Osnovna škola više neće trajati osam, već devet godina. Ovim obrazovnim zaokretom, Hrvatska će napustiti društvo Poljske, uz RH jedine EU članice u kojoj još uvijek egzistira osmogodišnja osnovna škola. Time ćemo se svrstati uz bok 15 europskih zemalja u kojima osnovna škola traje devet godina.
Rečenice koje ste upravo pročitali stara su vijest. Gornje informacije datiraju iz 2014. godine, kada se Hrvatska Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije – tada usvojenom u Hrvatskom saboru – strateški i dugoročno opredijelila za prelazak na devetogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje, koračajući stopama Slovenije ili Austrije. Međutim, kako se iznova ispostavlja, strateška i dugoročna opredjeljenja u hrvatskom obrazovanju ne znače puno. Devetogodišnju osnovnu školu sada je strateški zamijenila – cjelodnevna nastava.
Strategija kao da je nije bilo
U cjelodnevnoj nastavi, reformskom projektu aktualnog ministra Radovana Fuchsa, hrvatska osnovna škola ostaje na dosadašnjih osam godina. Međutim, produljenjem učeničkih sati u nastavi kroz koncept cjelodnevne nastave, namjerava se dostići EU prosjek za kojim kaskamo. S druge strane, prije devet godina to se namjerilo postići produljenjem osnovne škole na devet godina. Kako se u strateškom promišljanju Republike Hrvatske o obrazovanju dogodio ovaj zaokret?
Strategija obrazovanja donesena 2014. za vrijeme SDP-ove vlade, definirala je promjenu strukture sustava odgoja i obrazovanja kojom se predviđa devetogodišnja osnovna škola. Ona je trebala omogućiti “fleksibilniju predmetnu strukturu i satnicu te znatno veću razinu autonomije škola” čime bi se išlo prema većoj individualizaciji i razini izbornosti u školi. U tadašnjoj Strategiji, bez ikakvih figi u džepu, bilo je zapisano da je prelazak na devetogodišnju osnovnu školu “složen i dugotrajan proces koji će trajati više od desetljeća”.
Stoga se, do prestrojavanja cjelokupnog sustava, namjeravalo osuvremeniti postojeće osmogodišnje obrazovanje; u široj javnosti to je tada bilo poznato kao Cjelovita kurikularna reforma. Uz prosvjede i negodovanja, ta je reforma zaustavljena, a dokument iz kojeg je proizašla – Strategija obrazovanja iz 2014. – zaboravljen.
Drugo strateško opredjeljenje
Tijekom 2019. kreću pripreme za novi strateški okvir Republike Hrvatske do 2030. Analitičku podlogu za taj okvir – u sferi odgoja i obrazovanja – pišu analitičari Svjetske banke. U opsežnom dokumentu iz srpnja 2019., naglašavaju ono što svi znaju: nastava u Hrvatskoj traje kraće nego u većini zemalja EU-a. Stoga se preporučuje, za daljnja strateška promišljanja RH, “produljiti trajanje školskog dana, prebaciti Hrvatsku na sustav cjelodnevne nastave ili povećati broj godina osnovnoškolskog obrazovanja”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za što se opredijelila – ovoga puta – Vlada Andreja Plenkovića, vidljivo je u Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030.: “Jednaki uvjeti za sustavan odgoj i obrazovanje pretpostavljaju i postupno uvođenje cjelodnevne nastave za učenike osnovnih škola”. Drugim riječima, strateško opredjeljenje iz prethodnog razdoblja posve je zanemareno i prihvaćeno je novo, drugačije. Devetogodišnja škola postala je stvar prošlosti, a sintagma kontinuiteta obrazovne politike iznova – kategorijom za lakovjerne.
Isti premijer, različit stav
Nakon Nacionalne razvojne strategije do 2030. koja ju je inaugurirala, cjelodnevna nastava ugrađuje se u sektorske strateške dokumente. Koncept prvi put javnosti predstavlja Blaženka Divjak, nestranačka ministrica u Vladi HDZ-a i HNS-a. Cjelodnevnu nastavu tada naziva “drugim poluvremenom kurikularne reforme”, iako kurikularna reforma zacrtana u Strategiji iz 2014. nikada nije predviđala cjelodnevnu nastavu. Nakon Divjak, u Ministarstvo obrazovanja zasjeda Radovan Fuchs i u startu najavljuje kako će njegov zahvat u školstvo ići upravo u smjeru cjelodnevne nastave.
Sada su za nju, kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, osigurana nikad viša sredstva, od jeseni kreće pilot-projekt u pedesetak škola, a učitelji i ravnatelji o svemu imaju bezbroj otvorenih pitanja. Na primjer, što će biti s nastavnicima informatike, kojima se dosadašnja satnica predmeta smanjuje s dva na sat tjedno. Nadrealno je, pritom, osvijestiti da je 2018. pod Vladom Andreja Plenkovića – i za mandata Divjak – informatika uvedena s dva sata tjedno, a da se sada pod Vladom istog čovjeka ta satnica smanjuje.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Kineziolozi ‘in’, informatičari ‘out’
Nije jasno ni kakva će ta skraćena informatika biti jer se, za početak, tako neće niti zvati. Bit će to sada Informacijske i digitalne kompetencije. I dok se u vrijeme ministrice Divjak tražio nastavnik informatike više – što će sada predstavljati problem, politika Fuchsove cjelodnevne nastave ide u smjeru da će ekstra traženi biti kineziolozi. Oni će po novome predavati tjelesni i djeci od 1. do 4. razreda, umjesto njihovih učiteljica koje su na učiteljskim fakultetima obrazovane da, među ostalim, najmanjima drže i TZK. Drugim riječima, svaki novi ministar u školu uvodi nove ljude.
Zanimljiv je slučaj i s matematikom. Satnica joj se u cjelodnevnoj nastavi podiže za jedan sat u svim razredima, od 1. do 8. Međutim, nema odgovora na pitanje kako će – s tim povećanjem – biti riješeno dugotrajno pitanje nedostatka nastavnog kadra koji predaje matematiku. Nastavnički smjerovi na matematičkim fakultetima neslavno su prazni već godinama, a rupe u školama krpaju se nestručnim zamjenama pa matematiku predaju kemičari, strojari ili biolozi. Hoće li izdašne studentske STEM stipendije preokrenuti ovaj trend, brojat ćemo u narednim godinama.
Predškolom do devet godina
U pozadini lansiranja cjelodnevne nastave koja nameće brojna pitanja, provlači se još jedna najava aktualnog ministra. Riječ je o devetogodišnjem obaveznom obrazovanju, no pogrešno je brkati ga s naprijed obrazloženom devetogodišnjom osnovnom školom. Devetogodišnje obavezno obrazovanje prema Fuchsovoj bi zamisli trebalo obuhvatiti osmogodišnju osnovnu školu i, prije nje, godinu dana obavezne predškole koja bi trajala 500 do 700 sati u predškolskoj godini. Ovi sati znače da bi predškolci bili u vrtiću pet dana u tjednu, od rujna do lipnja, na programu predškole.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Međutim, predškola spada u jedan posve drugi sustav s njegovim pripadajućim zakonitostima – u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Predškola se provodi u vrtićima i ona, stoga, nije dio školskog sustava. Profesorski pedantno i strpljivo to je objasnila ugledna pedagoginja i umirovljena profesorica Učiteljskog fakulteta u Rijeci Jasna Krstović. Za portal srednja.hr precizirala je kako postavljanje predškole kao temelja devetogodišnjeg obrazovanja nema uporište.
Rani i predškolski odgoj, objasnila je, funkcionira kao zaseban dio sustava koji ima svoj kurikulum koncepcijski i paradigmatski različit od školskog sustava. “Predškola (…) kao takva, ne može potezom pera biti funkcionalno pretvorena u bazu cijelog školskog sustava”, kazala je. Uostalom, predškola je u domeni lokalne samouprave koja je zadužena za vrtiće, a poznato je koliko su prisutna odstupanja u raspoloživim mjestima, kao i problemi s financiranjem rada odgajatelja.
Loptica za nabacivanje
U konačnici, na putu od ideje o devetogodišnjoj osnovnoj školi, preko devetogodišnjeg obrazovanja, do cjelodnevne nastave, ogleda se nekonzistentnost ovdašnje obrazovne politike. Ona se, jasno je iz ovog pregleda, mijenja kako se mijenjaju vlade i ministri – ne nužno i premijeri. Rezultat takvog pristupa sustavu odgoja i obrazovanja, nominalno svima najvažnijem, ogleda se u učenicima nezainteresiranima za školu i nastavu te nastavnicima koji na spomen riječi “reforma” otvaraju bolovanja.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Reforma u hrvatskom obrazovanju stalna je poput mijene “na tom svijetu”. Nije, međutim, jasno – o kojoj je točno reformi riječ. Ostaje nejasno i zašto, u trenucima demografskog sloma Hrvatske i krajnje nužnosti ozbiljne, konzistentne (obrazovne) politike, ona izgleda kao loptica za nabacivanje. Pa s njome onda, kako se kome svidi.
Hrvatska, uz Poljsku, jedina u EU nema 9-godišnju osnovnu školu. I to je tek početak kaosa naše obrazovne politike
Donosimo detaljan pregled koji pokazuje kako strateška i dugoročna opredjeljenja u hrvatskom obrazovanju ne znače puno
Na putu od ideje o devetogodišnjoj osnovnoj školi, preko devetogodišnjeg obrazovanja, do cjelodnevne nastave, ogleda se nekonzistentnost ovdašnje obrazovne politike. Ona se, jasno je iz ovog pregleda, mijenja kako se mijenjaju vlade i ministri - ne nužno i premijeri.
Osnovna škola više neće trajati osam, već devet godina. Ovim obrazovnim zaokretom, Hrvatska će napustiti društvo Poljske, uz RH jedine EU članice u kojoj još uvijek egzistira osmogodišnja osnovna škola. Time ćemo se svrstati uz bok 15 europskih zemalja u kojima osnovna škola traje devet godina.
Rečenice koje ste upravo pročitali stara su vijest. Gornje informacije datiraju iz 2014. godine, kada se Hrvatska Strategijom obrazovanja, znanosti i tehnologije – tada usvojenom u Hrvatskom saboru – strateški i dugoročno opredijelila za prelazak na devetogodišnje osnovnoškolsko obrazovanje, koračajući stopama Slovenije ili Austrije. Međutim, kako se iznova ispostavlja, strateška i dugoročna opredjeljenja u hrvatskom obrazovanju ne znače puno. Devetogodišnju osnovnu školu sada je strateški zamijenila – cjelodnevna nastava.
Strategija kao da je nije bilo
U cjelodnevnoj nastavi, reformskom projektu aktualnog ministra Radovana Fuchsa, hrvatska osnovna škola ostaje na dosadašnjih osam godina. Međutim, produljenjem učeničkih sati u nastavi kroz koncept cjelodnevne nastave, namjerava se dostići EU prosjek za kojim kaskamo. S druge strane, prije devet godina to se namjerilo postići produljenjem osnovne škole na devet godina. Kako se u strateškom promišljanju Republike Hrvatske o obrazovanju dogodio ovaj zaokret?
Strategija obrazovanja donesena 2014. za vrijeme SDP-ove vlade, definirala je promjenu strukture sustava odgoja i obrazovanja kojom se predviđa devetogodišnja osnovna škola. Ona je trebala omogućiti “fleksibilniju predmetnu strukturu i satnicu te znatno veću razinu autonomije škola” čime bi se išlo prema većoj individualizaciji i razini izbornosti u školi. U tadašnjoj Strategiji, bez ikakvih figi u džepu, bilo je zapisano da je prelazak na devetogodišnju osnovnu školu “složen i dugotrajan proces koji će trajati više od desetljeća”.
Stoga se, do prestrojavanja cjelokupnog sustava, namjeravalo osuvremeniti postojeće osmogodišnje obrazovanje; u široj javnosti to je tada bilo poznato kao Cjelovita kurikularna reforma. Uz prosvjede i negodovanja, ta je reforma zaustavljena, a dokument iz kojeg je proizašla – Strategija obrazovanja iz 2014. – zaboravljen.
Drugo strateško opredjeljenje
Tijekom 2019. kreću pripreme za novi strateški okvir Republike Hrvatske do 2030. Analitičku podlogu za taj okvir – u sferi odgoja i obrazovanja – pišu analitičari Svjetske banke. U opsežnom dokumentu iz srpnja 2019., naglašavaju ono što svi znaju: nastava u Hrvatskoj traje kraće nego u većini zemalja EU-a. Stoga se preporučuje, za daljnja strateška promišljanja RH, “produljiti trajanje školskog dana, prebaciti Hrvatsku na sustav cjelodnevne nastave ili povećati broj godina osnovnoškolskog obrazovanja”.
Za što se opredijelila – ovoga puta – Vlada Andreja Plenkovića, vidljivo je u Nacionalnoj razvojnoj strategiji do 2030.: “Jednaki uvjeti za sustavan odgoj i obrazovanje pretpostavljaju i postupno uvođenje cjelodnevne nastave za učenike osnovnih škola”. Drugim riječima, strateško opredjeljenje iz prethodnog razdoblja posve je zanemareno i prihvaćeno je novo, drugačije. Devetogodišnja škola postala je stvar prošlosti, a sintagma kontinuiteta obrazovne politike iznova – kategorijom za lakovjerne.
Isti premijer, različit stav
Nakon Nacionalne razvojne strategije do 2030. koja ju je inaugurirala, cjelodnevna nastava ugrađuje se u sektorske strateške dokumente. Koncept prvi put javnosti predstavlja Blaženka Divjak, nestranačka ministrica u Vladi HDZ-a i HNS-a. Cjelodnevnu nastavu tada naziva “drugim poluvremenom kurikularne reforme”, iako kurikularna reforma zacrtana u Strategiji iz 2014. nikada nije predviđala cjelodnevnu nastavu. Nakon Divjak, u Ministarstvo obrazovanja zasjeda Radovan Fuchs i u startu najavljuje kako će njegov zahvat u školstvo ići upravo u smjeru cjelodnevne nastave.
Sada su za nju, kroz Nacionalni plan oporavka i otpornosti, osigurana nikad viša sredstva, od jeseni kreće pilot-projekt u pedesetak škola, a učitelji i ravnatelji o svemu imaju bezbroj otvorenih pitanja. Na primjer, što će biti s nastavnicima informatike, kojima se dosadašnja satnica predmeta smanjuje s dva na sat tjedno. Nadrealno je, pritom, osvijestiti da je 2018. pod Vladom Andreja Plenkovića – i za mandata Divjak – informatika uvedena s dva sata tjedno, a da se sada pod Vladom istog čovjeka ta satnica smanjuje.
Kineziolozi ‘in’, informatičari ‘out’
Nije jasno ni kakva će ta skraćena informatika biti jer se, za početak, tako neće niti zvati. Bit će to sada Informacijske i digitalne kompetencije. I dok se u vrijeme ministrice Divjak tražio nastavnik informatike više – što će sada predstavljati problem, politika Fuchsove cjelodnevne nastave ide u smjeru da će ekstra traženi biti kineziolozi. Oni će po novome predavati tjelesni i djeci od 1. do 4. razreda, umjesto njihovih učiteljica koje su na učiteljskim fakultetima obrazovane da, među ostalim, najmanjima drže i TZK. Drugim riječima, svaki novi ministar u školu uvodi nove ljude.
Zanimljiv je slučaj i s matematikom. Satnica joj se u cjelodnevnoj nastavi podiže za jedan sat u svim razredima, od 1. do 8. Međutim, nema odgovora na pitanje kako će – s tim povećanjem – biti riješeno dugotrajno pitanje nedostatka nastavnog kadra koji predaje matematiku. Nastavnički smjerovi na matematičkim fakultetima neslavno su prazni već godinama, a rupe u školama krpaju se nestručnim zamjenama pa matematiku predaju kemičari, strojari ili biolozi. Hoće li izdašne studentske STEM stipendije preokrenuti ovaj trend, brojat ćemo u narednim godinama.
Predškolom do devet godina
U pozadini lansiranja cjelodnevne nastave koja nameće brojna pitanja, provlači se još jedna najava aktualnog ministra. Riječ je o devetogodišnjem obaveznom obrazovanju, no pogrešno je brkati ga s naprijed obrazloženom devetogodišnjom osnovnom školom. Devetogodišnje obavezno obrazovanje prema Fuchsovoj bi zamisli trebalo obuhvatiti osmogodišnju osnovnu školu i, prije nje, godinu dana obavezne predškole koja bi trajala 500 do 700 sati u predškolskoj godini. Ovi sati znače da bi predškolci bili u vrtiću pet dana u tjednu, od rujna do lipnja, na programu predškole.
Međutim, predškola spada u jedan posve drugi sustav s njegovim pripadajućim zakonitostima – u sustav ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Predškola se provodi u vrtićima i ona, stoga, nije dio školskog sustava. Profesorski pedantno i strpljivo to je objasnila ugledna pedagoginja i umirovljena profesorica Učiteljskog fakulteta u Rijeci Jasna Krstović. Za portal srednja.hr precizirala je kako postavljanje predškole kao temelja devetogodišnjeg obrazovanja nema uporište.
Rani i predškolski odgoj, objasnila je, funkcionira kao zaseban dio sustava koji ima svoj kurikulum koncepcijski i paradigmatski različit od školskog sustava. “Predškola (…) kao takva, ne može potezom pera biti funkcionalno pretvorena u bazu cijelog školskog sustava”, kazala je. Uostalom, predškola je u domeni lokalne samouprave koja je zadužena za vrtiće, a poznato je koliko su prisutna odstupanja u raspoloživim mjestima, kao i problemi s financiranjem rada odgajatelja.
Loptica za nabacivanje
U konačnici, na putu od ideje o devetogodišnjoj osnovnoj školi, preko devetogodišnjeg obrazovanja, do cjelodnevne nastave, ogleda se nekonzistentnost ovdašnje obrazovne politike. Ona se, jasno je iz ovog pregleda, mijenja kako se mijenjaju vlade i ministri – ne nužno i premijeri. Rezultat takvog pristupa sustavu odgoja i obrazovanja, nominalno svima najvažnijem, ogleda se u učenicima nezainteresiranima za školu i nastavu te nastavnicima koji na spomen riječi “reforma” otvaraju bolovanja.
Reforma u hrvatskom obrazovanju stalna je poput mijene “na tom svijetu”. Nije, međutim, jasno – o kojoj je točno reformi riječ. Ostaje nejasno i zašto, u trenucima demografskog sloma Hrvatske i krajnje nužnosti ozbiljne, konzistentne (obrazovne) politike, ona izgleda kao loptica za nabacivanje. Pa s njome onda, kako se kome svidi.