Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Politika & Kriminal

Spomenik žrtvama Holokausta je, sramotno, pod ceradom. I dalje postoje ulice nazvane po njihovim egzekutorima

Ceradom pokriven spomenik bez ikakvog natpisa i opisa najbolji je simbol tridesetogodišnjega hrvatskog odnosa prema vlastitoj povijesti

FOTO: Pixsell

Cijela ova otužna priča logičan je rezultat licemjernoga odnosa HDZ-a prema hrvatskoj povijesti simbolično započetoga onoga travanjskog dana 1990. kada je na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi ondašnji predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman javno izrazio zadovoljstvo i sreću što mu žena nije ni Židovka niti Srpkinja.

Početkom lipnja 2019. godine zagrebačka Gradska skupština većinom glasova donijela je odluku o podizanju „Spomenika žrtvama holokausta“ pokraj Glavnoga kolodvora u Branimirovoj ulici. Prema obrazloženju prijedloga odluke koju je na skupštinsku sjednicu poslao tadašnji gradonačelnik Milan Bandić „spomenik žrtvama holokausta gesta je sjećanja na šest milijuna Židova stradalih u holokaustu s porukom da se prošlost ne ponovi“, a „holokaust je sustavan progon Židova, koje su počinili Treći Reich i njihovi saveznici od 1933. do 1945.“

Upravo takvo obrazloženje za spomenik koncipiran kao zid kovčega dimenzija 12×24 metra sa 6 milijuna u betonu otisnutih Davidovih zvijezda izazvalo je protivljenje ondašnjega oporbenog Kluba Lijevog bloka. Njegova članica i gradska zastupnica Rada Borić tada je pojasnila da bi takav spomenik trebao ponajprije komemorirati stradale zagrebačke ili hrvatske Židove, a Vesna Nađ, zastupnica SDP-a koji je podržao izgradnju spomenika, zatražila je da bude jasno kazano da je „ustaški režim na tome Glavnom kolodvoru trpao u stočne vagone Židove, Rome, Srbe i Hrvate antifašiste i odvozio ih u smrt, najviše u logor Jasenovac.“

Desetak dana kasnije Židovska općina Zagreb (ŽOZ) zatražila je poništenje „sramotne odluke o podizanju spomenika žrtvama holokausta u Zagrebu“ jer se temom o šest milijuna pobijenih europskih Židova želi zapravo prikriti značaj i težina zločina nad židovskom zajednicom na području NDH. U svom pismu podsjetili su gradonačelnika Bandića da su već u nekoliko navrata sugerirali podizanje spomenika svim žrtvama rasnih zakona u NDH, Romima, Srbima i Židovima te antifašistima, protivnicima ustaškoga režima jer spomenik za šest milijuna pobijenih Židova već postoji u Berlinu, upravo tamo gdje mu je i mjesto.

Najavu izgradnje spomenika osudio i Svjetski židovski kongres

Najavu izgradnje monumentalnoga spomenika u Branimirovoj ulici, autora Dalibora Stošića i Krešimira Rogine, osudio je polovinom lipnja 2019. godine i Svjetski židovski kongres jer je u njemu prepoznao „pokušaj prikrivanja uloge NDH„ te je pozvao Grad Zagreb da odustane od podizanja spomenika, a hrvatske je vlasti optužio da „još jednom ulažu napore u minimiziranje monstruoznih ustaških zločina stvaranjem lažnog dojma da je samo nacistička Njemačka odgovorna za užase holokausta.“

Ti potpuno opravdani i jasno obrazloženi prigovori židovskih udruženja i organizacija nisu ni najmanje omeli gradonačelnika Bandića u njegovom naumu, te je izgradnja spomenika bila završena u skladu s njegovim političkim planovima, neposredno pred lokalne izbore u svibnju 2021. Budući da je Milan Bandić umro tri mjeseca prije održavanja tih izbora, a da njegove drugarice i drugovi iz Stranke rada i solidarnosti nisu znali što treba učiniti s tim spomenikom, on je pokriven ceradom i tako ostavljen u nasljeđe novoj gradskoj vlasti, upravo onima koji su u lipnju 2019. godine tražili da spomenik oda poštovanje svim žrtvama ustaških rasnih zakona, pobijenim Židovima, Romima i Srbima.

Očekivao sam da će spomenik napokon biti otkriven povodom Međunarodnoga dana sjećanja na holokaust 27. siječnja ove godine, ali to se ponajviše zbog još uvijek neusklađenih stavova o natpisu na spomenku nije dogodilo. Gradska vlast sada najavljuje otkrivanje spomenika na dan obilježavanja proboja iz ustaškoga koncentracijskog logora u Jasenovcu, 22. travnja, nadajući se da će do tada uspjeti pronaći rješenje za natpis koji će istovremeno biti sukladan skupštinskoj odluci o podizanju spomenika iz lipnja 2019., ali i zadovoljiti opravdane zahtjeve Židovske općine Zagreb i Svjetskoga židovskog kongresa.

Rezultat licemjernoga odnosa HDZ-a prema hrvatskoj povijesti

Cijela ova otužna priča logičan je rezultat licemjernoga odnosa HDZ-a prema hrvatskoj povijesti simbolično započetoga onoga travanjskog dana 1990. kada je na predizbornom skupu u zagrebačkoj Dubravi ondašnji predsjednik HDZ-a Franjo Tuđman javno izrazio zadovoljstvo i sreću što mu žena nije ni Židovka niti Srpkinja.

Od toga sretnog trenutka u Hrvatskoj se, uz nekoliko prekida, dvolično igralo, za unutarnju upotrebu hodočastilo se na Bleiburg, partizane pretvaralo u četnike, uvodilo UNS i kunu, nazivalo ulice po Mili Budaku i drugim ustaškim prvacima, svečano se i uz državne počasti pokapalo pronađene posmrtne ostatke u Drugome svjetskom ratu poginulih i/ili od partizana ubijenih ustaša, a za vanjski svijet svakoga se siječnja i travnja u Zagrebu i Jasenovcu komemoriralo pobijene Židove, a u travnju i Rome i Srbe, ubijene od tih istih ili nekih drugih ustaša samo zbog toga što su bili Židovi, Romi i Srbi. Zbog toga je ceradom pokriven spomenik, monument bez ikakvog natpisa i opisa, najbolji simbol tridesetogodišnjega hrvatskog odnosa prema vlastitoj povijesti.

U travnju 1941. na području NDH živjelo je 39.000 Židova

U travnju 1941. na području NDH živjelo je 39.000 Židova, od toga broja njih 24.000 ponajviše je stradalo u različitim ustaškim logorima, a u nacističke logore, među kojima je i Auschwitz, otpremljeno je u smrt 7000 Židova. Sam kraj rata i oslobođenje dočekalo je ne više od 8000 Židova, najveći broj u redovima partizana. To su podaci iz opsežne, dobro dokumentirane i iznimno vrijedne knjige povjesničara Ive Goldsteina „Holokaust u Zagrebu“ objavljene 2001. godine.

Prema tome istraživačkom djelu u Zagrebu je 1941. godine živjelo 12.000 Židova, grad je tada imao 250.000 stanovnika, a ukidanje rasnih zakona, odnosno „Zakonsku odredbu o izjednačavanju pripadnika NDH s obzirom na rasnu pripadnost“ objavljenu 5. svibnja 1945., dan prije negoli su i zadnji ustaški prvaci pobjegli iz Zagreba, doživjelo je samo njih 800.

Već do siječnja 1942. polovina zagrebačkih Židova bila je deportirana u ustaške logore, a mnogi i ubijeni. Ustaški poglavnik Ante Pavelić pohvalio se u Veneciji u prosincu 1941. talijanskome ministru vanjskih poslova Galeazzu Cianu da je „počelo rješavanje najhitnijih problema, na prvome mjestu židovskoga, pa od 35.000 Židova sada ih nema više od 12 000.“ Usput, u fašističkoj Italiji i po njoj okupiranim teritorijima našlo je pribježište preko 30.000 židovskih izbjeglica iz raznih dijelova Europe, među njima i 8000 Židova izbjeglih iz NDH, pa ovo hvalisanje ustaškoga poglavnika zvuči poprilično glupavo.

11 minuta vožnje dijelit će spomenik od ulica nazvanih po egzekutorima

U kolovozu 1942. sa zagrebačkoga Glavnog kolodvora otpremljene su u Auschwitz dvije kompozicije stočnih vagona s 1200 zagrebačkih Židova. Prema njemačkim preciznim i pouzdanim podacima toga kolovoza u nacističke koncentracijske logore u Poljskoj s područja NDH stigla su ukupno 4972 Židova. Mjesec dana kasnije ustaški poglavnik dobio je priliku pohvaliti se da je „židovsko pitanje u velikome dijelu Hrvatske praktički riješeno“, ali ovoga puta hvalio se na pravoj adresi, svom učitelju i mentoru Adolfu Hitleru.

Zagrebački spomenik žrtvama ustaških rasnih zakona bit će otkriven, ali naplavine povijesnoga mulja sustavno nanašane u protekla tri desetljeća i dalje će biti doslovno svuda oko nas. Samo 11 minuta vožnje dijelit će spomenik žrtvama rasnih zakona od tri međusobno povezane ulice na zagrebačkome Črnomercu, nazvane po njihovim egzekutorima.

Nosi li Kvaternikova ime po vojskovođi, doglavniku i ustaškom krilniku?

Ulica Ivana Oršanića dobila je ime po državnom tajniku NDH za promidžbu i zapovjedniku Ustaške mladeži, Ulica Franje Nevistića po tajniku kabineta ministra pravosuđa i kasnijem glavnom uredniku ustaškoga tjednika „Spremnost“, a za Kvaternikovu ulicu nitko ne zna odgovor, jedino je sigurno da nije dobila ime po Eugenu Kvaterniku, vođi Rakovičke bune iz 1871. godine, jer je po njemu još prije puno desetljeća nazvan trg na početku Maksimirske ulice.

Tako da ostaje dvojba nosi li Kvaternikova ulica na Črnomercu ime po vojskovođi, doglavniku i ustaškom krilniku Slavku Kvaterniku, najpoznatijem po proglašenju NDH na zagrebačkome radiju 10. travnja 1941. ili po njegovome sinu Eugenu Didu Kvaterniku, zapovjedniku Ustaške nadzorne službe (UNS) i neposrednome nalogodavcu i organizatoru masovnih egzekucija Srba, Roma i Židova. Ima li uopće smisla skinuti ceradu sa spomenika žrtvama rasnih zakona prije negoli ideolozi i egzekutori ustaškoga terora izgube svoje ulice nije pitanje samo za gradske vlasti, već i za sve nas.