Uređena država nije neki apstraktan pojam, ugodan prizvuk riječi skandinavskog govornog područja ili teška jednadžba s vrećom nepoznanica. Čak nasuprot, uređena država je u mnogome tek jednostavan skup podatka i pravila koja se prema svima jednako primjenjuju.
Ono što je magloviti teren, na kojem noga kartografa uglavnom još nije kročila, u kojem su podaci vječito nepotpuni, pravila nejasna, a reforme stvar budućnosti – e, to je upravo suprotnost od uređene države. Lovište za profitere svih boja i klasa, za one koji “imaju čovika” i koji znaju “što je red”. Ukratko, dobrodošli u Hrvatsku.
U, zapravo, hrvatski beskrajni dan, u kojem se periodički i vrlo često najavljuju konačno čisti računi, spremaju se reforme ovoga i onoga, na pripreme kojih se troše silni administrativni kapaciteti i vreće novca kojim bi se trebalo izbjeći trošenje vreća novca.
Nećak tajničine prijateljice
Treba li boljeg primjera od najave najmasnijim slovima s jednih jučerašnjih dnevnih novina u kojoj se, pomalo svečano, kaže kako će marljivi državni službenici ubuduće biti nagrađeni, a kako će neradnici dobivati otkaze? Zar opet?
Radi se o priči koja se vrti valjda još od prestanka ozbiljnijih ratnih zbivanja, ako ne i iz vremena komunizma, kad se – pokazalo se krajnje naivno – vjerovalo da će kapitalizam sa sobom osim demokracije dovesti i meritokraciju. Ukratko, da se i one koji rade za državnu ili lokalnu vlast vrednuje po onome kako rade, a ne po tome jesu li išli u osnovnu školu s nećakom tajničine prijateljice.
Obeshrabrujuća najava
Promjene ovakvog tipa, međutim, u Hrvatskoj idu nestvarno sporo. Čak je i uvođenje preduvjeta za preduvjet da se – doslovno – uopće zna tko pije, a tko plaća bilo dočekano sa zbijenim redovima javne pobune. Uvođenje Centraliziranog obračuna plaća, kako bi se uopće znalo tko od zaposlenih u javnom sektoru prima koliku plaću, te fiskalizacija računa izazivali su prije desetak godina toliki otpor kao da se pola države kani poslati na prisilni rad u Arktičkom krugu.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tako je bilo i sa svakom dosad najavom da će se ujednačiti plaće za isti posao u državnom sektoru, u kojem su nejednakosti i izmišljene rukovodeće pozicije nabujale iznad granica sumanutosti, što je osnova i najave s naslovnice jučerašnjih novina – da se oni koji dobro rade nagrade i – obrnuto. Iako bi, naravno, takva promjena bila poželjna, njena današnja najava je prilično obeshrabrujuća.
Otpuštanja u predizbornoj godini? :-)
Ovo je, naime, sedmi put da razne Vlade (i ona Zorana Milanovića, i ona Tihomira Oreškovića i obje Andreja Plenkovića) u posljednjih deset godina najavljuju gotovo identičnu reformu. Deset godina. Ništa se, dakako, nije promijenilo, osim što je sustav plaća po inerciji postajao sve neprohodniji, nelogičniji i destimulativniji.
Teško je i ovaj put biti optimist kad se vidi da se ovakav zakon – koji bi nužno morao rezultirati i smanjenjima plaća, pa i otkazima – donosi u predizbornoj godini. Po planu bi zakon trebao biti gotov do ljeta, što znači da bi u uvjetima koji su toliko idealni da se doimaju nestvarnima, mogao biti izglasan početkom jeseni, s primjenom od naredne kalendarske godine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Ta godina je 2024. – ona u kojoj se održavaju izbori za Europski parlament, za Sabor i za predsjednika Republike. U toj godini će se početi otpuštati neradnici iz državnog sektora? Kako da ne.
Više muke, manje porođaj
Jednako je obeshrabrujuća i pozadina najave novih mjera protiv rasta cijene energenata. Naime, one će i dalje, čak i nakon kritika iz Europske unije, biti sasvim nediskriminirajuće – jeftiniju struju i plin imat će svi – kako oni s ovrhama za vratom, tako i vlasnici pet stanova, apartmanskog naselja, četiri automobila i serije zlatnih kreditnih kartica.
Naravno da bi bilo poštenije i racionalnije da su mjere, barem većim dijelom, usmjerene prema onima koji više trebaju pomoć. No, to je tako u uređenoj državi. Kakva je ovdje, očito, i dalje zapela u području porođajnih muka, s većim naglaskom na mukama, a manjem na porođaju.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Lakonska objašnjenja premijera
Država, eto, nema pojma o tome koliko tko od njenih građana ima novca i imovine, pa će pomoć u energetskoj krizi i ovaj put jednako dijeliti – svima. “Trenutno nema registra o imovinskom cenzusu koji bi bio pouzdan i na kojeg bi se mogli osloniti”, kaže lakonski predsjednik Vlade Andrej Plenković. Čovjek koji je premijer već skoro punih sedam godina.
Njegov svježi ministar financija, Marko Primorac, pak s nešto više alibija može slobodno kazati da se radi o “manjkavosti sustava koja je bila zatečena”. On je tu tek osam mjeseci, pa mu zatečena “manjkavost sustava” ne može spadati u osobni grijeh.
U čekanju sljedeće reforme
Međutim, doista je obeshrabrujuće da u zemlji koja postoji kao samostalna država evo već preko tri desetljeća, ministar financija ne zna, primjerice, imaju li neki umirovljenici dodatne dohotke uz mirovinu, kao što se ni imovinski cenzus za primanje državne pomoći ne može primijeniti jer “nemamo pouzdan registar”. I to je već, kao i uvođenje reda u plaćama u državnim službama, u niz navrata (i niz administracija) bilo najavljivano kao reforma u koju se konačno kreće i koja samo što se nije ostvarila.
Članak se nastavlja ispod oglasa
U hrvatskom beskrajnom danu i na maglovitom terenu na koji noga kartografa, zapravo, još nije ni kročila, sve te najave djeluju tek kao preludij. Za još koju naslovnicu sa svečanom najavom o tome da će se plaćati rad, a kažnjavati nerad. Ili za još jedno usputno objašnjenje političara na najodgovornijoj funkciji u zemlji o tome kako, eto, država nema registre imovine svojih poreznih obveznika. Negdje tamo dvijetisućetrideset i neke.
Hrvatski beskrajni dan: sedmi put u 10 godina obećavaju da će u državnim službama nagrađivati vrijedne, a kažnjavati lijenčine
Jednako je obeshrabrujuća i pozadina najave novih mjera protiv rasta cijene energenata
Radi se o priči koja se vrti valjda još od prestanka ozbiljnijih ratnih zbivanja, ako ne i iz vremena komunizma, kad se - pokazalo se krajnje naivno - vjerovalo da će kapitalizam sa sobom osim demokracije dovesti i meritokraciju
Uređena država nije neki apstraktan pojam, ugodan prizvuk riječi skandinavskog govornog područja ili teška jednadžba s vrećom nepoznanica. Čak nasuprot, uređena država je u mnogome tek jednostavan skup podatka i pravila koja se prema svima jednako primjenjuju.
Ono što je magloviti teren, na kojem noga kartografa uglavnom još nije kročila, u kojem su podaci vječito nepotpuni, pravila nejasna, a reforme stvar budućnosti – e, to je upravo suprotnost od uređene države. Lovište za profitere svih boja i klasa, za one koji “imaju čovika” i koji znaju “što je red”. Ukratko, dobrodošli u Hrvatsku.
U, zapravo, hrvatski beskrajni dan, u kojem se periodički i vrlo često najavljuju konačno čisti računi, spremaju se reforme ovoga i onoga, na pripreme kojih se troše silni administrativni kapaciteti i vreće novca kojim bi se trebalo izbjeći trošenje vreća novca.
Nećak tajničine prijateljice
Treba li boljeg primjera od najave najmasnijim slovima s jednih jučerašnjih dnevnih novina u kojoj se, pomalo svečano, kaže kako će marljivi državni službenici ubuduće biti nagrađeni, a kako će neradnici dobivati otkaze? Zar opet?
Radi se o priči koja se vrti valjda još od prestanka ozbiljnijih ratnih zbivanja, ako ne i iz vremena komunizma, kad se – pokazalo se krajnje naivno – vjerovalo da će kapitalizam sa sobom osim demokracije dovesti i meritokraciju. Ukratko, da se i one koji rade za državnu ili lokalnu vlast vrednuje po onome kako rade, a ne po tome jesu li išli u osnovnu školu s nećakom tajničine prijateljice.
Obeshrabrujuća najava
Promjene ovakvog tipa, međutim, u Hrvatskoj idu nestvarno sporo. Čak je i uvođenje preduvjeta za preduvjet da se – doslovno – uopće zna tko pije, a tko plaća bilo dočekano sa zbijenim redovima javne pobune. Uvođenje Centraliziranog obračuna plaća, kako bi se uopće znalo tko od zaposlenih u javnom sektoru prima koliku plaću, te fiskalizacija računa izazivali su prije desetak godina toliki otpor kao da se pola države kani poslati na prisilni rad u Arktičkom krugu.
Tako je bilo i sa svakom dosad najavom da će se ujednačiti plaće za isti posao u državnom sektoru, u kojem su nejednakosti i izmišljene rukovodeće pozicije nabujale iznad granica sumanutosti, što je osnova i najave s naslovnice jučerašnjih novina – da se oni koji dobro rade nagrade i – obrnuto. Iako bi, naravno, takva promjena bila poželjna, njena današnja najava je prilično obeshrabrujuća.
Otpuštanja u predizbornoj godini? :-)
Ovo je, naime, sedmi put da razne Vlade (i ona Zorana Milanovića, i ona Tihomira Oreškovića i obje Andreja Plenkovića) u posljednjih deset godina najavljuju gotovo identičnu reformu. Deset godina. Ništa se, dakako, nije promijenilo, osim što je sustav plaća po inerciji postajao sve neprohodniji, nelogičniji i destimulativniji.
Teško je i ovaj put biti optimist kad se vidi da se ovakav zakon – koji bi nužno morao rezultirati i smanjenjima plaća, pa i otkazima – donosi u predizbornoj godini. Po planu bi zakon trebao biti gotov do ljeta, što znači da bi u uvjetima koji su toliko idealni da se doimaju nestvarnima, mogao biti izglasan početkom jeseni, s primjenom od naredne kalendarske godine.
Ta godina je 2024. – ona u kojoj se održavaju izbori za Europski parlament, za Sabor i za predsjednika Republike. U toj godini će se početi otpuštati neradnici iz državnog sektora? Kako da ne.
Više muke, manje porođaj
Jednako je obeshrabrujuća i pozadina najave novih mjera protiv rasta cijene energenata. Naime, one će i dalje, čak i nakon kritika iz Europske unije, biti sasvim nediskriminirajuće – jeftiniju struju i plin imat će svi – kako oni s ovrhama za vratom, tako i vlasnici pet stanova, apartmanskog naselja, četiri automobila i serije zlatnih kreditnih kartica.
Naravno da bi bilo poštenije i racionalnije da su mjere, barem većim dijelom, usmjerene prema onima koji više trebaju pomoć. No, to je tako u uređenoj državi. Kakva je ovdje, očito, i dalje zapela u području porođajnih muka, s većim naglaskom na mukama, a manjem na porođaju.
Lakonska objašnjenja premijera
Država, eto, nema pojma o tome koliko tko od njenih građana ima novca i imovine, pa će pomoć u energetskoj krizi i ovaj put jednako dijeliti – svima. “Trenutno nema registra o imovinskom cenzusu koji bi bio pouzdan i na kojeg bi se mogli osloniti”, kaže lakonski predsjednik Vlade Andrej Plenković. Čovjek koji je premijer već skoro punih sedam godina.
Njegov svježi ministar financija, Marko Primorac, pak s nešto više alibija može slobodno kazati da se radi o “manjkavosti sustava koja je bila zatečena”. On je tu tek osam mjeseci, pa mu zatečena “manjkavost sustava” ne može spadati u osobni grijeh.
U čekanju sljedeće reforme
Međutim, doista je obeshrabrujuće da u zemlji koja postoji kao samostalna država evo već preko tri desetljeća, ministar financija ne zna, primjerice, imaju li neki umirovljenici dodatne dohotke uz mirovinu, kao što se ni imovinski cenzus za primanje državne pomoći ne može primijeniti jer “nemamo pouzdan registar”. I to je već, kao i uvođenje reda u plaćama u državnim službama, u niz navrata (i niz administracija) bilo najavljivano kao reforma u koju se konačno kreće i koja samo što se nije ostvarila.
U hrvatskom beskrajnom danu i na maglovitom terenu na koji noga kartografa, zapravo, još nije ni kročila, sve te najave djeluju tek kao preludij. Za još koju naslovnicu sa svečanom najavom o tome da će se plaćati rad, a kažnjavati nerad. Ili za još jedno usputno objašnjenje političara na najodgovornijoj funkciji u zemlji o tome kako, eto, država nema registre imovine svojih poreznih obveznika. Negdje tamo dvijetisućetrideset i neke.