Na želudac ipak ne pada najgore činjenica da je nekoliko 15-godišnjaka ozlijeđeno u još jednom izboju nasilja zbog krivog naglaska u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Nije najmučnija čak ni činjenica da se očito radilo o zločinu iz mržnje, jer su momci premlaćeni zbog ekavice, što je bilo dovoljno da napadači zaključe da se radi o pripadnicima “nepoželjne” nacionalne manjine. Nije najmučnije ni to što se sve skupa dogodilo u gradu koji je simbol ratnog razaranja.
Incident u Vukovaru u kojem su pretučena djeca koja su tek krenula u srednju školu, najmučniji je zbog sveopće parade licemjerja koja je prekrila politički i javni prostor u Hrvatskoj. Aparati na kojima se već desetljećima održava posljednji rat u Hrvatskoj – kako bi se na njemu nastavile graditi političke i društvene karijere s, dakako, pripadajućim beneficijama – rade i dalje punom parom.
Recimo, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, čija je cijela politička karijera temeljena na protivljenju svemu što bi moglo podsjećati na punu jednakopravnost Srba u gradu koji vodi. Na, podsjetimo, protivljenju ćirilici, na uzdahu olakšanja što je nakon popisa stanovništva broj Srba pao ispod 30 posto, na slabo prikrivenoj prijetnji nasiljem kad se prije dva mjeseca pred Dunavom iščekivalo predstavnike SDSS-a koji bi bacili vijenac u Dunav, na igrarijama sa slovom “U” na plakatima i pozdravom “Za dom spremni!”. Sad, eto, taj isti Penava, žali što se nasilje nije uspjelo zaustaviti kroz kućni i školski odgoj.
Strateški partner ili nevladina udruga?
Još je možda i veća količina licemjerja koja dolazi s vrha državne vlasti, iz čuvene koalicije HDZ-a i SDSS-a kojom je Andrej Plenković u međunarodnim krugovima kupio solidan legitimitet kao političar budućnosti – dok u isto vrijeme Hrvatska pod njegovom vladavinom sve sigurnije klizi prema autoritarnoj prošlosti. Plenković je, naime, sve do večernjih sati utorka i dalje predvidivo šutio. Kad se i oglasio o napadu iz mržnje u Vukovaru, bilo je to uglavnom ono uobičajeno, da je vlast protiv nasilja i da policija radi svoj posao. A isto ono što je Penava, recimo, napravio ljudskim lancem na Dunavu, Plenkovićeva Vlada napravila je sramotnim izbacivanjem udžbenika povijesti iz školskog kurikuluma, navodno zbog postavljanja pitanja koja nisu u skladu sa službenom dogmom o Domovinskom ratu.
Predsjednik strateškog partnera HDZ-a u vladajućoj koaliciji, Milorad Pupovac iz SDSS-a, pak, još je predvidivije održao tiskovnu konferenciju na kojoj je napad – ispravno – stavio u kontekst nacionalne mržnje. Ali je, još jednom, sebe i svoju stranku postavio u gotovo bestjelesnu poziciju nekoga tko je, u isto vrijeme, i izvan i unutar vlasti. S jedne strane kao predsjednik neke oporbene stranke ili nevladine udruge – ispravno – krivi vlast zbog toga što se u posljednjoj Koloni sjećanja svrstala u vrstu u kojoj su bili simboli mržnje, a s druge strane SDSS i dalje smjerno drži većinu toj istoj vlasti.
Politika je, dakako, umijeće mogućeg i teško je očekivati da Pupovac i njegovi ruše Vladu zbog toga što ovi nemaju hrabrosti bojkotirati simbole s ustaškim pozdravom. Ali, posljedica toga je onda i da ti dramatično pada legitimitet za javno zdvajanje nad nedjelovanjem države u slučaju napada na pripadnike srpske nacionalne manjine.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Bitka za dušu Vukovara i Hrvatske
Problem međunacionalne mržnje koja se iz sitnih politikantskih kalkulacija drži uredno podgrijanom ili ju se još urednije ignorira, svakako je golem. Ne samo za ovaj grad, ne samo za sve sredine u kojima jedni pored drugih ili jedni s drugima žive Srbi i Hrvati. No, u Vukovaru je ta priča najvažnija – bitka za dušu grada koji je sravnjen sa zemljom 1991. godine bitka je za dušu Hrvatske. A Vukovar je i danas međunacionalna sredina, u kojoj bi moralo biti svejedno kojim se naglaskom, narječjem ili jezikom govori. Ili, u krajnjoj liniji za koji se nogometni klub navija – što je bio jedan od tobožnjih razloga nedavnog divljačkog napada.
Navijati za, recimo, Crvenu zvezdu u Vukovaru mora biti ne samo sasvim normalno, nego bi pravo na to trebali javno braniti najviši dužnosnici hrvatske politike. I Penava, i Plenković, a ne bi ni Zoranu Milanoviću naškodilo da naglasi kako u priči o tome da je “ovo zemlja za sve nas” ima mjesta i za one kojima su nogometne simpatije na strani klubova s istočne strane hrvatske granice. Kao što, uostalom, nitko u Hrvatskoj ne dvoji oko toga da se za Dinamo ili Hajduk može i smije navijati u Čapljini, Mostaru, Sarajevu ili, kvragu, u Beogradu.
Natrag u Kinu
Nažalost, očekivati da će se to dogoditi, pogotovo kad su u pitanju Penava i Plenković, otprilike je jednako kao što je i očekivati da će SDSS napustiti vladajuću koaliciju zbog ZDS u Vukovaru. No, ta bi sitna politička kalkulacija, ta nespremnost da se prsima ide kontra struje i pokuša prokrčiti put u neko sretnije vrijeme, mogla imati i još ozbiljnije i posljedice.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Za političke dilere mržnje koji su ukorak s trendovima, naime, Srbi već pomalo gube na cijeni. Na ulicama hrvatskih gradova sve više je onih kojima ne treba osluškivati naglasak, već se na njima vidi da su drugačiji. U posljednjih nekoliko dana samo je u Zagrebu pretučen Nepalac, a Filipinku su napali neznani “heroji ulice” i poručivali joj da se vrati u – Kinu.
Church Boys United
Dileri mržnje, dakako, brinu za sigurnost Hrvatske pred navalom migranata i stranih radnika. Slavlje Nepalaca na dočeku Nove godine u Zagrebu veći im je trigger od ekavice u Vukovaru. A sitna politička kalkulacija na vlasti i dalje pušta da se stvari odvijaju same od sebe, pa što bude – bez migracijske politike, bez ozbiljnog nadzora nad radničkim pravima stranih radnika i bez građanskog odgoja u školama.
Kombinacijom politikantskog ignoriranja i jednako motiviranog podgrijavanja straha i mržnje, problem integracije onih koji navijaju za, recimo, nogometni klub Church Boys United (aktualni prvaci Nepala), mogao bi aktualne prijepore oko Crvene zvezde smjestiti u ladicu s natpisom “dobra, stara vremena”. Mržnje prema drugima i drugačijima, svakako, ima i previše. Kao da se na njoj desetljećima, marno, sustavno i sitno politikantski – radilo.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Incident u Vukovaru, u kojem su pretučena djeca koja su tek krenula u srednju školu, najmučniji je zbog sveopće parade licemjerja
Pretučena djeca samo su posljedica bitke za dušu Vukovara i Hrvatske koju - gubimo
Vukovarski incident mogao bi biti samo naznaka budućih vremena. Za političke dilere mržnje koji su ukorak s trendovima, naime, Srbi već pomalo gube na cijeni. Na ulicama hrvatskih gradova sve više je onih kojima ne treba osluškivati naglasak, jer već se na njima vidi da su drugačiji
Na želudac ipak ne pada najgore činjenica da je nekoliko 15-godišnjaka ozlijeđeno u još jednom izboju nasilja zbog krivog naglaska u krivo vrijeme i na krivom mjestu. Nije najmučnija čak ni činjenica da se očito radilo o zločinu iz mržnje, jer su momci premlaćeni zbog ekavice, što je bilo dovoljno da napadači zaključe da se radi o pripadnicima “nepoželjne” nacionalne manjine. Nije najmučnije ni to što se sve skupa dogodilo u gradu koji je simbol ratnog razaranja.
Incident u Vukovaru u kojem su pretučena djeca koja su tek krenula u srednju školu, najmučniji je zbog sveopće parade licemjerja koja je prekrila politički i javni prostor u Hrvatskoj. Aparati na kojima se već desetljećima održava posljednji rat u Hrvatskoj – kako bi se na njemu nastavile graditi političke i društvene karijere s, dakako, pripadajućim beneficijama – rade i dalje punom parom.
Recimo, vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, čija je cijela politička karijera temeljena na protivljenju svemu što bi moglo podsjećati na punu jednakopravnost Srba u gradu koji vodi. Na, podsjetimo, protivljenju ćirilici, na uzdahu olakšanja što je nakon popisa stanovništva broj Srba pao ispod 30 posto, na slabo prikrivenoj prijetnji nasiljem kad se prije dva mjeseca pred Dunavom iščekivalo predstavnike SDSS-a koji bi bacili vijenac u Dunav, na igrarijama sa slovom “U” na plakatima i pozdravom “Za dom spremni!”. Sad, eto, taj isti Penava, žali što se nasilje nije uspjelo zaustaviti kroz kućni i školski odgoj.
Strateški partner ili nevladina udruga?
Još je možda i veća količina licemjerja koja dolazi s vrha državne vlasti, iz čuvene koalicije HDZ-a i SDSS-a kojom je Andrej Plenković u međunarodnim krugovima kupio solidan legitimitet kao političar budućnosti – dok u isto vrijeme Hrvatska pod njegovom vladavinom sve sigurnije klizi prema autoritarnoj prošlosti. Plenković je, naime, sve do večernjih sati utorka i dalje predvidivo šutio. Kad se i oglasio o napadu iz mržnje u Vukovaru, bilo je to uglavnom ono uobičajeno, da je vlast protiv nasilja i da policija radi svoj posao. A isto ono što je Penava, recimo, napravio ljudskim lancem na Dunavu, Plenkovićeva Vlada napravila je sramotnim izbacivanjem udžbenika povijesti iz školskog kurikuluma, navodno zbog postavljanja pitanja koja nisu u skladu sa službenom dogmom o Domovinskom ratu.
Predsjednik strateškog partnera HDZ-a u vladajućoj koaliciji, Milorad Pupovac iz SDSS-a, pak, još je predvidivije održao tiskovnu konferenciju na kojoj je napad – ispravno – stavio u kontekst nacionalne mržnje. Ali je, još jednom, sebe i svoju stranku postavio u gotovo bestjelesnu poziciju nekoga tko je, u isto vrijeme, i izvan i unutar vlasti. S jedne strane kao predsjednik neke oporbene stranke ili nevladine udruge – ispravno – krivi vlast zbog toga što se u posljednjoj Koloni sjećanja svrstala u vrstu u kojoj su bili simboli mržnje, a s druge strane SDSS i dalje smjerno drži većinu toj istoj vlasti.
Politika je, dakako, umijeće mogućeg i teško je očekivati da Pupovac i njegovi ruše Vladu zbog toga što ovi nemaju hrabrosti bojkotirati simbole s ustaškim pozdravom. Ali, posljedica toga je onda i da ti dramatično pada legitimitet za javno zdvajanje nad nedjelovanjem države u slučaju napada na pripadnike srpske nacionalne manjine.
Bitka za dušu Vukovara i Hrvatske
Problem međunacionalne mržnje koja se iz sitnih politikantskih kalkulacija drži uredno podgrijanom ili ju se još urednije ignorira, svakako je golem. Ne samo za ovaj grad, ne samo za sve sredine u kojima jedni pored drugih ili jedni s drugima žive Srbi i Hrvati. No, u Vukovaru je ta priča najvažnija – bitka za dušu grada koji je sravnjen sa zemljom 1991. godine bitka je za dušu Hrvatske. A Vukovar je i danas međunacionalna sredina, u kojoj bi moralo biti svejedno kojim se naglaskom, narječjem ili jezikom govori. Ili, u krajnjoj liniji za koji se nogometni klub navija – što je bio jedan od tobožnjih razloga nedavnog divljačkog napada.
Navijati za, recimo, Crvenu zvezdu u Vukovaru mora biti ne samo sasvim normalno, nego bi pravo na to trebali javno braniti najviši dužnosnici hrvatske politike. I Penava, i Plenković, a ne bi ni Zoranu Milanoviću naškodilo da naglasi kako u priči o tome da je “ovo zemlja za sve nas” ima mjesta i za one kojima su nogometne simpatije na strani klubova s istočne strane hrvatske granice. Kao što, uostalom, nitko u Hrvatskoj ne dvoji oko toga da se za Dinamo ili Hajduk može i smije navijati u Čapljini, Mostaru, Sarajevu ili, kvragu, u Beogradu.
Natrag u Kinu
Nažalost, očekivati da će se to dogoditi, pogotovo kad su u pitanju Penava i Plenković, otprilike je jednako kao što je i očekivati da će SDSS napustiti vladajuću koaliciju zbog ZDS u Vukovaru. No, ta bi sitna politička kalkulacija, ta nespremnost da se prsima ide kontra struje i pokuša prokrčiti put u neko sretnije vrijeme, mogla imati i još ozbiljnije i posljedice.
Za političke dilere mržnje koji su ukorak s trendovima, naime, Srbi već pomalo gube na cijeni. Na ulicama hrvatskih gradova sve više je onih kojima ne treba osluškivati naglasak, već se na njima vidi da su drugačiji. U posljednjih nekoliko dana samo je u Zagrebu pretučen Nepalac, a Filipinku su napali neznani “heroji ulice” i poručivali joj da se vrati u – Kinu.
Church Boys United
Dileri mržnje, dakako, brinu za sigurnost Hrvatske pred navalom migranata i stranih radnika. Slavlje Nepalaca na dočeku Nove godine u Zagrebu veći im je trigger od ekavice u Vukovaru. A sitna politička kalkulacija na vlasti i dalje pušta da se stvari odvijaju same od sebe, pa što bude – bez migracijske politike, bez ozbiljnog nadzora nad radničkim pravima stranih radnika i bez građanskog odgoja u školama.
Kombinacijom politikantskog ignoriranja i jednako motiviranog podgrijavanja straha i mržnje, problem integracije onih koji navijaju za, recimo, nogometni klub Church Boys United (aktualni prvaci Nepala), mogao bi aktualne prijepore oko Crvene zvezde smjestiti u ladicu s natpisom “dobra, stara vremena”. Mržnje prema drugima i drugačijima, svakako, ima i previše. Kao da se na njoj desetljećima, marno, sustavno i sitno politikantski – radilo.