Josipović za Telegram: Ovo su dvije stvari koje Ustavni sud ne razumije
Pravnik i bivši predsjednik komentira odluku Ustavnog suda o Sanaderu
Slavna je izreka Ljube Ćesića Rojsa “‘ko je jamio, jamio je”. Njome je predvidio da nitko tko je u turbulentnim vremenima rata i poraća oteo narodnu/državnu imovinu neće odgovarati i vratiti oteto. Uz neke iznimke, pokazuje se, bio je u pravu. Ne samo to, Rojsov je poučak odlukom Ustavnog suda o primjeni ustavne norme o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva postao inherentno ustavno načelo.
Ustavni sud je po ustavnoj tužbi bivšeg premijera Sanadera donio odluku koja ima dalekosežne pravne, moralne i političke posljedice. Neću o krivnji ili nevinosti g. Sanadera. O tome će sudovi. Neću ni o brojnim pravnim pitanjima koja je, po mom mišljenju, Ustavni sud s pravom otvorio. Ovdje ću samo o najvažnijem pravnom stanovištu koje je zauzeo te načinu i logici kojom je Rojsov poučak prihvatio kao inherentno ustavno načelo. Sama odluka opsežna je i studiozna, poput znanstvenog rada, citira zakone, odluke sudova, međunarodne akte, odluke Europskog suda za ljudska prava te stavove Venecijanske komisije. Kad kao profesor budem o toj odluci pisao znanstveno-stručni rad, koristit ću istu metodologiju. Ovdje ću govoriti o temeljnoj pravnoj logici odluke, moralnim i političkim posljedicama koje proizlaze iz uvođenja Rojsova poučka u ustavnopravni poredak naše zemlje.
Problem zastare
Naš je Ustavni sud u mnogim svojim odlukama napravio pozitivan iskorak koji inače nedostaje redovitom pravosuđu. Često se upuštao u teleološko (svrhovito) tumačenje pravnih normi, ono koje normu interpretira polazeći od svrhe ili cilja koji se njome želio postići. Norme je stavljao u vremenski i društveni kontekst nastojeći ostvariti bit pravne norme i u promijenjenim okolnostima. Često to nije bilo po volji politici i time je Ustavni sud bio priskrbio ugled koji je bio iznad onoga koji uživa pravosuđe. Međutim, kreativnost Ustavnog suda u kaznenim predmetima, posebno nekima u kojima su sudionici i javne/političke osobe, donijela je ozbiljne kontroverze. Nadajmo se da pristup pojedinim slučajevima nije motiviran sudionicima u postupku. U ovoj posljednjoj odluci kreativnost Ustavnog suda potkrijepljena je brojnim izvorima (presude, zakoni, međunarodna jurisprudencija…) na žalost, ima dva važna nedostatka.
Prvo, Ustavni sud u interpretaciji ustavne norme o nezastarijevanju potpuno propušta razmotriti društveni i povijesni kontekst koji je doveo do promjene Ustava i propisivanja nezastarijevanja pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Bez toga, ispravno tumačenje članka 31. stavak 4. Ustava nije moguće. Drugo, kad je riječ o pojedinim izvorima na koje se poziva, posebno na presude Europskog suda za ljudska prava, pa i na zaključke Venecijanske komisije, Ustavni je sud selektivan i nedosljedan u zaključivanju. Kao da je za unaprijed postavljenu tezu tražio opravdanje. Ispravno bi bilo da je temeljem argumenata pro et contra formirao svoj, ničim prejudicirani zaključak. Uz to, odluka je ponovo otvorila pitanje granica intervencija Ustavnog suda u odnosu na pravomoćne presude redovnih sudova, posebno kad je riječ o uplitanju u činjenična pitanja.
Ustavni sud je zaključio kako odredba članka 31. stavak 4. Ustava unesena u Ustav 2010. godine koja određuje da “ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države (…)”, ima uži doseg od onog koji je očito želio ustavotvorac. Ustavni je sud utvrdio da nezastarijevanje vrijedi samo za ona kaznena djela za koja prije stupanja na snagu nove ustavne norme nije nastupila zastara. S obzirom na to, veliki broj slučajeva pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva neće biti moguće kazniti, a imovinu vratiti.
U Ustavnom sudu trebali su zaključiti da počinitelji pretvorbenih kaznenih djela nisu bili pojedinci konfrontirani s državom, već partneri, koje ta država nije ni pomislila progoniti, nego ih je štitila. Nisu prepoznali da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije bio komplot države i političara te navodnih poduzetnika
Ustavni je sud učinio i nešto dobro. Odredio je vremensko razdoblje u kojemu ta kaznena djela ne zastarijevaju. Kompilirajući različite zakone koji uređuju odnose u vezi obrane suvereniteta države, Ustavni je sud zaključio da se ta ustavna norma odnosi na kaznena djela počinjena od 30. svibnja 1990. pa do 15. siječnja 1998. kada je dovršena mirna reintegracija. S obzirom da je tzv. relativna zastara za ta kaznena djela bila 10 godina, apsolutna 20, a da je Ustav promijenjen 2010. godine, pravdi će izmaći svi počinitelji kaznenih djela protiv kojih nije započet kazneni postupak prije 2008. godine. Kod nekih kaznenih djela taj je rok i raniji, osim ako nije došlo do prekida zastare.
Što je zapravo zastara?
Najopćenitije, zastara je institut kojim se država odriče kaznenog progona zbog proteka vremena koje kazneno djelo ne čini više društveno relevantnim ili zato da kod građana koji su počinili kazneno djelo dokine osobnu neizvjestost o tome hoće li ili neće biti izvrgnuti kaznenom progonu. Dakle, zastara građanima koji su u sukobu s državom pruža neku vrstu zaštite od vremenski neograničene mogućnosti kaznenog progona.
I tu je prva velika kontroverza ustavnosudske odluke u predmetu Sanader. Ustavni se sud pozvao na navedenu svrhu zastare. Ali, propustio je najvažnije, tu svrhu staviti u kontekst događaja, društvenih i političkih odnosa iz devedesetih. Nije prepoznao da je proces kriminalne pretvorbe i privatizacije (kriminalne, ne cjelokupne!), slično i teški slučajevi ratnog profiterstva, zapravo bio komplot države, političara koji su u njoj odlučivali i ljudi, navodnih poduzetnika. Politika je zakonima, odlukama o pretvorbi i privatizaciji i kasnijom zaštitom od revizije pretvorbe i kaznenog progona, omogućila otimanje državnog i narodnog blaga. Ne budimo naivni, nije to bila ljubav prema odabranim pojedincima već posao u kojemu je i politika omastila brk.
Da je to konstatirao, Ustavni bi sud, vrlo vjerojatno, morao zaključiti da počinitelji pretvorbenih kaznenih djela nisu bili pojedinci konfrontirani s državom, već su partneri, sudionici koje ta država nije ni pomislila progoniti, već ih je štitila. Zato je Ustav i dokinuo zastaru kao zaštitni mehanizam za njih. Jer oni, ni moralno ni pravno, ako ćemo o teleološkom tumačenju, takvu zaštitu ne zaslužuju.
Partneri u zločinu
Unatoč jasnoj odredbi Ustava koja kaže da određena kaznena djela ne zastarijevaju, unatoč jasnoj odredbi Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije koji kaže kako se kazneni progon može poduzeti i nakon isteka rokova za zastaru, Ustavni sud je zaključio suprotno. Zaključio je kako je inherentno našem pravu i načelu vladavine prava da nije moguće progoniti kaznena djela za koja je bila nastupila zastara. Iako Ustav i Zakon izričito kažu drukčije. Ustavni sud ne smije mijenjati značaj jasnih i nedvosmislenih ustavnih odredbi, dakle mijenjati Ustav, čak i ako smatra da su one pogrešne. To naprosto prelazi njegov mandat.
Kojom logičkom operacijom Ustavni sud dolazi do takvog zaključka? Nepoznatom. Čak i kada bismo pristali na to da Ustavni sud može tumačiti neku normu Ustava na način koji potpuno mijenja njen smisao, teško možemo prihvatiti njegove zaključke iz predmeta Sanader a da nije odmah ukinuo članak 1. Zakona o nezastarijevanju kao neustavan.
Odluka Ustavnog suda gasi promjenom Ustava uspostavljenu nadu da je pravda ipak moguća i da zločin u sudioništvu s državom i politikom neće ostati nekažnjen
Pozivajući se na odluke Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud izvlači zaključke koji iz njih naprosto ne proizlaze. U analizama znanstvenih radova koji koriste istu medodologiju, kažemo, blefirao je. I naš Ustav i praksa Europskog suda za ljudska prava načelo zakonitosti i zabranu retroaktivnosti prepoznaju izričito samo u odnosu na prethodnu propisanost kaznenog djela i kazne. Istina, Europski sud nije izričito dopustio ponovnu uspostavu kažnjivosti nakon zastare, ali to nije ni otklonio. To pitanje spada u ono koje treba rješavati od slučaja do slučaja te procijeniti krši li se u konkretnom slučaju kakvo ljudsko pravo.
Štoviše, kriterij predvidivosti i legitimnog očekivanja taj je sud navelo da u nekim predmetima, polazeći od teleološkog tumačenja samog načela zakonitosti, prihvati čak i retoraktivnost materijalnopravne norme. Zagovornici ove odluke Ustavnog suda iz akademske zajednice, inače oštro podijeljene na tom pitanju, kažu da bi, da je Ustavni sud to propustio, na isti način reagirao Europski sud za ljudska prava. Istina je, ova je materija neistraženo područje i rizik postoji. Ali, vjerujem da bi, polazeći od svojih dosadašnjih načela, Europski sud prihvatio argumentaciju utemeljenu na tezi o komplotu države, politike i kriminalaca koji je dugo onemogućavao otkrivanje i kažnjavanje kriminala. Bio bi to razlog koji opravdava kažnjavanje, bez obzira na nastupjelu zastaru.
Pogrešni zaključci
Ustavni sud se s pravom poziva na Europski sud za ljudska prava i ističe kako dopustivost progona neovisno o zastari ovisi o tome postoji li u nekoj državi materijalnopravni ili procesnopravni koncept zastare. Dakle, riječ je o odlučujućem pitanju za ocjenu i tumačenje odredbi o nezastarijevanju. Bez obzira na to, Ustavni sud izričito odbija raspraviti to pitanje, ali rezolutno zaključuje kao da je prihvatio materijalnopravni koncept. Kada bi postojao neki viši sud, sigurno bi zbog ovog nedostatka ukinuo odluku Ustavnog suda.
Primjenjujući Rojsov poučak Ustavni je sud prekoračio svoju ovlast i de facto je promijenio članak 31. stavak 4. Ustava. Ustavni sud je prihvaćajući Rojsov poučak de facto abolirao najveći dio pretvorbenog kriminala i ratnog profiterstva. Odluka Ustavnog suda gasi promjenom Ustava uspostavljenu nadu da je pravda ipak moguća i da zločin u sudioništvu s državom i politikom neće ostati nekažnjen. Nada je bila probuđena i time što su promjene Ustava izglasale praktično sve stranke, na čelu s HDZ-ovom većinom. Ta je činjenica posebno važna jer su upravo prijašnje garniture te stranke bile nositelj sprege vlasti i pretvorbenih kriminalaca. To govori o potrebi revalorizacije mandata premijerke Kosor, ne samo s aspekta ulaska Hrvatske u EU.