Od tog trenutka, kao i mnoge druge poljske žene, pokušavala je naći način da prekine trudnoću i agoniju koja je snašla nju i njezinu obitelj. No, u 22. tjednu, iznenada joj je puknuo vodenjak i otpremili su je na hitnu. Iz bolnice u kojoj je trebala dobiti pomoć, uskoro je izašla u mrtvačkom kovčegu.
Pustili su je da umre.
Asocijacija na torturu Mirele Čavajde
Na ovaj stravični slučaj podsjećaju ovih dana američki mediji dok se u toj državi iščekuje hoće li Vrhovni sud osporiti pravo na pobačaj na zahtjev, koje su žene u SAD-u izborile davnih dana, prije skoro 50 godina. Odluka će biti obznanjena krajem ovog mjeseca ili početkom sljedećega, a strahuje se da će se njome dopustiti saveznim državama, u kojima su na vlasti tvrdi konzervativci, da slobodno zabrane pobačaj osim kad je ugrožen život majke.
Zato se jeziva i nepotrebna tragedija Izabele Sajbor uzima kao opomena u tekstu koji je nekidan objavio New York Times. Izabelina domovina Poljska zemlja je u kojoj je već na snazi točno takav drakonski zakon kakav sada prijeti i ženama diljem SAD-a.
A, smrt poljske trudnice s malformiranim čedom nas u Hrvatskoj asocira na torturu kroz koju je u hrvatskim bolnicama prošla Mirela Čavajda, žena koja se samo svojom prisebnošću uspjela spasiti od najgorega.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bolnica se pridržavala poljskih zakona
Poruke koje je tridesetogodišnja frizerka Izabela Sajber iz bolnice razmjenjivala sa svojom majkom Barbarom, ekstenzivno je u studenom prošle godine, poslije Izabeline smrti, prenio Polish News. Majci je pisala kako se boji da će dobiti sepsu i umrijeti jer je, prema poljskom zakonu o abortusu, liječnici mogu samo ostaviti da leži i čeka da bebino srce prestane kucati.
U međuvremenu je dobila strašnu groznicu, povraćala je i previjala se na podu. ”Rekla sam im da se osjećam užasno. Sreća da sam ponijela termometar jer mi temperaturu nije nitko izmjerio. Imam 39,9”, natipkala je očajna Izabela. ”Ali ne mogu mi pomoći dok je fetus živ. Moram roditi”.
A, kad je srce ploda stalo, za mladu ženu bilo je prekasno. Bolnica je izdala priopćenje da suosjeća s boli koja je pogodila osobe bliske njihovoj preminuloj pacijentici. Naglasili su da su njihovi liječnici i babice učinili sve da pomognu u ”teškoj borbi ove žene i njezinog djeteta” te da su se u donošenju medicinskih odluka pridržavali zakona koji su na snazi u Poljskoj.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Poljski liječnici se boje donositi odluke
Pobačaj u Poljskoj zabranjen je već trideset godina, no donedavno je to ipak bilo uz određene iznimke. Klerikalne i nacionalističke vlasti pomalo su ih svele na jednu. Lani je usvojen zakon koji ostavlja mogućnost da se postupak odobri samo ako postoji opasnost da majka umre, a kao opravdan razlog za prekid trudnoće ukida čak i tešku malformaciju ploda. Čak i ako je do trudnoće došlo silovanjem, u Poljskoj se za prekid trudnoće mora ishoditi potvrda javnog tužitelja.
No, ta iznimka, kojom se dopušta prekid trudnoće kad liječnici procijene da je u opasnosti život majke, nije spasila Izabelu Sajbor. Sugovornici New York Timesa kažu da je to zato što se liječnici boje donositi odluke, jer mogu izgubiti licencu ako instance režima ocijene da situacija s trudnicom nije bila tako ozbiljna.
Zastrašujuće sličnosti u slučaju Čavajda
Premda drakonski zakon koji gotovo potpuno zabranjuje prekid trudnoće podržava samo jedan od deset Poljaka, klerikalnim poljskim vlastima još nije dosta. Najnoviji udarac na vlastite građanke je uvođenje registra trudnoća, koji će im omogućiti da love žene koje neželjenu trudnoću prekidaju na crno, u inozemnim klinikama, ili uz pomoć tableta za prekid trudnoće, koje su postale visoko tražena i skupa roba na crnom tržištu, iako se za njihovu prodaju ide u zatvor.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zbog svega toga, prosvjedi poljskih ženskih organizacija i građana gotovo da ne prestaju. Traži se referendum. Ali, sve je zasad uzalud. Zato se ime nesretne Izabele Sajbor sada spominje kao memento i u SAD-u, a dobro je da za njega znamo i ovdje u Hrvatskoj.
Jer slučajeve Mirele Čavajde i Izabele Sajbor povezuju upravo zastrašujuće sličnosti. I Mireli su u Zagrebu, kao i Izabeli u Poljskoj, odbili prekid željene trudnoće iako se ispostavilo da nose teško bolesna i malformirana čeda koja, ako se i rode živa, eventualno mogu izdržati nekoliko mjeseci. I Mireli je, kao i Izabeli, prijetila smrt od sepse. Samo što se Mirela uspjela izboriti za svoj život iako joj je Izabelina sudbina u hrvatskom zdravstvu već jezivo visjela nad glavom.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Hrvati trebaju čuti o groznoj sudbini Izabele Sajbor. Sličnosti sa slučajem Mirele Čavajde su zastrašujuće
Izabela je kazala liječniku da želi pobaciti. Odgovorio joj je da to nije opcija i da mora čekati da rodi
Dobila je strašnu groznicu, povraćala je i previjala se na podu. 'Rekla sam im da se osjećam užasno. Sreća da sam ponijela termometar jer mi temperaturu nije nitko izmjerio. Imam 39,9', natipkala je očajna Izabela. 'Ali ne mogu mi pomoći dok je fetus živ. Moram roditi'.
Poljakinja Izabela Sajbor, majka devetogodišnje kćeri, preminula je u bolnici prije nešto više od pola godine u petom mjesecu trudnoće. Kad su pretrage pokazale da plod koji je željela ima teške kromosomske malformacije i da – ako ne umre u maternici – može živjeti najviše godinu dana, Izabela je kazala liječniku da želi pobaciti. Odgovorio joj je da to ”nije opcija” i da mora čekati da rodi.
Od tog trenutka, kao i mnoge druge poljske žene, pokušavala je naći način da prekine trudnoću i agoniju koja je snašla nju i njezinu obitelj. No, u 22. tjednu, iznenada joj je puknuo vodenjak i otpremili su je na hitnu. Iz bolnice u kojoj je trebala dobiti pomoć, uskoro je izašla u mrtvačkom kovčegu.
Pustili su je da umre.
Asocijacija na torturu Mirele Čavajde
Na ovaj stravični slučaj podsjećaju ovih dana američki mediji dok se u toj državi iščekuje hoće li Vrhovni sud osporiti pravo na pobačaj na zahtjev, koje su žene u SAD-u izborile davnih dana, prije skoro 50 godina. Odluka će biti obznanjena krajem ovog mjeseca ili početkom sljedećega, a strahuje se da će se njome dopustiti saveznim državama, u kojima su na vlasti tvrdi konzervativci, da slobodno zabrane pobačaj osim kad je ugrožen život majke.
Zato se jeziva i nepotrebna tragedija Izabele Sajbor uzima kao opomena u tekstu koji je nekidan objavio New York Times. Izabelina domovina Poljska zemlja je u kojoj je već na snazi točno takav drakonski zakon kakav sada prijeti i ženama diljem SAD-a.
A, smrt poljske trudnice s malformiranim čedom nas u Hrvatskoj asocira na torturu kroz koju je u hrvatskim bolnicama prošla Mirela Čavajda, žena koja se samo svojom prisebnošću uspjela spasiti od najgorega.
Bolnica se pridržavala poljskih zakona
Poruke koje je tridesetogodišnja frizerka Izabela Sajber iz bolnice razmjenjivala sa svojom majkom Barbarom, ekstenzivno je u studenom prošle godine, poslije Izabeline smrti, prenio Polish News. Majci je pisala kako se boji da će dobiti sepsu i umrijeti jer je, prema poljskom zakonu o abortusu, liječnici mogu samo ostaviti da leži i čeka da bebino srce prestane kucati.
U međuvremenu je dobila strašnu groznicu, povraćala je i previjala se na podu. ”Rekla sam im da se osjećam užasno. Sreća da sam ponijela termometar jer mi temperaturu nije nitko izmjerio. Imam 39,9”, natipkala je očajna Izabela. ”Ali ne mogu mi pomoći dok je fetus živ. Moram roditi”.
A, kad je srce ploda stalo, za mladu ženu bilo je prekasno. Bolnica je izdala priopćenje da suosjeća s boli koja je pogodila osobe bliske njihovoj preminuloj pacijentici. Naglasili su da su njihovi liječnici i babice učinili sve da pomognu u ”teškoj borbi ove žene i njezinog djeteta” te da su se u donošenju medicinskih odluka pridržavali zakona koji su na snazi u Poljskoj.
Poljski liječnici se boje donositi odluke
Pobačaj u Poljskoj zabranjen je već trideset godina, no donedavno je to ipak bilo uz određene iznimke. Klerikalne i nacionalističke vlasti pomalo su ih svele na jednu. Lani je usvojen zakon koji ostavlja mogućnost da se postupak odobri samo ako postoji opasnost da majka umre, a kao opravdan razlog za prekid trudnoće ukida čak i tešku malformaciju ploda. Čak i ako je do trudnoće došlo silovanjem, u Poljskoj se za prekid trudnoće mora ishoditi potvrda javnog tužitelja.
No, ta iznimka, kojom se dopušta prekid trudnoće kad liječnici procijene da je u opasnosti život majke, nije spasila Izabelu Sajbor. Sugovornici New York Timesa kažu da je to zato što se liječnici boje donositi odluke, jer mogu izgubiti licencu ako instance režima ocijene da situacija s trudnicom nije bila tako ozbiljna.
Zastrašujuće sličnosti u slučaju Čavajda
Premda drakonski zakon koji gotovo potpuno zabranjuje prekid trudnoće podržava samo jedan od deset Poljaka, klerikalnim poljskim vlastima još nije dosta. Najnoviji udarac na vlastite građanke je uvođenje registra trudnoća, koji će im omogućiti da love žene koje neželjenu trudnoću prekidaju na crno, u inozemnim klinikama, ili uz pomoć tableta za prekid trudnoće, koje su postale visoko tražena i skupa roba na crnom tržištu, iako se za njihovu prodaju ide u zatvor.
Zbog svega toga, prosvjedi poljskih ženskih organizacija i građana gotovo da ne prestaju. Traži se referendum. Ali, sve je zasad uzalud. Zato se ime nesretne Izabele Sajbor sada spominje kao memento i u SAD-u, a dobro je da za njega znamo i ovdje u Hrvatskoj.
Jer slučajeve Mirele Čavajde i Izabele Sajbor povezuju upravo zastrašujuće sličnosti. I Mireli su u Zagrebu, kao i Izabeli u Poljskoj, odbili prekid željene trudnoće iako se ispostavilo da nose teško bolesna i malformirana čeda koja, ako se i rode živa, eventualno mogu izdržati nekoliko mjeseci. I Mireli je, kao i Izabeli, prijetila smrt od sepse. Samo što se Mirela uspjela izboriti za svoj život iako joj je Izabelina sudbina u hrvatskom zdravstvu već jezivo visjela nad glavom.