Globalna pandemija bila je potrebna da se cijeli niz hrvatskih škola pobliže upozna s najosnovnijim higijenskim potrepštinama poput sapuna za ruke. Dotad su lokalni šerifi – zaduženi i za školski sustav – sugerirali da djeca mogu prati ruke i “lugom” ako treba, a roditelji su pripomagali da se, među ostalim, nabavi WC papir. Brigu famozne, toksično nasađene “lokalne i regionalne samouprave” za školski sustav, uz uistinu rijetke iznimke, najbolje je oživotvorio pokojni zagrebački gradonačelnik spomenutom crticom o “lugu” za pranje ruku.
Umjesto ulaganja u škole, lokalni se novac – u najekstremnijim slučajevima – trošio na austrijske bordele i prostitutke te na ručkove s 13 butelji vina da se počaste doktori koji su pomogli načelniku, gradonačelniku, županu. Novac se trošio i da bi mjesni šefovi izjeli stado janjadi i da bi se iz lokalnog proračuna stotinama tisuća kuna častili ministri. Novac je, dakle, zaobilazio lokalna ulaganja u školstvo u zemlji s dramatično mračnom demografskom slikom.
Iluzorna očekivanja
Uz lug i nedostatak sapuna, ozbiljniji zahvati lokalnih šefova – osnivača škola – u školsku infrastrukturu spadali su u sferu znanstvene fantastike. Nije se razmišljalo o dodatnim prostorima za pripremu i podjelu hrane djeci, o uređenoj nabavi obroka, lokalnom subvencioniranju prehrane tako da je nitko ne mora plaćati…
S ovakvom stvarnošću “na terenu” posve je iluzorno bilo očekivati da će takvi osnivači škola u samo dva mjeseca – koliko im je vremena od donošenja odluke o uvođenju besplatnih obroka dao Andrej Plenković – riješiti sve pretpostavke kako bi svako dijete dobilo pošten školski obrok. Toga je, vrlo detaljno i argumentirano, bio svjestan Plenkovićev čovjek za prosvjetu, ministar Radovan Fuchs.
Ministrovi argumenti
Samo mjesec dana prije no što je premijer u Saboru najavio kako će država za sve osnovnoškolce platiti jedan obrok dnevno, njegov je ministar vrlo obrazloženo govorio zašto to još uvijek ne može biti slučaj. U opširnom intervjuu Telegramu, objavljenom 13. rujna 2022., s ministrom Fuchsom smo u nekoliko pitanja problematizirali školske obroke. Inzistirali smo na činjenici da itekako ima djece kojoj ih roditelji jednostavno ne mogu priuštiti. Pitali smo ga kako će to riješiti.
“To je opravdano pitanje”, započeo je i potom nas detaljno uputio u usložnjene probleme koji nas kao državu dijele od toga da svi osnovci u svim školama pred sebe dobiju obrok plaćen iz centralnog proračuna. Ti su problemi manje-više sadržani u prva dva paragrafa ovog teksta, no poslušajmo kako je to Telegramu rekao ministar:
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Moramo imati na umu da sve škole još uvijek nemaju jednake uvjete zbog čega za 35 posto učenika uopće nije organizirana nikakva prehrana i to iz razloga jer u školi nema uvjeta za to. U prijedlog paketa cjelodnevne nastave ugradili smo da škole moraju imati adekvatnu kuhinju, prostor za podjelu hrane po svim propisima. Kada sve bude posloženo na taj način, prehranu preuzima država”, kazao nam je Fuchs o perspektivi prehrane plaćene od države, s izglednim datumom početka provedbe u 2027. godini, nakon mega EU ulaganja u izgradnju i dogradnju škola.
Navrat-nanos politike
Inzistirali smo dalje i pitali što će do te 2027. učiniti s djecom koja u školi nemaju niti što niti gdje jesti. Inzistirao je i ministar, ponovivši još nekoliko puta da ako školska prehrana “ide centralno kroz proračun, onda mora ići svugdje”, jednako. I prisnažio, još jednom: “To u ovom trenutku ne možemo osigurati jer nemamo preduvjete da bismo išli na taj način”. Škole, dakle, nemaju jednake uvjete za univerzalnu državnu mjeru.
Sve što je Fuchs rekao, samo mjesec dana kasnije u Saboru je, predstavljajući godišnje izvješće o radu Vlade, preigrao Plenković. S obrocima se ide i to je to, najavio je. A nejednakosti u školama koje će uzrokovati posvemašnji kaos? Što sad, navrat-nanos politike ionako su naša svakodnevica. Univerzalni iznos od jednog eura i 33 centa iz državnog proračuna za obrok po učeniku tako sada negdje znači pošten kuhani obrok, a negdje nutritivnu katastrofu u obliku buhtle, bureka ili krafne i to pod uvjetom da se agilno uredi nabava i dostava na školski prag.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Godina isporuke
Ozbiljna bi se politika pozabavila onim konkretnim Fuchsovim brojkama djece koja nemaju (za) školsku prehranu, o čemu nam je govorio u intervjuu. Isprsila bi se ozbiljna država točno targetirati tu djecu, platiti im i dostaviti obroke do 2027. kada bi sve škole trebale imati uvjete za pripremu i podjelu hrane.
To bi, pak, zahtijevalo nešto konkretniji, zajednički predani rad “lokalne i regionalne samouprave” i države. Premijeru se, međutim, jednostavno valjalo ukrcati na val široke javne potpore profesoricama Pravnog fakulteta koje su godinama ustrajno zagovarale besplatne školske obroke. Trebalo je, potom, cijeli taj val ugurati u već opjevanu “godinu isporuke”.
Članak se nastavlja ispod oglasa
I uvođenje besplatnih obroka u škole pretvorilo se u sveopći nered. Upravo onakav kakav je Fuchs dosta precizno sam najavio
Kako se stav države prema besplatnim obrocima stubokom promijenio u samo mjesec dana
Univerzalni iznos od jednog eura i 33 centa iz državnog proračuna za obrok po učeniku tako sada negdje znači pošten kuhani obrok, a negdje nutritivnu katastrofu u obliku buhtle, bureka ili krafne i to pod uvjetom da se agilno uredi nabava i dostava na školski prag
Globalna pandemija bila je potrebna da se cijeli niz hrvatskih škola pobliže upozna s najosnovnijim higijenskim potrepštinama poput sapuna za ruke. Dotad su lokalni šerifi – zaduženi i za školski sustav – sugerirali da djeca mogu prati ruke i “lugom” ako treba, a roditelji su pripomagali da se, među ostalim, nabavi WC papir. Brigu famozne, toksično nasađene “lokalne i regionalne samouprave” za školski sustav, uz uistinu rijetke iznimke, najbolje je oživotvorio pokojni zagrebački gradonačelnik spomenutom crticom o “lugu” za pranje ruku.
Umjesto ulaganja u škole, lokalni se novac – u najekstremnijim slučajevima – trošio na austrijske bordele i prostitutke te na ručkove s 13 butelji vina da se počaste doktori koji su pomogli načelniku, gradonačelniku, županu. Novac se trošio i da bi mjesni šefovi izjeli stado janjadi i da bi se iz lokalnog proračuna stotinama tisuća kuna častili ministri. Novac je, dakle, zaobilazio lokalna ulaganja u školstvo u zemlji s dramatično mračnom demografskom slikom.
Iluzorna očekivanja
Uz lug i nedostatak sapuna, ozbiljniji zahvati lokalnih šefova – osnivača škola – u školsku infrastrukturu spadali su u sferu znanstvene fantastike. Nije se razmišljalo o dodatnim prostorima za pripremu i podjelu hrane djeci, o uređenoj nabavi obroka, lokalnom subvencioniranju prehrane tako da je nitko ne mora plaćati…
S ovakvom stvarnošću “na terenu” posve je iluzorno bilo očekivati da će takvi osnivači škola u samo dva mjeseca – koliko im je vremena od donošenja odluke o uvođenju besplatnih obroka dao Andrej Plenković – riješiti sve pretpostavke kako bi svako dijete dobilo pošten školski obrok. Toga je, vrlo detaljno i argumentirano, bio svjestan Plenkovićev čovjek za prosvjetu, ministar Radovan Fuchs.
Ministrovi argumenti
Samo mjesec dana prije no što je premijer u Saboru najavio kako će država za sve osnovnoškolce platiti jedan obrok dnevno, njegov je ministar vrlo obrazloženo govorio zašto to još uvijek ne može biti slučaj. U opširnom intervjuu Telegramu, objavljenom 13. rujna 2022., s ministrom Fuchsom smo u nekoliko pitanja problematizirali školske obroke. Inzistirali smo na činjenici da itekako ima djece kojoj ih roditelji jednostavno ne mogu priuštiti. Pitali smo ga kako će to riješiti.
“To je opravdano pitanje”, započeo je i potom nas detaljno uputio u usložnjene probleme koji nas kao državu dijele od toga da svi osnovci u svim školama pred sebe dobiju obrok plaćen iz centralnog proračuna. Ti su problemi manje-više sadržani u prva dva paragrafa ovog teksta, no poslušajmo kako je to Telegramu rekao ministar:
“Moramo imati na umu da sve škole još uvijek nemaju jednake uvjete zbog čega za 35 posto učenika uopće nije organizirana nikakva prehrana i to iz razloga jer u školi nema uvjeta za to. U prijedlog paketa cjelodnevne nastave ugradili smo da škole moraju imati adekvatnu kuhinju, prostor za podjelu hrane po svim propisima. Kada sve bude posloženo na taj način, prehranu preuzima država”, kazao nam je Fuchs o perspektivi prehrane plaćene od države, s izglednim datumom početka provedbe u 2027. godini, nakon mega EU ulaganja u izgradnju i dogradnju škola.
Navrat-nanos politike
Inzistirali smo dalje i pitali što će do te 2027. učiniti s djecom koja u školi nemaju niti što niti gdje jesti. Inzistirao je i ministar, ponovivši još nekoliko puta da ako školska prehrana “ide centralno kroz proračun, onda mora ići svugdje”, jednako. I prisnažio, još jednom: “To u ovom trenutku ne možemo osigurati jer nemamo preduvjete da bismo išli na taj način”. Škole, dakle, nemaju jednake uvjete za univerzalnu državnu mjeru.
Sve što je Fuchs rekao, samo mjesec dana kasnije u Saboru je, predstavljajući godišnje izvješće o radu Vlade, preigrao Plenković. S obrocima se ide i to je to, najavio je. A nejednakosti u školama koje će uzrokovati posvemašnji kaos? Što sad, navrat-nanos politike ionako su naša svakodnevica. Univerzalni iznos od jednog eura i 33 centa iz državnog proračuna za obrok po učeniku tako sada negdje znači pošten kuhani obrok, a negdje nutritivnu katastrofu u obliku buhtle, bureka ili krafne i to pod uvjetom da se agilno uredi nabava i dostava na školski prag.
Godina isporuke
Ozbiljna bi se politika pozabavila onim konkretnim Fuchsovim brojkama djece koja nemaju (za) školsku prehranu, o čemu nam je govorio u intervjuu. Isprsila bi se ozbiljna država točno targetirati tu djecu, platiti im i dostaviti obroke do 2027. kada bi sve škole trebale imati uvjete za pripremu i podjelu hrane.
To bi, pak, zahtijevalo nešto konkretniji, zajednički predani rad “lokalne i regionalne samouprave” i države. Premijeru se, međutim, jednostavno valjalo ukrcati na val široke javne potpore profesoricama Pravnog fakulteta koje su godinama ustrajno zagovarale besplatne školske obroke. Trebalo je, potom, cijeli taj val ugurati u već opjevanu “godinu isporuke”.