Non-paper nastao u Vučićevoj šizofrenoj kuhinji
Prije nekoliko dana gotovo svi važniji mediji na području država nastalih raspadom Jugoslavije objavili su zemljopisne karte novih državnih granica kojima bi napokon konačno bila riješena sva „četiri balkanska nacionalna pitanja: hrvatsko, srpsko, bošnjačko i albansko.“ Prekrajanjem postojećih granica Hrvatske, BiH, Srbije, Kosova i Albanije nestala bi BiH, Hrvatska bi dobila zapadnu Hercegovinu, Srbija Republiku Srpsku, Albanija Kosovo, a Bošnjaci svoju zemljicu Bosnu od Bihaća do Sarajeva, Zenice i Tuzle.
Formalno nepoznati autori plana stvaranja još nacionalno homogenijih i „čistijih“ država tvrde da je to prekrajanje granica preduvjet europske perspektive Balkana. Najprije se trebamo još bolje i čvršće razgraničiti da bismo nakon toga svi zajedno uživali u blagodatima Europske unije.
Nije teško odgonetnuti da je ovakav šizofreni dokument mogao nastati samo u kuhinji srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića, a da je u Bruxelles mogao biti poslan samo posredovanjem mađarskoga i slovenskog premijera, Viktora Orbana i Janeza Janše. Svoj obol cijelom poduhvatu morala je dati i ruska diplomacija te zbog toga ne bi trebala previše čuditi uplitanja Janše i Orbana u naša balkanska pitanja i prijepore.
Rusima se sviđa svako prekrajanje granica na Balkanu
Aleksandar Vučić želio bi geografski pomaknuti Srbiju prema zapadu onako kako je nakon Drugoga svjetskog rata bila „pomaknuta“ Poljska. Formalno širenje na Banja Luku omogućilo bi i službeno srpsko priznanje da je Priština albanska. Rusima se svako balkansko prekrajanje granica sviđa zbog lakšega međunarodnog priznavanja aneksije Krima i dijela istočne Ukrajine.
U Hrvatskoj danas nema nijedne ozbiljnije političke opcije koja bi javno podržala komadanje BiH. Ali isto tako HDZ još od vremena Franje Tuđmana nikada nije odustao od njenoga svekolikog patroniziranja.
Zašto priznajemo granice koje nam je Tito ostavio?
U hrvatskome javnom prostoru svojatanje BiH čak nije ni monopol samo zadrte filoustaške desnice. U nabrajanju grijeha ustaškog režima, osim genocidnih planova i njihove temeljite provedbe, prodaje Dalmacije i ostaloga bezumnog terora nad vlastitim stanovništvom rijetko tko kao važan grijeh spominje i uključivanje BiH u sastav takozvane NDH.
Republika Hrvatska nastala je u sadašnjim granicama kao Narodna Republika Hrvatska, sadašnja hrvatska državnost posljedica je državnosti Socijalističke Republike Hrvatske, a hrvatski branitelji ne bi 1991. mogli biti „branitelji“ već samo pobunjenici da te državnosti nije bilo.
Zbog tih jednostavnih povijesnih činjenica HDZ-ova dogma o jednakoj osudi oba totalitarizma ide u korist svih onih koji žele neke druge državne granice, jer ako su ustaški poglavnik i jugoslavenski maršal jednako loši, čemu priznavati granice koje nam je ovaj drugi pobjedom nad onim prvim ostavio?